Gradjanski nositelj ideje mira

Sami počeci bili su baš u onakvom stilu u kakvom je i sama momčad znala biti prepoznatljiva na terenu: munjevito i silovito. Ideja o osnivanju kluba, dva javna sastanka i osnivačka Skupština... Sve se to zbilo brzopotezno, unutar samo jednoga mjeseca, sve u travnju. Od ideje do realizacije trebalo je tek 17 dana. I tako je 26. travnja 1911. godine osnovan Gradjanski, prvi zagrebački klub koji je oko sebe okupljao sve građane, sve staleže... Bilo je to doba kad su zagrebačkim nogometom vladali HAŠK koji je bio naslonjen na akademsku zajednicu i Concordia, klub srednjoškolske omladine.

Mjesec ranije, u ožujku 1911. godine, u Zagrebu je zaživjela ideja o osnivanju nogometnoga kluba sa snažnim mađarskim predznakom, imena Zagrabi Magyar torna klub. S obzirom na događaje koji su pratili ideju stvaranja mađarskoga kluba, način regrutiranja igrača i razne ucjene uslijedila je žestoka reakcija građana i sportaša Zagreba. Tako je na krilima otpora mađarizaciji osnovan Građanski. Otpor, međutim, nije bio usmjeren prema Mađarima kao narodu, već je to bila reakcija na političke ucjene te na samovolju pojedinaca i nekih institucija. Uostalom, upravo su Mađari kasnije snažno utjecali na svijetlu povijest purgerskoga kluba. Među najznačajnijim trenerima bili su baš Mađari. Sredinom 1920-ih Imre Pozsonyi došao je izravno iz Barcelone, koja je i u to vrijeme smatrana jednim od najboljih klubova svijeta. Početkom 1930-ih bio je tu György Gyuri Molnar, a kasnije je tvorac slavnoga naraštaja zagrebačkoga kluba bio znameniti trener Marton Bukovi, nekad slavni igrač Ferencvarosa.

Pokušaj stvaranja mađarskog kluba inicirali su predstavnici uprave Državnih željeznica. Trebao je to, dakle, biti željezničarski klub. Za razliku od brojnih drugih sredina, Zagreb u to doba nije imao klub oslonjen na Željeznicu. Lokomotiva je osnovana tek tri godine kasnije pod nazivom ŽŠK Victoria (Željezničarski športski klub), potom Željezničar, a nakon Drugoga svjetskog rata Lokomotiva.

Ministar trgovine ugarske Vlade Ferenz Kossuth još je 1907. godine predložio Ugarskom saboru u Budimpešti da prihvati Zakon pod nazivom Željezničarska pragmatika, čiji je cilj bila mađarizacija željeznica u Hrvatskoj i Slavoniji. Svi zaposlenici morali su govoriti mađarskim jezikom koji bi postao službeni, a to znači i jedini jezik u Državnim željeznicama.

U takvim je političkim okolnostima u travnju 1911. sazvana i osnivačka skupština mađarskoga kluba u Zagrebu. Uprava Željeznica pritom je vrbovala dobre igrače. Obećavali su im zaposlenja na Željeznici uz solidna primanja. Istodobno su igračima koji su već radili na Željeznici postavili ultimatum da moraju igrati za novi mađarski klub jer će u protivnome ostati bez posla.

Sve je to prepričavao Jaroslav Schiffer, nekadašnji proslavljeni igrač Građanskog, kasnije publicist i entuzijast koji je skupljao i pedantno bilježio dokumentaciju purgerskoga kluba.

Nakon premijernog sastanka u Novoj pivani krenula je povorka prema Glavnom kolodvoru pa prema zgradi Prometne uprave Državnih željeznica u Mihanovićevoj, i to uz hrvatske budnice. Pridružili su im se brojni građani. Prosvjedi su uspjeli, ideja o osnivanju mađarskoga kluba nije zaživjela. Ali, jest ona o osnivanju – Gradjanskog.

Premijerni javni sastanak zagrebačkih sportaša održan je 9. travnja 1911. u Novoj pivani u Draškovićevoj ulici, na prostoru današnjih višekatnica na Trgu hrvatskih velikana, i tu je zaključeno da valja krenuti s pripremama za osnivanje kluba. Samo dan nakon što je propala osnivačka Skupština mađarskoga kluba održan je i drugi javni sastanak s temom priprema za osnivanje Građanskog. Bilo je to 13. travnja u restauraciji Matković u Frankopanskoj 8, u prostorima današnjega kazališta Gavella, a sudjelovalo je više od 300 uzvanika, sportaša i građana. Najživlja je rasprava bila o imenu kluba. Prva je ideja bila Hrvatski športski klub građana Zagreba. Ime je neznatno izmijenjeno u I. Hrvatski gradjanski šport klub u Zagrebu. Na godišnjoj skupštini 2. prosinca 1911. naziv je promijenjen u I. Hrvatski gradjanski športski klub.

