Na današnji dan 26.05.

Na današnji dan...

26.5.1935.

Gradjanski je u prvenstvenoj utakmici na svom terenu u Koturaškoj nadigrao Hajduk sa 5-1. Purgere je vodio irski trener James Donnelly, a prvo ime dvoboja bio je razigrani Aleksandar Aco Živković. Mrežu je načeo Mirko Kokotović u 10. minuti, ali Splićani su uspjeli izjednačiti već minutu kasnije preko Žarka Rosića. Živković je golovima u 20. i 44. doveo Gradjanski u prednost od 3-1, da bi “njegovim stopama”, s dva uzastopna gola, priču zaključio Vilim Sipos u 60. i 75. minuti.

26.5.1938.

Jedna od najljepših pobjeda purgerskoga kluba. Gradjanski je, tada još uvijek aktualni prvak Jugoslavije, gostovao kod Intera u Milanu i u spektakularnoj utakmici pobijedio sa 4-3. Milanski je klub tada nosio naziv Ambrosiana Inter, a purgeri su na put krenuli u oslabljenom sastavu. Iz različitih su razloga izostali Franjo Glaser, Bernard Benda Hügl, Milan Antolković, Antun Toni Pogačnik, Mirko Kokotović... Doduše, i u talijanskom su sastavu izostale neke zvijezde kao Giuseppe Meazza ili Pietro Ferraris. Domaći su poveli već u prvoj akciji kad je vratar Emil Urch ispustio loptu, a Aldo Campatelli pritrčao i zakucao u mrežu. Gradjanski je izjednačio samo četiri minute kasnije, Branko Pleše sjajno je pucao s ruba kaznenog prostora i svladao Giuseppea Peruchettija. U 28. minuti Pleše je preuzeo ulogu asistenta, ubacio u sredinu, a August Lešnik glavom doveo Zagrepčane u vodstvo. Campatelli je ubrzo potom propustio realizirati 11-erac, ali je ipak u 37. uspio izjednačiti na 2-2 nakon atraktivne akcije s nekoliko spretnih dodavanja. Enrico Candiani u 55. je doveo “nerazzurre” u vodstvo, ali je priču preokrenuo Franjo Mara Wölfl. U 75. je minuti iskoristio sjajnu akciju Plešea i Zvonimira Cimermančića pa s desetak metara izjednačio. U završnim minutama Rudolf Chmelicek prebacio je loptu s desne na lijevu stranu, Pleše spretno primirio, “lažnjakom” izvrtio jednog pa predriblao drugog braniča, dojurio do gol-aut crte i zavrnuo povratnu za Wölfla koji ju je zakucao u mrežu.

26.5.1940.

Gradjanski je načinio korak bliže prema naslovu prvaka pobijedivši Hajduk sa 4-2. Purgeri su imali velikih poteškoća kako uopće složiti sastav. Izvan pogona bila su obojica vratara – Franjo Glaser i Emil Urch. Među vratnice je tako stao 16-godišnji Vladimir Cingula. No, istina je da je sličnih problema imao i Hajduk, i kod njega je u sastav morao juniorski vratar, Veljko Lovrić. Trener Marton Bukovi nije mogao računati na još trojicu standardnih, izostali su Franjo Mara Wölfl, Florijan Conja Matekalo i Ivan Šuprina. Purgere je u vodstvo doveo Zvonimir Cimermančić u 15 minuti nakon sjajnoga proigravanja s Milanom Antolkovićem. Plavi su povisili devet minuta kasnije kad je mladi branič Ljubomir Kokeza nespretno skrenuo loptu u vlastitu mrežu nakon ubačaja Drage Žalanta. Splićani su se vratili u igru u samoj završnici prvoga dijela kad su u razmaku od dvije minute zabili dva gola. Prvo je Ivo Alujević povukao kontranapad kojega je Ivo Radovniković završio pogotkom da bi ubrzo potom i sam Alujević zatresao mrežu. Odmah na otvaranju drugoga dijela August Jutt poslao je dugu loptu, August Lešnik bio spretniji od vratara Lovrića, a Žalant snažnim udarcem “rasparao” mrežu. Priču je zaključio Lešnik u 57. minuti kad je, nakon Lovrićeve pogreške, prihvatio loptu i bez poteškoća ju lobom prebacio preko splitske obrane u praktički praznu mrežu. Nogometaši Gradjanskog nakon ove su pobjede bili na trećem mjestu na ljestvici. Četiri kola prije kraja na vrh je bila sarajevska Slavija sa 10 bodova, a slijedili su beogradski BSK sa 9, Gradjanski sa 8, beogradska Jugoslavija sa 7... Purgeri su na kraju sezone preuzeli vrh i osvojili naslov. Bila je to sezona u kojoj je Gradjanski, zapravo, bio “dvostruki prvak”: nakon osvojenoga prvoga mjesta u Hrvatsko-slovenskoj ligi, koja je bila kvalifikacijska skupina za državno prvenstvo, purgeri su se okitili i naslovom najbolje momčadi u cijeloj Jugoslaviji.

