Pet golova Liverpoolu, „brazilska groznica“, dva naslova prvaka...

Veliki remi protiv brazilske reprezentacije u Zagrebu, čak pet golova Liverpoolu, dolazak znamenitog mađarskog trenera Martona Bukovija, slavlje u dvoboju protiv austrijske reprezentacije, popularnog „wunderteama“, pa dvije uzastopne pobjede u dvjema pomirbenim utakmicama protiv Juventusa i, dakako, dva naslova državnoga prvaka... Druga polovica 1930-ih bilo je zlatno razdoblje Gradjanskog, ponovno su purgeri, kao i u prethodnom desetljeću, zasvijetlili na europskoj sceni, osvajali naslove, plijenili atraktivnom igrom. Tako je, dakle, bilo u drugoj polovici desetljeća. A, u prvoj? Nešto više od pet godina trebalo je klubu za oporavak od prijetnje stečajem...

Poslovni manevar s izgradnjom igrališta u Koturaškoj 1924. godine došao je na naplatu sedam godina kasnije. Članovi Konzorcija za izgradnju igrališta, dakle svojevrsni vjerovnici, bili su trojica bivših visoko rangiranih članova klupske uprave. Klubu su 1924. godine dali financijska sredstva u obliku dugoročnoga zajma koji je Gradjanski trebao otplaćivati u ratama. Početkom 1930-ih u cijeloj je zemlji vladala kriza pa je i klub zapao u financijske teškoće. Pregovori uprave i Konzorcija o odgodi otplate nisu dali rezultata i slučaj je završio na sudu pri čemu je Konzorcij zatražio stečaj nad imovinom Gradjanskog.

Stečajni je sud 15. srpnja 1931. otvorio stečaj nad klupskom pokretnom i nepokretnom imovinom koja se nalazila u Hrvatskoj te nad pokretnom imovinom u inozemstvu. