Maestralna 1982., četiri godine bez Europe, odlazak Prosinečkog

Iako je u arhivima FSJ i dalje zapisano da je pokal iz 1982. bio prvi Dinamov naslov prvaka nakon 24 godine, sudska odluka ipak sugerira malo drukčije. Dinamu je presudom pripao i pokal iz 1979. pa je po tom kriteriju trofej na proljeće 1982. došao nakon tri, a ne nakon 24 godine.

Kako god, sama spomen osamdesetih godina za sobom vuče tri asocijacije: a) blistavi nogomet i naslov 1982.; b) rušenje rezultatskih temelja i ambicija puštanjem Roberta Prosinečkog; c) jedno desetljeće u kojem je Dinamo povezao čak četiri godine bez nastupa u europskim natjecanjima.

No, dečki su nezaboravne 1982. publici nudili nogometni festival, na punim je tribinama bio delirij... Obrise je počeo stvarati trener Miroslav Ćiro Blažević. Na klupu je sjeo 10. prosinca 1980. naslijedivši Ivana Đalmu Markovića, koji je odstupio dva kola prije kraja jesenskog dijela natjecanja. U ta je završna dva jesenska kola momčad vodio Markovićev dotadašnji asistent Rudolf Cvek u statusu v. d. trenera.

Blažević je momčad krenuo brusiti na australskoj turneji početkom 1981. i upravo su se tada kao standardni braniči nametnuli Milivoj Bračun i Zvjezdan Cvetković, dok je Marko Mlinarić postao kreator i idejni pokretač momčadi.

Bio je to sjajan „koktel“: bravurozni Marijan Vlak čuvao je mrežu, Bračun i Zvjezdan Cvetković tutnjili bokovima, Petar Bručić, Dragan Bošnjak i Džemal Mustedanagić nizali su kilometre i držali defenzivni blok u veznom redu, Ismet Hadžić i Velimir Zajec armirali obranu pri čemu je „kapetan Zeko“ slalomima efektno klizio između suparnika, razigrani i nadahnuti Stjepan Deverić, Marko Mlinarić, Zlatko Kranjčar i Snješko Cerin, potpomognuti sjajnim Zoranom Panićem, „lomili“ braniče...

Dinamo je u zimskoj pauzi imao dva boda zaostatka za vodećom Crvenom zvezdom. U to je vrijeme, dakako, vrijedio sustav prema kojemu je pobjeda vrijedila dva, a ne tri boda.

No, i u tom je jesenskom dijelu bilo zanimljivih rezultatskih preokreta, atraktivnih utakmica... Rapsodija je uslijedila na proljeće. Istina, u međuvremenu je Boro Cvetković morao u vojsku, ali zato su se s odsluženja vojnog roka upravo u proljeće vratili Kranjčar i Hadžić. Već su u drugom proljetnom kolu u Maksimiru u nezaboravnoj igri uz furioznih prvih pola sata nadigrali glavnoga konkurenta, Crvenu zvezdu, sa 3:0. Sva su tri pogotka zabili nakon 33 minute igre, a Kranjčarova „lastavica“, skok kojim se izvio unatrag i glavom zakucao loptu u mrežu, i danas je hit među navijačima. Bila je to utakmica u kojoj su plavi osjetili moć i vratili silnu vjeru u vlastite mogućnosti.

Najljepši pogodak sezone ipak je onaj Deverićev u sljedećem kolu na Poljudu u pobjedi plavih s 2:1. Dribling između trojice igrača, pirueta i projektil pod prečku za 2:0. Istoga je dana Crvena zvezda izgubila protiv Radničkog u Nišu i otvorila Dinamu put ka naslova.

Nakon remija protiv Partizana u Beogradu plavi su pobjegli na pet bodova prednosti, u sljedećem kolu čak na šest... Pokalu su se posve približili pobjedom protiv Vardara u Skopju s 3:0 u utakmici u kojoj su domaći igrali iznimno grubo, na granici regularnosti.