26.5.1960.

„Jerković brže zabija nego što sudac uspijeva poništiti“, u šali dobacivali maksimirski navijači nakon što je osječki sudac Fahrudin Taslidžić poništio dva pogotka plavih. Dinamo je ipak postigao tri pogotka i, pod vodstvom znamenitog trenera Milana Antolkovića, dohvatio svoj drugi pokal pobjednika Kupa. Plavi su svladali beogradski Partizan u zanimljivoj, otvorenoj i atraktivnoj utakmici s 3-2. Finale igrano na Partizanovu stadionu JNA, a domaći su poveli u devetoj minuti kad je Tomislav Kaloperović prošao desnom stranom i s desetak metara poslao loptu u mrežu. Nakon početnoga Partizanova pritiska Dinamo je ipak preuzeo kontrolu. Izjednačio je Jerković u 14. minuti. Plavi su u drugom dijelu zaigrali još ofenzivnije i poveli u 49. minuti kad je Luka Lipošinović iskoristio grešku suparničke obrane da bi Jerković četiri minute kasnije povisio snažnim i efektnim udarcem s ruba kaznenog prostora pri čemu se lopta odbila od vratnice u gol. U 73. je Vladica Kovačević smanjio u gužvi u kaznenom prostoru.

26.5.1963.

Četiri brzopotezna gola u razmaku od 16 minuta okrenuli su utakmicu i lansirali Dinamo do njegova trećeg pokala pobjednika Kupa. Plavi su u finalu na beogradskom stadionu JNA, pod vodstvom trenera Milana Antolkovića, svladali Hajduk sa 4-1 uz tri gola Slavena Zambate, i to u dvoboju u kojem su Splićani i nakon sat vremena igre – imali rezultatsku prednost. Bijele je u vodstvo doveo Andrija Anković snažnim udarcem s ruba kaznenoga prostora u 35. minuti, a sredinom drugoga dijela krenula je furiozna serija plavih. Mlazni motor bio je desnokrilni napadač Zdenko Kobešćak, on je pokretao većinu akcija, stvarao brojne prilike, vrtio suparničke braniče, probijao stranu, unosio nemir obrani... Upravo je Kobešćak u 65. minuti protutnjao desnom stranom prošavši nekoliko braniča i ubacio u sredinu gdje je natrčao Zambata i postigao izjednačujući pogodak. Plavi su poveli tri minute kasnije dalekometnim udarcem Mirka Brauna, a priču je novim dvama pogocima u 79. i 81. minuti zaključio Zambata.

26.5.1965.

