Duboki naklon i velika hvala Ivanu Rakitiću!

Bila je zima, kasna 2006. godina, ali jeka tih riječi odzvanja nam i danas, gotovo 14 godina kasnije: „Naravno da bih volio zaigrati za Dinamo. Od dječačkih dana volim Dinamo, svi u obitelji navijaju za njega. Prošlo ljeto mi je bila čast nastupiti protiv Dinama.“

Tako je govorio Ivan Rakitić, u tom trenutku član mlade švicarske reprezentacije, silno daroviti nogometaš koji je samo nekoliko mjeseci ranije zatresao upravo – Dinamovu mrežu. U pripremnom su dvoboju u švicarskom Solothurnu plavi odigrali 2:2 protiv Rakitićeva tadašnjeg kluba Basela. Zagrebačka je momčad vodila s 2:0 nakon što su mrežu tresli Davor Vugrinec u 33. i Eduardo da Silva u 39. minuti iz jedanaesterca. Smanjio je upravo Rakitić u 62., a izjednačio Mladen Petrić u četvrtoj minuti sučeve nadoknade vremena...

Štoviše, i u siječnju 2007. u javnosti je postojala priča u mogućem Rakitićevu dolasku u Dinamo, ali takav je razvoj događaja ipak bio teško izvediv jer tada 18-godišnji daroviti vezist bio je već na meti tadašnjega njemačkog doprvaka Schalkea. Kotač sudbine odvrtio se ipak u nekom drugom smjeru, ali u duši i srcu vrtjele su nam se njegove riječi svaki put kad bismo ga gledali na terenu, bilo u dresu Basela, Schalkea, Seville, Barcelone, i vrtjet će se i kad ga u ovoj sezoni ponovno budemo gledali u „staroj“ Sevillinoj majici... Iako će zauvijek ostati žal i navijačka sjeta što nikad nije obukao Dinamov dres, istodobno ostaju i silna sreća, zanos, ponos, rasplamsale emocije i sjećanja na „zvjezdanu prašinu“ kojom su Ivan Rakitić i suigrači obasjali hrvatski nogomet. Punih 13 godina u dresu hrvatske reprezentacije, plasman na tri europska i dva svjetska prvenstva i pečat na najveći uspjeh u povijesti hrvatskoga nogometa, na nezaboravno srebro u Rusiji... Takvim je, dojmljivim i povijesnim opusom zaključio svoju priču u reprezentaciji.

Prije 13 dana bila je 13. godišnjica njegova prvog nastupa u nacionalnom dresu. Numerolozi bi zacijelo rekli da se, eto, i ovakva igra brojki, „igra trinaestica“ pomalo sugestivno naslanja na vijest o odlasku igrača koji je bio jedan od simbola najbolje generacije u povijesti reprezentacije.

Nama su, pak, u sjećanju i njegova obiteljska priča koju je nekoliko puta podijelio s javnosti: Ivan je, s bratom Dejanom i ocem Lukom, još kao devetogodišnji dječak gledao utakmicu u Zürichu s tribina stadiona Hardturm na kojem je maksimirska momčad u dvoboju Kupa Uefa gostovala kod Grasshoppersa. Plavi su slavili s 5:0 kao i mjesec dana ranije u zagrebačkom dvoboju protiv beogradskoga Partizana.

„Prva nogometna ljubav bio mu je Dinamo! Ja navijam za Dinamo, svi moji Slavonci su za modre“, prepričavao je Ivanov otac Luka koji je s prijateljima u švicarskom gradiću Möhlinu svojedobno osnovao i nogometni klub imena – Dinamo. Današnji naziv kluba je Pajde Möhlin.

Ivan je za reprezentaciju debitirao na maksimirskom travnjaku 8. rujna 2007. godine u pobjedi protiv Estonije s 2:0 u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Austriji i Švicarskoj.

Zanimljivo, točno dva mjeseca kasnije, dakle 8. studenoga iste godine, Dinamo je u dvoboju grupne faze tadašnjega Kupa Uefa dočekao baš momčad Basela odigravši 0:0 u dvoboju kojega pamtimo po silnoj dominaciji plavih, brojnim propušteni prilikama, pogođenoj vratnici u zadnjoj minuti... No, Rakitića tada više nije bilo u Baselu jer je nedugo prije toga, baš u ljeto 2007. godine, prešao u Schalke, a na upit novinara o dvoboju Dinama i Basela kratko je dodao:

„U Baselu sam igrao, to će uvijek biti moj klub. A kod kuće su svi ludi za Dinamom. Za koga ću navijati u toj utakmici? Navijat ću za Dinamo!“

Dragi, Ivane, sve ove godine i mi smo svim srcem navijali za tebe, a jednako ćemo navijati i dalje! Hvala ti na svemu, hvala na sjećanjima, na veselju, euforiji, na dojmljivim utakmicama, efektnim potezima, pogocima, proigravanjima... Veliko hvala, duboki naklon i sretno!