Najdulja serija trofeja i europska afirmacija

   Koliko je li je samo tu simbolike bilo: Dinamov “mali d” na srcu plavoga dresa... I to na – Valentinovo! Upravo na dan zaljubljenih 2000. godine, napokon, nakon silnoga iščekivanja i čežnje, vratio se – Dinamo. Skupštinari su toga dana na tajnom glasovanju gotovo jednoglasno vratili „sveto ime“: od 44 glasa, njih 43 zaokružilo je ime Dinamo, dok se jedan dosjetio dopisati svoju vlastitu ideju – Dinamo Croatia.

   Bio je to ujedno znak da tadašnji sportski direktor i nekad proslavljeni maksimirski kapetan Velimir Zajec može istupiti pred navijače okupljene podno zapadne tribine i obznaniti radosnu vijest.

  Klub je, dakle, u novu eru uskočio na valu silnoga entuzijazma, u euforiji lansiranoj povratkom imena... Ili se barem tako činilo u tom trenutku. I dok bismo očekivali da će upravo na tom valu stadion eruptirati, da će zov toliko iščekivanog povratka Dinama puniti tribine, ubrzo je postalo jasno da je stvarnost malo drukčija. Barem u tim prvim maksimirskim utakmicama s Dinamovim grbom na srcu, u utakmicama u kojima bismo očekivali romantični „hommage“ najdražem imenu, tribine su i dalje bile „sramežljive“. Nakon prve službene utakmice i remija u gostima protiv Vukovara, u prvom maksimirskom dvoboju protiv Zagreba skupilo se 15.000 gledatelja, u sljedećem protiv Osijeka tek 3.000, protiv Varteksa opet 3.000, protiv Hrvatskog dragovoljca i Rijeke niti tisuću, protiv Cibalije tek 500... Jedino je u derbiju protiv Hajduka bio visok posjet.

     Klub je pritom uronio u krizu, i u sportskom i poslovnom smislu, prijetili su brojni dugovi, sudski postupci, momčad je u nepunih godinu dana napustilo oko 40 igrača... Dinamo je bio pred stečajem. U takvom je, nimalo poticajnom ambijentu, kada je malo tko vidio izlaz, ključnu ulogu odigrao sadašnji Dinamov predsjednik Mirko Barišić. Na izvanrednoj Skupštini 9. travnja 2000. izabran je u ulogu novoga predsjednika. Prvi potez bio je da intervencijom u Siemensu, u kojem je bio predsjednik Uprave za Hrvatsku, hitno pribavi spasonosna sredstva jer više nije bilo ni vremena niti mogućnosti odolijevati Uefinim prijetnjama. Dobio je podršku kolega u tvrtki i tim manevrom uspio održati klub na površini i osigurati mu egzistenciju.

  Bio je to tek početak 20-godišnjega mandata u kojem je klub, zajedno s prvim suradnikom Zdravkom Mamićem, vinuo do najdulje serije trofeja stvorivši povijesne generacije igrača. Izlazak “iz gliba” trajao je, međutim, gotovo pet godina. Istina je da su naslov prvaka dohvatili i ranije, 2003. godine, ali puni procvat krenuo je u ljeto 2005. U te dvije godine klub su ponajprije obilježila četiri događaja: propuštena pobjeda protiv nizozemskog Heerenveena čime je izgubljeno proljeće u Kupu Uefe, odlazak Nike Kranjčara u Hajduk, povratak Luke Modrića s posudbe u zaprešićkom Interu i poraz protiv Slaven Belupa u Koprivnici što je značilo pad u Ligu za ostanak.

  Možda je baš i taj posrtaj poslužio kao podloga za – još dulji odskok. Novi uzlet plavih na raketni pogon osvanuo je pojavom mladoga kapetana Modrića. Bio je kreator potpune plave renesanse, svojevrsna „reinkarnacija“ Roberta Prosinečkog u igračkom i liderskom smislu. Momčad je u novu eru poveo trener Josip Kuže, a nastavio Branko Ivanković.

  Već u drugoj sezoni u tom nizu uslijedio je rekord po broju uzastopnih pobjeda u prvenstvu, rekord po broju uzastopnih pobjeda na svim službenim utakmicama u Hrvatskoj, rekord po postotku osvojenih bodova, rekord po broju uzastopnih utakmica s postignutim golom... Eduardo da Silva “u brišućem je letu” micao suparničke obrane i zabio čak 34 gola u 32 nastupa u Prvoj HNL. U sva četiri službena natjecanja u toj sezoni zabio je 47 golova u upravo toliko, 47 nastupa.

  Eduardo je otišao 2007., a naslijedio ga je Mario Mandžukić. I tako je i do danas nastavljen niz: Dinamo je zadržao kontinuitet lansiranja mladih igrača. Uostalom, upravo se Dinamo nalazi u temeljima povijesnoga uspjeha hrvatske reprezentacije na SP 2018. U osvajanju srebra u Rusiji sudjelovalo je 14 igrača koji su prošli kroz maksimirski klub pri čemu su desetorica i poniknuli u njegovoj školi. Štoviše, u objema je ovim kategorijama Dinamo – svjetski rekorder u povijesti finala svjetskih prvenstava.

   Prvi jači europski “izričaj” nakon devedesetih plavi su imali u kolosalnoj večeri u Amsterdamu ujesen 2007. kad su nakon maksimirskih 0:1 posve nadigrali i slomili Ajax usred Amsterdam Arene na krilima zahuktalih Modrića, Mandžukića i Mihaela Mikića. Dinamo je u produžetku vodio 3:0, domaći se utješili smanjivši u samoj završnici na 3:2, a ta je pobjeda donijela i dugoročnu korist. Plavi su time izborili plasman u skupinu Kupa Uefe, a jednak su doseg načinili i godinu kasnije eliminiravši prašku Spartu i tako značajno pojačali Uefin koeficijent omogućivši status nositelja u sljedećim sezonama. Time su ujedno otvorili put za dojmljiv niz od 10 uzastopnih sudjelovanja u skupinama europskih natjecanja.

