Prije stotinu godina rođen je Ratko Kacian

Mogao bi s loptom zaobići vratara, izbiti pred prazan gol, ali ako bi u tom trenutku ugledao suigrača, proslijedio bi je njemu: „Evo, 'ajde ti zabij...“

Ovako bismo mogli oslikati nogometnu filozofiju proslavljenoga i nikad prežaljenog velikana hrvatskoga nogometa, Ratka Kaciana, nogometnoga zanesenjaka, virtuoza i svojevrsnog altruista na terenu. Ove srijede, 18. siječnja, obilježavamo točno 100 godina od rođenja popularnoga „zadarsko-šibenskog Zagrepčanina“.

Rođen je u Zadru, prve nogometne korake kao 14-godišnjak načinio u Primorcu iz Biograda da bi s nepunih 16 godina osvanuo u šibenskom Osvitu. Kacian je bio sinonim – maksimirskih akademičara, predratnoga HAŠK-a, s kojim je 1938. godine osvojio naslov prvaka tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Točno 10 godina kasnije bio je prvak i s Dinamom. U međuvremenu je, u dresu Hajduka, dojurio do prvoga mjesta u ligi Banovine Hrvatske, ali to je natjecanje poslužilo tek kao kvalifikacijska skupina za prvenstvo Kraljevine Jugoslavije, koje na kraju nije ni startalo zbog početka Drugoga svjetskog rata. 

Iako sjajan pucač, oštroga, snažnog udarca, Kacian je radije birao asistencije. Takve su navike i razumljive, jer – u HAŠK-u je igrao uz neponovljivoga Icu Hitreca, u Hajduku uz Franu Matošića, u Dinamu uz Franju Wölfla i Željka Čajkovskog...

„Zašto bih ja pucao ako je Wölfl ovdje“, skromno bi znao provući kad bi ga upitali zbog čega toliko „forsira“ dodavanja.

Čak je i u danima HAŠK-a, dok je igrao u ulozi centarfora, više razmišljao o tome kako pripremiti pogodak suigraču nego o vlastitoj golgeterskoj statistici.

U HAŠK je došao 1934. godine iz šibenskoga Osvita za tadašnjih 12.000 dinara i zablistao već u prvom nastupu. Crveni su svladali tada snažni mađarski klub Hungariju, današnji MTK, sa 5:1. Trebao je to biti svojevrsni probni Kacianov nastup, ali razigrani je Šibenčanin bio dvostruki strijelac, zabio je prvi i peti pogodak pri čemu je, nakon Hitrecova dodavanja, loptu lansirao u mrežu atraktivnim udarcem – petom.

Za Dinamo je prvi put zaigrao 1. srpnja 1945. u prijateljskom dvoboju protiv Crvene zvezde u Beogradu. Premijeru u službenoj utakmici dočekao je 21. listopada iste godine protiv gradskoga suparnika Metalca. I odmah postigao pogodak! Dinamo je pobijedio 2:0, a to je ujedno bio i prvi poslijeratni službeni nastup plavih.

Za Dinamo je odigrao 57 službenih utakmica uz 19 postignutih pogodaka. Najveći pljesak svakako mami povijesni naslov iz 1948. godine. Dinamo je tada letio na „mlazni pogon“ Wölfla, Kaciana i Čajkovskog, u dojmljivu slalomu prema pokalu prohujali su pored Crvene zvezde pobijedivši sa 5:1, oba puta svladali Hajduk, a u smiraju sezone dohvatili i ključnih 1:0 protiv Partizana, tadašnjega branitelja naslova.

Kacian je upisao i jedan nastup za jugoslavensku reprezentaciju, 9. svibnja 1946. u pobjedi protiv Čehoslovačke 2:0. Bio je i u kadru momčadi koja je osvojila brončanu medalju na Olimpijskim igrama 1948. godine u Londonu, ali pritom nije ulazio u igru.

Pri kraju karijere imao je ulogu igrača-trenera u zagrebačkom Milicionaru, klubu koji je ubrzo preimenovan u Borac, a potom fuzioniran sa Zagrebom.

Kacian je preminuo je 1949. u svojoj 32. godini od upale srčanih zalisaka. Kada je klub, u prosincu 1967. godine osnovao svoju nogometnu školu u Maksimiru, nadjenuo joj je ime u spomen na dvojicu veličanstvenih i, nažalost, prerano preminulih nogometaša – Ratka Kaciana i Icu Hitreca. I dok je Kacian igrao za Dinamo, Hitrec je klubu pristupio 1945. u ulozi pročelnika nogometne sekcije tadašnjega Fizkulturnog društva Dinamo.

Iako je tri i pol sezone proveo u Dinamu, Kacian je u samo dvjema prvenstvenim utakmicama s plavima bio domaćin u – Maksimiru. Bilo je to ujesen 1948. u pobjedama protiv novosadske Sloge, kasnije Vojvodine, sa 3:1 te protiv Budućnosti sa 5:3 u utakmici u kojoj je Zvonimir Cimermančić postigao četiri pogotka. Klub je do ljeta 1948. bio domaćin u Koturaškoj, gdje je nastupao i u doba Gradjanskog.

Škola Hitrec-Kacian osnovana je s idejom sustavnoga rada s mladima. U samim je počecima nosila naziv pionirsko-nogometna škola gdje su nastava i treninzi organizirani po tada najsuvremenijim metodama. I današnji Dinamo nastavlja tradiciju sustavnoga rada s mladima, klub je uvelike podigao standarde i maksimirska je nogometna škola među najboljima u Europi.