Treće uzastopno finale, četvrti od sedam pokala pobjednika Kupa i znameniti govor... Dinamo je u finalu jugoslavenskoga Kupa pobijedio Budućnost iz tadašnjeg Titograda, današnje Podgorice, s 2-1. No, cijeli ovaj događaj povijest ponajviše pamti po završnoj rečenici maksimirskoga kapetana Dražana Jerkovića. Slavljenički je govor pred mikrofonima na stadionu, s peharom u rukama, završio rečenicom: “Drago nam je da ovaj pokal opet nosimo u kolijevku jugoslavenskog nogometa, u naš dragi i voljeni Zagreb.” Ovakva je rečenica bila izvan “uobičajenoga protokola” i nije baš naišla na pljesak i odobravanje tadašnjih nogometnih autoriteta u državi. Iako je Budućnost u doba Jugoslavije bila gotovo stalan, redovit, čvrst prvoligaš, u toj se sezoni ipak natjecala u drugoj ligi tako da je njen plasman u finale Kupa bio svojevrsno iznenađenje. Dinamo je, pak, na putu do samoga finala preskakao i teže prepreke: Partizan u Zagrebu u osmini finala s 3-0 i Crvenu zvezdu na njenoj Marakani u polufinalu s 2-0. Zagrepčani su u prvih pola sata finalnog dvoboja vodili s 2-0 uz dva gola Slavena Zambate. Zabio je u 19. minuti nakon furioznog prodora po krilu zakucavši loptu u suprotni kut. Deset minuta kasnije Stjepan Lamza dugom je loptom pronašao Jerkovića, koji je pogodio gredu, a na loptu natrčao Zambata i iz blizine poslao u mrežu. U 35. minuti Vlatko Franović prošao je lijevim krilom, pucao prema vratima, ali ne baš precizno. No, na loptu je natrčao maksimirski branič Zlatko Mesić, i to u punom trku. U želji da ju izbije zahvatio ju je punom nogom i zakucao u vlastiti gol. Plave je do trofeja doveo trener Vlatko Konjevod.

26.5.1966.

Potop u finalu... U svojem četvrtom uzastopnom sudjelovanju u finalu jugoslavenskoga Kupa maksimirski su nogometaši upisali uvjerljiv poraz. Na beogradskom stadionu JNA svladao ih je razigrani i nadahnuti OFK Beograd sa 6-2. Bila je to sjajna generacija “romantičara s Karaburme” koji su mrežu načeli već u 10. minuti golom Josipa Skoblara. Slobodan Santrač u 17. je povisio vodstvo, a Dinamo se nakratko vratio u igru kad je Ivica Kiš u 29. uspio smanjiti. No, novi pogoci Santrača u 36. i Skoblara u 43. minuti za 4-1 otklonili su neizvjesnost. Štoviše, Spasoje Samardžić u drugom je dijelu, u 63. i 85. minuti, dodao još dva gola da bi Stjepan Lamza tri minute prije kraja tek smanjio na 6-2.

26.5.1999.

Tadašnja Croatia osvojila je četvrti uzastopni naslov prvaka. U zadnjem prvenstvenom kolu plavi su na svom terenu svladali Varteks s 2-0 pri čemu je najviše pompe izazvala druga utakmica istoga dana, igrana na riječkoj Kantridi između Rijeke i Osijeka. Velik dio naše medijske scene i danas ističe da je Rijeka kao glavni konkurent plavih oštećena jer je u zadnjem kolu pomoćni sudac Krečak pokazao zaleđe kad su  Riječani zatresli mrežu u završnim minutama pri rezultatu 1-1. S tom bi pobjedom naslov pripao Rijeci. No, sudac te utakmice, Alojzije Šupraha, kasnije je više puta javno istaknuo da mu je najveća pogreška što je svirao nepostojeći jedanaesterac iz kojega je Rijeka izjednačila na 1-1. No, taj je „detalj“, taj pogrešno dosuđeni kazneni udarac kojim se Rijeka u 54. minuti vratila u igru, vremenom iščeznuo iz “kolektivne medijske memorije”. Osječani su poveli u 42. minuti golom Stanka Bubala. U zagrebačkoj su utakmici strijelci za plave bili Josip Šimić u 19. i Ardian Kozniku u 79. minuti. Maksimirsku su momčad u toj sezoni vodili Zlatko Kranjčar, potom Velimir Zajec i u završnici Ilija Lončarević.