Na tom drugom javnom sastanku jednoglasno je izabran privremeni „ad hoc“ Odbor na čelu s Andrijom Mutafelijom. Sastanak je zaključen u euforičnoj atmosferi, uz pokliče novom klubu, zagrebačkom sportu i uz zajedničko pjevanje „Lijepe naše“. Odbor se sastao 19. travnja i imao je zadatak sastaviti pravila kluba i predložiti ih konstituirajućoj Skupštini koja se morala sazvati u roku od 14 dana.

Sama konstituirajuća Skupština održana je 26. travnja u Budějovičkoj restauraciji u zgradi Prve hrvatske štedionice, na uglu Bogovićeve ulice i Cvjetnog trga. Sjednicu je otvorio jedan od najzaslužnijih i najaktivnijih članova, Krunoslav Pavić, koji je postao dopredsjednik kluba. U predsjedničku je ulogu izabran tadašnji poznati zagrebački obrtnik, trgovac šeširima Andrija Mutafelija, inače jedan od znamenitih igrača nekadašnjeg PNIŠK-a.

Prvi trening, pod nadzorom predsjednika Mutafelije i kompletnoga Upravnog odbora, održan je 14. svibnja 1911. na igralištu pored gradskoga vodovodnog rezervoara na Tuškancu. Bila je to, zapravo, selekcija igrača za prvu momčad. Trenirali su dok se nije spustila večer. Čak je i taj premijerni trening okupio brojne kibice i navijače.

Prvi javni nastup Gradjanski je upisao 21. svibnja protiv rezervne momčadi HAŠK-a. Bila je to predigra utakmice HAŠK-a i mađarskog Pecsa. Dvoboj je odigran na tada popularnoj Elipsi, igralištu iza Realne gimnazije, današnjega muzeja Mimara. Zanimljivo, tu je utakmicu sudio dr. Branko Gavella po čijem je imenu kasnije nazvano dramsko kazalište u Frankopanskoj, dakle prostor u kojem je održan drugi javni sastanak na temu osnutka Gradjanskog.

Prvi dresovi bili su prugasti: prvo žuto-crveni, a nešto kasnije i žuto-plavi. Kratko su vrijeme bili i narančasti. Plava boja ustalila se kao glavni dio identiteta tek nakon Prvoga svjetskog rata. Gradjanski je prvu utakmicu u plavoj kao glavnoj garnituri odigrao 13. travnja 1919. na maksimirskom igralištu protiv engleske vojne momčadi York Lancaster.

Samo igralište u Maksimiru otvoreno je 5. svibnja 1912. Bio je to teren HAŠK-a, ali prvu utakmicu odigrao je – Gradjanski. Na dan otvaranja na maksimirskom su se travnjaku u predigri nadmetali prva i rezervna momčad Gradjanskog. „Senatori“ su pobijedili 7:0. Bila je to predigra utakmice HAŠK-a i BAK-a iz Budimpešte. Ubrzo nakon toga i igrači Gradjanskog na neko su vrijeme preselili na igralište HAŠK-a gdje su i trenirali.

Sredinom travnja purgerski je klub odigrao i svoju prvu utakmicu izvan Zagreba: u gostima su 18. travnja pobijedili Bjelovar 5:0. U rujnu 1912. godine Hrvatski športski savez raspisao je utakmice za prvenstvo Hrvatske i Slavonije iako su u njemu sudjelovali samo klubovi iz Zagreba. Jesensku polusezonu Gradjanski je završio na četvrtom mjestu.

Prije nastavka natjecanja purgeri su odigrali i prvu utakmicu protiv svojega kasnijeg rivala Hajduka: na HAŠK-ovu igralištu u Maksimiru na Uskrs, 23. ožujka 1913. godine, Gradjanski je pobijedio Splićane 3:2.

Prvenstvo je nastavljeno u svibnju, ali sve do utakmice predzadnjega kola između Gradjanskog i Concordije. Zbog nesportskih ispada igrača obiju momčadi utakmica je prekinuta, a kako je to bilo vrijeme žestokoga i nepomirljivog rivalstva HAŠK-a i Concordije, čelnici akademskog kluba priklonili su se purgerskome klubu. Kako god, uslijed brojnih neslaganja prvenstvo je prekinuto, a HAŠK, Gradjanski i Tipografski istupili su iz članstva HŠS-a.