   Ujesen 2011. u velikom su stilu, pod vodstvom trenera Krunoslava Jurčića, uz nadahnutu igru Dinamova carioce Sammira, kojeg su mediji nagradili ocjenom 10, ali i uz bravure vratara Ivana Kelave u uzvratu, izbacili Malmö i tako se nakon 12 godina plasirali u Ligu prvaka. I odmah na startu u skupini: Real s Cristianom Ronaldom u Zagrebu. Dinamo je u toj utakmici djelovao čvrsto, snažno, bio bliži vodstvu, propustio veliku priliku, dostojno parirao velikom suparniku... Nažalost, na kraju ipak nije izbjegao poraz, mrežu je zatresao Angel di Maria u 53. minuti. Kakav je bio otpor Realu, zorno ilustrira reakcija publike nakon što je sudac pokazao da su ostale još četiri minute sučeve nadoknade vremena. Svi su zdušno zapljeskali smatrajući da je to dovoljno dugo vremena za lov na izjednačenje. Dinamo je igrao tako da je publika – vjerovala u izjednačenje. U nastavku natjecanja u Ligi prvaka maksimirska momčad nije pokazala takvu čvrstinu, ali i to je svojevrsni oblik odrastanja.

  U Ligu prvaka uskočili su još četiri puta, prvo s trenerom Antom Čačićem preko Maribora, potom sa Zoranom Mamićem preko albanskog Skënderbeua, Zlatkom Kranjčarom preko Salzburga i Nenadom Bjelicom preko Rosenborga. A, poseban pljesak u samoj Ligi prvaka zaslužuju veličanstvena pobjeda protiv Arsenala 2:1 na otvaranju natjecanja u skupini 2015. godine i furiozni prelet preko Atalante sa 4:0 uz hat-trick Mislava Oršića.

   Ono što mu je izmaknulo protiv Reala, vratilo mu se četiri godine kasnije protiv Arsenala. U utakmici skupine Lige prvaka Dinamo je ujesen 2015. u Maksimiru čvrstom, pametnom i otvorenom igrom, predvođen trenerom Mamićem, pobijedio “topnike” s 2:1 golovima Josipa Pivarića i Juniora Fernandesa. Na izmaku sučeve nadoknade vremena Ante Ćorić bio je sam pred vratarem i propustio zakucati za 3:1...

  Posebna je priča, dakako, plasman u europsko proljeće 2018/'19. Trener Bjelica dohvatio je ono što je za dlaku izmaknulo Vahidu Halilhodžiću u blistavoj jeseni 2010. godine kad su plavi sjajnim izvedbama pobijedili Villarreal 2:0, istim rezultatom slavili i u gostima protiv Bruggea, ali na kraju ipak ostali za nijansu kratki...

   Uvjerljivih 4:1 protiv Fenerbahçea, 2:0 protiv Anderlechta u Bruxellesu, dvije pobjede protiv Spartaka iz Trnave, uvjerljivo prvo mjesto u skupini bez ijednoga poraza, a potom ulazak u osminu finala preko Viktorije iz Plzeňa uz tijesan poraz protiv Benfice u produžetku... I ta je, dojmljiva Dinamova europska sezona, uz vodstvo trenera Bjelice, ponudila novu „reinkarnaciju“ maksimirskih vedeta: nakon Prosinečkog i Modrića lidersku je palicu preuzeo novi plavokosi „fantasista“, novi maksimirski nogometni romantik, Dani Olmo.

  U furioznom je stilu Dinamo nastavio i u aktualnoj sezoni, jesen 2019. pamtit ćemo po blistavih 4:0 protiv Ferencvarosa u Budimpešti, po elegantnom preskoku preko Rosenborga u play offu uz dalekometni projektil Amera Gojaka kad je loptu lansirao u rašlje, a svoju momčad u Ligu prvaka.

  Gotovo nestvarna četiri gola protiv goropadne Atalante, momčadi koja je sa svojim napadačkim i atraktivnim nogometom bila hit talijanske Serie A, rasplamsali su atmosferu na maksimirskim tribinama. Furioznih 4:0 uz hat-trick Mislava Oršića mamili su pljesak čija se jeka još nije ugasila... No, ovu ćemo jesen, nažalost, pamtiti po “još jednom Newcastleu”, po još jednoj utakmici u kojoj smo bili toliko blizu, u kojoj smo bili “sigurno unutra”, u kojoj je delirij na tribinama i na terenu sugerirao proljeće u Ligi prvaka. “Sigurnih” 3:1 u maksimirskom dvoboju protiv Shakhtara, i to u trećoj minuti sučeve nadoknade vremena, ne bi dovodili u pitanje niti okorjeli pesimisti. Međutim, primljeni pogodak glavom i odmah potom jedanaesterac za goste u ambijentu u kojem je VAR “čitavu vječnost” vagao situaciju, otpuhali su snove...

  No, Dinamo je u ovih dvadesetak godina pokazao da zna kako pregrmjeti i takve šokove. U zadnjih 20 godina, u doba aktualnoga Barišićeva mandata plavi su osvojili 15 naslova prvaka, pritom 11 puta dohvatili pokal pobjednika Kupa, šest Superkupova, 12 puta sudjelovali u skupinama Uefinih natjecanja od čega 10 sezona uzastopno, izborili i osminu finala Europa lige... Uz ovakve brojke s pravom se možemo nadati i novim velikim uspjesima.