26.5.2007.

Bila je to četvrta dvostruka kruna plavih, ali - prva pod imenom Dinamo. Maksimirski branič Gordon Schildenfeld bio je junak koprivničke utakmice. Zatresao je mrežu Slavena Belupa minutu prije kraja uzvratnog dvoboja finala Kupa, dakle u trenucima kad su mnogi očekivali da će o pobjedniku odlučivati jedanaesterci. Doduše, upravo su udarci s bijele točke imali veliku ulogu: u prvoj je, zagrebačkoj utakmici domaći kapetan Eduardo zabio iz 11-erca za pobjedu Dinama s 1-0, a na jednak je način, iz kaznenoga udarca, koprivnički kapetan Miljenko Mumlek “poništio” vodstvo plavih zabivši u 68. minuti za vodstvo Slavena Belupa. Upravo je kasniji junak Schildenfeld omogućio kazneni udarac domaćima nakon što je u svom kaznenom prostoru igrao rukom. Iskupio se, dakle, minutu prije kraja. Dario Jertec iz slobodnog je udarca ubacio loptu pred vrata, a Schildenfeld u skoku poslao pod gredu za 1-1. Dinamovu su momčad u ovom izdanju Kupa vodili Josip Kuže i potom Branko Ivanković. Bila je ovo ujedno prva utakmica koja je Koprivnici odigrana pod rasvjetom.

26.5.2011.

Dinamovu momčad ponovno je preuzeo trener Krunoslav Jurčić koji je time krenuo u svoj drugi od ukupno tri mandata na Dinamovoj klupi. Na klupi je naslijedio Marija Tota koji je vodio momčad u završnici sezone nakon odlaska Vahida Halilhodžića.

26.5.2013.

Naslov prvaka osigurali su znatno ranije, ali su ga proslavili u zadnjem kolu, u maksimirskom derbiju protiv Hajduka. Plavi su sezonu zaključili sa 20 bodova prednosti u odnosu na doprvaka Lokomotivu, 24 više od Rijeke na trećem te 25 više od Hajduka na četvrtom i Splita na petom mjestu. Plave su do naslova vodili treneri Ante Čačić i potom Krunoslav Jurčić. Dinamo je u derbiju na zatvaranju sezone slavio s 3-1. Plavi su poveli golom Zvonka Pamića već u šestoj minuti. Točno 20 minuta kasnije Pamić je “poništio vlastiti pogodak” tako što je skrenuo loptu u vlastitu mrežu za izjednačenje. No, Zagrepčani su na kraju došli do ipak uvjerljive pobjede golovima Ante Rukavine u 57. minuti i Marcela Brozovića u sučevoj nadoknadi.

26.5.2019.

Kapetan Arijan Ademi bio je trostruki asistent u pobjedi plavih u derbiju protiv Hajduka s 3-1 na zatvaranju sezone i proslavi naslova prvaka. Dinamo je, pod vodstvom trenera Nenada Bjelice, osvojio naslov s 25 bodova više od doprvaka Rijeke i 30 više od Osijeka na trećem i Hajduka na četvrtom mjestu. Mrežu Splićana načeo je Izet Hajrović u 20. minuti kad je u gužvi u kaznenom prostoru nakon Ademijeva kratkog dodavanja plasirao loptu u kut. Uslijedila su dva gola Maija Gavranovića. Oba mu je puta loptu pred samom gol-crtom, i to pred praktički praznim golom, servirao Ademi: prvo glavom u 49. i potom kratkim dodavanjem u 56. minuti. Smanjio je Mijo Caktaš u 68.