Tragovima „plave povijesti“

Bilo je to zadnje Dinamovo proljeće u Europi, bila je to osebujna sezona u kojoj su plavi „slistili“ Slovan iz Bratislave, tadašnjega osvajača Kupa pobjednika kupova, odmah potom nadigrali i Olympique Marseille, ali bilo je to i doba svojevrsnoga plavog „roller coastera“, doba naglih uspona i jednako brzih padova, doba europske euforije, ali i razočaranja na domaćoj sceni. I baš je nekako u tom ozračju, neposredno uoči dvoboja protiv Francuza, dvojac naših glazbenih velikana i zdušnih Dinamovih navijača – Ivo Robić i Vice Vukov – premijerno izveo tadašnju novu klupsku himnu „Plavi, plavi, plavi“. A, nama je upravo taj detalj, „koktel“ pjesme i europskoga proljeća, poslužio kao svojevrsni impuls da krenemo tragovima klupske povijesti i probamo slijediti – same stihove pjesme:

„U gradu bilo kojem diljem zemlje, diljem svijeta, branite plavu boju zipke našeg nogometa“.

I tako smo sad, nakon novoga europskog proljeća, stavili pinklec na rame i tragom simbolične poruke iz stiha nastojali „u gradovima diljem zemlje, diljem svijeta, braniti plavu boju zipke našeg nogometa.“

Željeli smo barem na simboličkoj razini zahvaliti svima koji su stvarali i oblikovali naš klub, neovisno o kojem naraštaju igrača, trenera, dužnosnika ili, pak, povjerenika i navijača bila riječ. Iz različitih su generacija, različitih sudbina, ali – uz zajedničku plavu boju.

Odlučili smo, dakle, krenuti tragom „plave povijesti“ i obići brojne gradove u kojima bismo odali počast svima koji su bili dio plave obitelji.

Ovom smo prilikom u Osijeku obišli počivališta Gustava Lechnera, Petra Lončarića i Andrije Logarušića, a potom u Beogradu posjetili mjesta na kojima počivaju Florijan Matekalo, Zlatko Čajkovski, Franjo Šoštarić, Stjepan Bobek, Zoran Čava Dimitrijević, Bruno Belin i nezaboravni Dinamov povjerenik Petar Todorović. Svima smo, u znak zahvale što su dio svojea života utkali i u Dinamovu povijest, odali počast i zapalili svijeće u ime cijele plave obitelji.

Gustav Lechner bio je Dinamov Osječanin, „Bjelica prije Bjelice“, trener koji je plave odveo do naslova prvaka 1958. godine, a još je i u ranijim igračkim danima nosio purgerski dres. Uostalom, i sam je aktualni maksimirski trener Nenad Bjelica nakon izborenoga proljeća jasno naglasio:

„Ovaj uspjeh posvećujem cjelokupnoj plavoj obitelji. Kad znamo da Dinamo 49 godina nije prezimio u Europi, ovu pobjedu posvećujem svima koji su to pokušavali i stvarali ovaj klub. Nije to Dinamo od 15. svibnja kad sam ja došao. Dinamo se stvara godinama, to je vrhunski klub, ja ga samo sa svojim radom i suradnicima pokušavam unaprijediti. Svim ljudima koji su sudjelovali u stvaranju Dinama posvećujem ovaj prolaz na proljeće u Europi.“

U tom je stvaranju sudjelovao i njihov sugrađanin Petar Lončarić, koji je ordinirao lijevom stranom maksimirske obrane u sjajnoj generaciji koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova. U Osijeku smo odali počast i našem popularnom i neumornom povjereniku Andriji Logarušiću.

U Beogradu smo posjetili i počivalište Brune Belina, brata Dinamove legende Rudija. Istina, sam Bruno, iako rođeni Zagrepčanin, nikad nije bio član purgerskoga kluba, ali je uvijek bio snažno vezan za svoj Zagreb.

Stjepan Bobek pripada kategoriji najboljih igrača u povijesti bivše Jugoslavije, bio je prototip prve prave „desetke“, a veliku je karijeru lansirao upravo u purgerskom klubu unatoč tome što se ovdje silom (ne)prilika zadržao tek godinu i pol dana. Nakon Drugoga svjetskog rata blistavu je karijeru nastavio u Partizanu, baš kao i neki drugi nogometaši pridošli iz zagrebačkih klubova – Bruno Belin, Florijan Matekalo, Zlatko Čajkovski, vratari Franjo Glaser i Franjo Šoštarić... Bobek se vratio u Dinamo 1972. godine u ulozi trenera, ali na klupi je bio tek nepunih pet mjeseci.

Proslavljeno lijevo krilo purgerskoga kluba, Florijan Matekalo, s plavima je osvojio naslov prvaka još 1940. godine i sve je do ozljede bio velika snaga Gradjanskog. Nažalost, nakon ozljede je bio primoran pronaći novu sredinu. Matekalo je kasnije postao veliki trener stvorivši mladu generaciju Partizanovih igrača, poznatih kao „Matekalove bebe“, koji su dogurali do finala Kupa prvaka 1966. godine.

Zlatko Čajkovski još je 1945. trebao iz tadašnjega HAŠK-a „u paketu“ s bratom Željkom potpisati za Gradjanski, ali putovi su im se ipak razdvojili. I dok je Željko doista i došao među plave, tada već pod imenom Dinamo, Zlatko je karijeru nastavio u Beogradu. No, i on je, baš kao i Bobek, u Maksimir došao u trenerskoj ulozi. Vodio je momčad 1970. i 1971. godine.

U rujnu 2006. u Francuskoj je preminuo Zoran Čava Dimitrijević, miljenik zagrebačke publike u osamdesetima. Popularni je Čava, pak, išao u drugom smjeru – iz  Beograda u Zagreb. Nogometni romantik i boem, dijete Partizana, u Zagreb je došao 1987. preko subotičkog Spartaka, a svojim je neposrednim pristupom, angažmanom i veselom naravi „kupio“ zagrebačku publiku koja ga je zdušno prigrlila od prvoga trenutka.

Posebna je priča naš proslavljeni beogradski povjerenik Petar Todorović. Iako ni rođenjem niti obiteljski nije bio vezan za Zagreb, zaljubio se u – Dinamo. Još je kao dječak, s nepunih devet godina, izabrao plavu boju, člansku iskaznicu pribavio je još 1956. godine i strastveno proživljavao sve Dinamove utakmice. Pomno je, zajedno sa svojom suprugom Đukom, stvarao i vlastitu arhivu, spremao novinske isječke, pedantno računao i slagao statistiku. Bio je, primjerice, i poseban gost (ili je možda preciznije reći – domaćin!) kluba i 1997. godine na utakmici pretkola Lige prvaka između Dinama i Partizana. Preminuo je 2009. godine, a na njegovu je ispraćaju svirala Dinamova himna iz 1982.