Ubrzo nakon toga, 1. lipnja 1913., nogometaši Gradjanskog uputili su se u Rijeku gdje su sudjelovali svečanom otvorenju novoga igrališta na Kantridi. Pritom je odigrao utakmicu protiv sušačke Viktorije koja je na kraju pobijedila 3:0.

Sredinom siječnja 1914. Gradjanski i Tipografski ipak se vraćaju u članstvo HŠS-a. Nogometna sekcija HŠS-a tada je raspisala drugo prvenstvo Hrvatske i Slavonije, ali nova previranja ubrzo su rezultirala novim privremenim istupanjem Gradjanskog iz Saveza. Kako se primicao Prvi svjetski rat, tako su se mijenjale i nogometne prilike. U srpnju 1914. prestaje svaki sportski rad, a većina sportaša morala se odazvati vojnom pozivu. I prvenstvo je, dakako, prekinuto.

Kako su se u Beču i Pešti sportaši krenuli odigravati utakmice u korist Crvenoga križa, ta je ideja zaživjela i u Zagrebu. Utakmice su igrane nedjeljom na igralištu HAŠK-a. U međuvremenu je, po uzoru na Beč, Prag i Budimpeštu, organizirano „ratno“ prvenstvo. Službeni je naziv bio „Prvo ratno prvenstvo grada Zagreba u nogometu za 1918. godinu“.

Zanimljivo je da su na kraju na vrhu ljestvice bili HAŠK i Gradjanski s istim učinkom: posve istim brojem bodova, omjerom pobjeda, ramija i poraza, gol-razlikom, a u međusobnoj su utakmici odigrali 1:1. Odbor je ipak proglasio HAŠK prvakom, i to zato što je njihova međusobna utakmica bila prekinuta kod stanja 1:1 uslijed negodovanja igrača Gradjanskog.

Nakon što je HŠS organizirao drugo ratno prvenstvo za 1918. uslijedile su povijesne društvene promjene: osnutak Hrvatskoga narodnog vijeća pa Narodnoga vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca i ujedinjenje u Kraljevinu SHS. Uslijed takvih su događaja sva natjecanja bila odgođena.

Kad su se prilike stabilizirale ponovno je organizirano gradsko prvenstvo u kojem je Gradjanski osvojio naslov s maksimalnim učinkom od svih osam pobjeda. U rujnu 1919. krenulo je prvenstvo 1. razreda Zagrebačkoga nogometnog podsaveza. Gradjanski je u međuvremenu napredovao i prometnuo se u veliku snagu hrvatskoga nogometa. Superiorno je osvojio naslove prvaka ZNP-a za 1919. i 1920. godinu.

U Zagrebu je 17. svibnja 1919. odigrana i druga utakmica Gradjanskog i Hajduka. Purgeri su pobijedili 2:0, ali dvoboj je prekinut nakon što su igrači Hajduka napustili teren nezadovoljni time što je sudac isključio njihova igrača.

Dobre igre purgera i gostovanja inozemnih klubova u Zagrebu, poput talijanske Vicenze 1912. ili kasnije engleskog York Lancastera 1919. godine pa češke vojne momčadi, potom dva češka kluba iz Žižkova i jedan iz Plzeňa, zapažene su i u inozemstvu. Tako je uslijedio poziv za turneju u Češkoj. Od 27. rujna do 3 listopada Gradjanski je odigrao tri utakmice u Pragu, Brnu i Plzeňu. Iako je protiv Slavije u Pragu vodio 2:0, domaći su pobijedili 3:2. U Brnu su domaće Židenice pobijedile 3:1, dok su u Plzeňu ipak bolji bili Zagrepčani svladavši Česky lev 5:2.

Godinu kasnije osvanulo je i prvo gostovanje Gradjanskog u Beču protiv Rapida. U povijesnoj utakmici 30. svibnja 1920. purgeri su gostovali protiv možda najbolje momčadi srednje Europe. U tijesnoj utakmici Rapid je pobijedio 3:2. Baš je ta utakmica na neki način pokazala i duh Gradjanskog koji je lijepo opisan u spomenici kluba izdanoj 1938. godine. Tekst ukratko oslikava i razdoblje na kraju Prvoga svjetskog rata:

„Internacionalni saobraćaj bio je dosta skučen. Bojkot centralnih vlasti bio je još uvijek na snazi i igranje s bečkim i peštanskim klubovima stoga nemoguće. Gradjanski kao prvi evropski klub probija bojkot i odlazi u Beč, da odmjeri snagu s tadanjim divom, Rapidom. Gradjanski ulazi dakle u historiju nogometa kao prvi nosilac ideje mira i visokog etičkog shvaćanja o svrsi i cilju sporta.“