Gradjanski dokaz da se i engleskim načinom može igrati atraktivno

Osam je desetljeća prošlo od purgerskoga „dvostrukog“ naslova prvaka, osam je desetljeća prošlo i od premijerne utakmice reprezentacije tadašnje Banovine Hrvatske... Ove nas godine čeka gotovo cijeli koloplet zanimljivih „okruglih“ obljetnica koje se naslanjaju na Dinamovu povijest, ali i na povijest hrvatskoga nogometa. Samo u prvoj polovici godine čeka nas 80. godišnjica osvajanja Hrvatsko-slovenske lige i osvajanja zadnjega naslova prvaka predratne Jugoslavije, pošlo je 60 godina od drugoga pokala pobjednika Kupa pobjedom protiv Partizana s 3:2, prohujalo je već 40 godina od znamenitoga pogotka Drage Dumbovića u finalu Kupa 1980. godine protiv Crvene zvezde na kišovitoj Marakani, 30 godina od „maksimirskog 13. svibnja“ i nikad odigrane utakmice protiv Crvene zvezde, a već smo ranije obilježili 20 godina povratka imena Dinamo...

U klupskoj je povijesti, međutim, posebno zanimljiv niz događaja „skutrenih“ u 1940. godini, dakle prije točno osam desetljeća: dvostruki naslov Gradjanskog, prva utakmica Banovine Hrvatske sa čak desetoricoma igrača purgerskoga kluba u pobjedi protiv Švicarske sa 4:0, ali i znamenita pobjeda protiv tada moćnog Ferencvarosa s 5:1, igrana upravo na današnji dan prije 80 godina, pobjeda kojom su purgeri zapravo potvrdili međunarodnu afirmaciju uz tad već prepoznatljivi avangardni, vizionarski sustav igre kojega je implementirao znameniti trener Marton Bukovi...
Utakmica je, dakle, odigrana 19. ožujka 1940. godine, na današđnji dan prije osam desetljeća. Ne samo da je Gradjanski i igrom i rezultatski zasjenio slavnoga suparnika, već su posebno zanimljive bile reakcije mađarske javnosti.
Ferencvaros je bio u korijenu mađarske reprezentacije koja je dvije godine ranije bila finalist Svjetskoga prvenstva gdje ju je u finalu u Parizu pobijedila Italija sa 4:2, bila je to svojevrsna prethodnica kasnije „lake konjice“. Ferencvaros je predvodio tada jedan od najboljih igrača svijeta, dr. György Sarosi, koji je bio drugi najbolji strijelac SP-a 1938. On je, dakako, tada bio „mastermind“ mađarskoga nogometa, a u sastavu su protiv Gradjanskog bila ukupno osmorica reprezentativaca. Momčad je s klupe predvodio dugogodišnji trener Lajos Dimeny. Tih je godina Ferencvaros osvojio tri naslova nacionalnog prvaka u četiri sezone. Štoviše, u toj su konkretnoj sezoni, 1939/'40., bili prvaci Mađarske i finalisti Mitropa kupa, a godinu kasnije osvojili oba natjecanja.
Mađarski su mediji nekoliko dana pisali o utakmici u Zagrebu, a najpoplarnij list „Nemzeti sport“ je istaknuo:
„Ovaj se put ne možemo pozivati na to da je Ferencvaros imao tešku prvenstvenu utakmicu u nogama i takav nastupio u Zagrebu jer znamo da je i Gradjanski imao slično tešku utakmicu isti dan, i to u Sarajevu. Niti veliki i naporni put Ferencvarosa ne može doći u obzir jer je Sarajevo još dalje od Zagreba nego Budimpešta. Prema tome, pravi je razlog porazu – odlični Gradjanski.“
Trener Dimeny hvalio je taktičke manevre svoga sunarodnjaka na klupi Gradjanskog, slavnog Martona Bukovija:
„Gradjanski je protiv Ferencvarosa igrao pravim engleskim sustavom. A, meni se taj pristup neobično svidio. Centarhalf je odlično igrao srednjega čuvara, pomagači su na školski način čuvali spojke, a zanimljivo je da braniči stoje široko skoro na granici igrališta i čuvaju krila, a kad 'zagusti' pred vratima povlače se u sredinu i štite svoj gol. Nedavno sam gledao englesku reprezentaciju u Bukureštu i Budimpešti, gledao sam svu silu engleskih klubova u Italiji, ali iskreno moram priznati da Gradjanski izvanredno igra taj sustav.“
List je prenio i izjave nekih igrača Ferencvarosa koji su ustvrdili da je ovo „dokaz da se i s engleksim načinom može igrati atraktivan nogomet.“
Malo je, međutim, nedostajalo da se nakon ove utakmikce trener Bukovi vrati u Ferencvaros. U tom je klubu sedam godina ranije nastupao kao igrač. Gradjanski i Bukovi tada su bili praktički pred razlazom, a kako je ugovor isticao početkom svibnja, produljen je na tri mjeseca kako bi trener završio sezonu. Sam je Bukovi s Ferencvarosem dogovorio suradnju koja je trebala startati 1. rujna ili najkasnije prvog dana Nove godine. No, u međuvremenu je ipak uslijedio dogovor s purgerskim klubom u kojem je Bukovi, s kraćim prekidom, ostao sve do ljeta 1947.
Utakmica je, inače, imala i svečarsku notu: popularni branič Bernard Benda Hügl ovim se dvobojem oprostio od purgerskoga kluba nakon dulje od 10 godina igranja u plavome dresu. Tradiciju je kasnije nastavio njegov sin Bernard Hügl junior koji je u klubu nastupao u sezoni 1957/'58. kad su osvojili naslov prvaka. Uostalom, i Hügl stariji kasnije je u ulozi trenera vodio Dinamo pune tri sezone.