I tada dolazi vrijeme slavlja... Dvoboj protiv Željezničara u Maksimiru, 18. travnja u 31. kolu. Sarajlije su odolijevale sat vremena, a onda je Dinamo s dva brza pogotka Cerina i Kranjčara u 70. i 71. minuti zaključio priču, pobijedio 2:0 i praktički osvojio naslov. Još uvijek je, doduše, igrala „luda“ teorija koja je mogla plave odvojiti od naslova, ali i ona je nestala u sljedećem kolu. Radnički je u Nišu pobijedio Dinamo s 3:0, ali istoga je dana i Crvena zvezda poražena u Osijeku što je značilo da su plavi dva kola prije kraja i teorijski osigurali naslov.

U zadnjem kolu, 2. svibnja, u Zagreb je došla titogradska Budućnost. Utakmica je počela u 16:30, ali stadion je već u 14 sati bio krcat. Zagreb je proključao, bio je to gotovo cjelodnevni nogometno-zabavni spektakl u kojemu su purgeri zdušno pjevali: „Zastave plave viju se u zraku, Dinamu u čast, u slavu prvaku!“ Snješko Cerin s 19 pogodaka bio je prvi strijelac prvenstva...

U obranu naslova plavi su krenuli pojačani miljenikom publike, Srećkom Bogdanom, koji je prethodnu sezonu bio prisiljen propustiti zbog služenja vojnoga roka. No, plavi su oslabljeni odlascima Bručića već na ljeto 1982. i Mustedanagića uoči proljeća 1983. Bila je to sezona u kojoj su se Dinamo i Partizan smjenjivali na prvom i drugom mjestu.

Sjajna jesenska maksimirska utakmica Dinama i Partizana završena je pobjedom gostiju 4:3 i tu je zapravo „vaga“ preselila na stranu Beograđana. Njihova proljetna međusobna utakmica je, umjesto na Partizanovu stadionu, odigrana na travnjaku Crvene zvezde. Dinamo je vodio 2:0 i činilo se da mu je otvoren put prema naslovu. No, prvo je Aleksandar Trufunović smanjio iz nategnutoga jedanaesterca, da bi tada popularni Partizanov napadač Dragan Mance sedam minuta prije kraja izjednačio."... Remi protiv Olimpije u Maksimiru te porazi protiv Slobode u Tuzli i Budućnosti u Titogradu odvojili su plave od naslova. Potkraj sezone nakratko je živnula nada kad su i Beograđani posrnuli u Titogradu. Ipak, uvjerljiv poraz plavih protiv Veleža u Mostaru zaključio je priču. Na samom je kraju Dinamo čak skliznuo i na treće mjesto, s obzirom na to da ga je s istim brojem bodova, ali uz bolji gol-razliku, prestigao Hajduk.

Plavi su se, međutim, osladili osvajanjem Kupa. U beogradskom su finalu u dopadljivoj predstavi svladali Sarajevo 3:2.

Još je u jesenskom dijelu entuzijazam navijača zagrijao Snješko Cerin. Prvi strijelac prethodne sezone efektno je iz okreta (polu)škaricama proparao mrežu lisabonskog Sportinga u prvom dvoboju 1. kola Kupa europskih prvaka. U uzvratu je ipak bilo drukčije. Dinamo je, naposljetku, igrao bez svojega „generatora“ Mlinarića, a na drugoj je strani blistao Sportingov trener-igrač Antonio Oliveira. Zabio je sva tri pogotka za konačnih 3:0. Bilo je to vrijeme kad su plave triput uzastopno već na prvoj stepenici zaustavili portugalski suparnici: Benfica 1980., Sporting 1982. i Porto 1983. Godinu nakon Oliveire zakočio ih je Portov Fernando Gomes, zlatna kopačka Europe. U 1. kolu Kupa pobjednika kupova 1983. plavi su u Zagrebu pobijedili Porto s 2:1. U uzvratu su odolijevali sve do 76. minute kad je Fernando Gomes pobjegao obrani i zabio za konačnih 1:0. Porto je potom dogurao do finala gdje ga je s 2:1 svladao Juventus.

Tada su uslijedile čak četiri pune sezone bez nastupa u europskim natjecanjima. Dinamo niti u jednom desetljeću nije imao tako dugu pauzu u tri glavna europska klupska natjecanja.

Kako god, pobjeda protiv Sarajeva u finalu Kupa bio je ujedno i posljednji Dinamov trofej u bivšoj Jugoslaviji. Kasnije je dvaput zaigrao u finalu Kupa gdje ga je 1985. pobijedila Crvena zvezda, a godinu kasnije Velež.

