Prije šest godina napustio nas je Stojan Osojnak

Jedan je od junaka Dinamove povijesti, čvrsti napadač koji je lakoćom “krčio” suparničke obrane, a svojim pogotkom u zadnjoj minuti u derbiju protiv jednog od glavnih konkurenata donio plavima naslov prvaka...

Gotovo istodobno su se poklopila dva kadra: sudac koji je već praktički udahnuo kako bi zviždaljkom označio kraj utakmice i – zamah Dinamova nogometaša pred suparničkim golom... A, otprilike se poklopio i zvučni efekt: “decibeli” sučeve zviždaljke i zvuk koprcanja lopte u mreži. Upravo tim golom, na samome izmaku utakmice, Dinamo je na maksimirskom travnjaku pobijedio Crvenu zvezdu s 1:0 i osvojio naslov prvaka za 1954. godinu, svoj osmi dotadašnji naslov od čega drugi u poslijeratnoj Jugoslaviji. Znameniti strijelac pobjedonosnoga pogotka i glavni junak bio je Stojan Osojnak, nezaboravni nogometaš plavih koji nas je zauvijek napustio na današnji dan, 10. listopada 2016. godine.

U akciji u kojoj su sudjelovali maksimirski branič Tomislav Crnković, lijevo krilo Dionizije Dvornić i profinjeni vezist Vladimir Čonč lopta je doletjela pred Zvezdina vrata. Osojnak je pobjegao Ljubiši Spajiću i Miljanu Zekoviću, bio za nijansu brži od vratara Srboljuba Krivokuće i mirno skrenuo loptu u kut uza samu vratnicu. Za erupciju oduševljenja.

Sudac je odmah odsvirao kraj utakmice pa Crvena zvezda nije ni išla na centar... Bilo je to kolo prije kraja i plavi su se učvrstili na vrhu ljestvice s bodom više od Partizana i dva više od Crvene zvezde. U zadnjem su kolu svladali Lokomotivu sa 6:0 za potvrdu naslova.

Osojnak je u zadnjih devet utakmica u toj sezoni postigao devet golova i tako bio generator Dinamova lova na naslov prvaka u furioznoj završnici.

USPJEŠAN NOGOMETAŠ USPRKOS BOLESTI

U maksimirski je klub došao 24. listopada 1952. godine, a prvi službeni nastup upisao u ožujku 1953. Rođen je 11. lipnja 1923. u Pobri kod Opatije. Nogomet je počeo igrati s 12 godina u Pobri, a već sa 16 je kao učenik trgovačke akademije u Rijeci igrao za lokalni klub Eneo. Ujesen 1943. godine nakon kapitulacije Italije nastupao je za riječku Litoriju, u tom trenutku člana 4. talijanske lige.

Unatoč teškim iskušenjima i zdravstvenim posljedicama koje je vukao još iz doba dok je bio u logoru u Njemačkoj, uspio je prometnuti se u legendu hrvatskoga nogometa. Zbog bolesti, koju je dobio još u logoru, bio je primoran izbivati iz nogometa sve do 1949. godine. Postao je potom vođa navale riječkog Kvarnera, današnje Rijeke. Redovito je bio najbolji igrač momčadi, odlučivao utakmice, bio najbolji strijelac Druge lige.

Zapažena je i njegova uloga u tadašnjem popularnom domaćem igranom filmu “Plavi devet” gdje je glumio “vođu navale pokrajinske momčadi”. Zanimljivo je da je ubrzo potom doista i postao “plavi devet”, Dinamov igrač s devetkom na dresu. Po dolasku u Zagreb i potpisu za Dinamo usput je radio kao činovnik na Burzi rada.

U Dinamovoj je momčadi, zapravo, zamijenio Franju Wölfla i preuzeo njegovu ulogu pakera i napadača.