Nakon izgubljenoga „foto-finiša“ protiv Partizana i osvojenoga Kupa momčad je naglo napustio trener Blažević preselivši u švicarski Grasshoppers. Vratio se dvije godine kasnije, drugi mandat trajao je od 1985. do 1988.

Osamdesete pamtimo i po „Šajberovom kolu“. Čelnici tadašnjega Fudbalskog saveza Jugoslavije, na čelu s predsjednikom Slavkom Šajberom, poništili su većinu utakmica zadnjega prvenstvenog kola 1986. zbog osnovanih sumnji u namještanje rezultata. Dinamo je u onom poništenom kolu pobijedio Vojvodinu u Novom Sadu 7:1 i to je ujedno zadnja utakmica tada velike maksimirske zvijezde, Bore Cvetkovića. Nije kanio zaigrati u ponovljenom dvoboju u kojem je Vojvodina pobijedila 1:0.

Dinamo je u kratkom vremenu ostao bez svoje dvije zvijezde. Cvetković i Deverić još su 1984. godine na Olimpijskim igrama u Los Angelesu u dresu jugoslavenske reprezentacije osvojili broncu, a sa po pet postignutih pogodaka, uz Francuza Daniela Xuereba, bili najbolji strijelci olimpijskog turnira. I dok je Deverić upravo toga ljeta napustio Dinamo odjenuvši Hajdukov dres, Cvetković je dvije godine kasnije preselio u Crvenu zvezdu. To su bila samo još dva u nizu odlazaka koji su shrvali dušu plavoga navijača: Prvo Rajko Janjanin u Crvenu zvezdu, Bručić, Mustedanagić i Kranjčar u austrijsku ligu, vratar Tomislav Ivković u vinkovački Dinamo pa Zvezdu, Zajec u Panathinaikos, Milivoj Bračun također u Zvezdu...

No, Dinamo je u osamdesetima, uvelike zahvaljujući i Blaževićevu angažmanu, uspijevao dovesti tadašnje zvijezde jugoslavenskoga nogometa. Dolazili su Partizanov prvi vratar Ranko Stojić, bili su tu Ivan Cvjetković, Mirko Lulić, Jasmin Džeko, a neki su i rasplamsali nogometni zanos u Zagrebu. Navijači su s nestrpljenjem dočekali Harisa Škoru, zvijezdu sarajevskoga Željezničara. Potpisao je ugovor oko dva sata ujutro i izazvao pravi ushit u Maksimiru. Bilo je to u ljeto 1987. kad je iz subotičkoga Spartaka došao i nekadašnji Partizanov „wunderkind“ Zoran Čava Dimitrijević koji je zbog svojega boemskog života odmah postao miljenik navijača. Defenzivni je red učvrstio Vlado Kasalo, vratio se i „izgubljeni sin“ Deverić, tu su bili i karizmatični starosjedioci Mlinarić, Zvjezdan Cvetković, Mladen Munjaković, Mustafa Arslanović, vratar Vlak, nadolazeća zvijezda Zvonimir Boban, daroviti Dubravko Pavličić. Navijači su razbuktali nadu u velike domete.

Međutim, ambijent je posve pokvario odlazak Prosinečkog koji je naglo morao otići iz Dinama. Već je ionako mnogo puta spominjana priča o Blaževiću koji je izjavio da će pojesti svoju trenersku diplomu postane li Prosinečki veliki igrač... Već iste jeseni, nakon što je potpisao za Crvenu zvezdu, mlada je jugoslavenska reprezentacija osvojila naslov svjetskoga prvaka u Čileu, a upravo Prosinečki proglašen najboljim igračem turnira. Jedan je od ključnih igrača u Čileu, dakako, bio i Boban, koji je projiciran kao nositelj budućega velikog Dinama. Plavi su u Čileu imali još jednoga predstavnika, sjajnoga braniča Pavličića.

Unatoč dobrim potezima pri dovođenju igrača, zanosu oko Škorina transfera, procvatu tadašnjega „wunderkinda“ Bobana, razlaz s Prosinečkim – razrušio je temelje.

Sam se Škoro zadržao tek jednu sezonu prije odlaska u Torino. Dinamu je tu sezonu, 1987/'88., završio na četvrtom mjestu s tri boda manje od prvaka Crvene zvezde. A, posebno nam je u pamćenju upravo pobjeda protiv crveno-bijelih u Zagrebu kad je Škoro virtuoznim potezom izbacio dvojicu braniča tako što je loptu dvaput prebacio u zraku, bez da je pala na tlo i potom ju provukao ispod vratara Branka Davidovića za pobjedu 1:0. Bila je to utakmica u kojoj je briljirao maksimirski vratar Vlak.

Odmah potom, u ljeto 1988., došao je Škorin nekadašnji suigrač iz Željezničara, vrsni napadač Radmilo Mihajlović. I on je ostao jednu godinu i odmah potom potpisao za – Bayern.

U zadnjim dvjema sezonama jugoslavenske lige Dinamo je bio doprvak, ali s ipak osjetnim bodovnim zaostatkom za prvakom Crvenom zvezdom: u prvoj je sezoni razmak bio 11, u drugoj osam bodova. No, tih 11 razlike ne zrcali stvarna zbivanja na terenu jer plavi su u igri za naslov bili sve do četiri kola prije kraja. U ljeto 1989. zvijezda je prijelaznog roka bio Davor Šuker.

Novi plavi devet, junak šampionskoga naraštaja mlade reprezentacije iz Čilea. Došao je i novi trener. Nakon dojmljivih rezultata u banjalučkom Borcu stigao je Josip Kuže. Kad je, k tome, Dinamo na startu europske sezone u gostima pobijedio francuski Auxerre Šukerovim pogotkom za 1:0 u prvoj utakmici, opet se u Maksimiru razbuktala nada. U uzvratu su, međutim, Francuzi slavili s 3:1.

U rujnu se plavima, po povratku iz vojske, priključio dotadašnji igrač Prištine, nekad i Partizana, Kujtim Shala, koji je ubrzo postao i veliki miljenik navijača. Plavi su 1989/'90. bili jesenski prvaci s tri boda prednosti, a prijelomnica je bila gostovanje u Rijeci u 28. kolu. Dinamo je u tu utakmicu ušao s bodom prednosti u odnosu na crveno-bijele. Zagrepčani su vodili 1:0, a za Riječane je izjednačio nekadašnji maksimirski junior Fabijan Komljenović. U posljednje tri sezone jugo-lige vrijedilo je pravilo prema kojem, nakon neodlučenog rezultata, slijede jedanaesterci u kojima bolji osvaja bod, a poraženi ostaje bez ijednoga boda. Nakon Rijekina je izjednačenja Dinamo pokleknuo i u udarcima s bijele točke. Slijedio je maksimirski remi protiv Budućnosti i bod osvojen na 11-erce, potom administrativna pobjeda u Sarajevu s 3:0 zato što je pomoćni sudac pogođen bačenim predmetom s tribine... No, maksimirski remi protiv Rada uz posrtaj u udarcima s bijele točke i visoki poraz protiv Olimpije u Ljubljani, 0:3, srušili su snove o naslovu. Čak je i onaj sarajevski ogled, odlukom nadležnih organa, naknadno ipak ponovno odigran, i to nakon ljetne stanke. Tjedan dana uoči starta nove sezone Sarajevo je u toj naknadnoj utakmici pobijedilo 1:0.

Među atraktivnijim utakmicama u sezoni bila je i pobjeda protiv Hajduka na Poljudu 3:2 pogocima Bobana, Shale i Šukera. Plavi su i u jesenskom dijelu svladali Splićane u Maksimiru, 2:0, golovima Shale i Bobana i tada odmaknuli Crvenoj zvezdi na tri boda prednosti. Dinamo je u zadnjih 10 sezona u jugo-ligi u derbijima na Poljudu šest puta pobijedio, dvaput remizirao i dvaput izgubio.

Posebna je priča, posebno poglavlje povijesti, dakako, neodigrani maksimirski dvoboj protiv Crvene zvezde, koji je uslijedio nakon poraza na stadionu za Bežigradom u Ljubljani. Ali, to je već bilo predzadnje kolo kad su Beograđani imali pet bodova prednosti i osiguran naslov prvaka. No, priča u maksimirskom 13. svibnju već je priča o devedesetima...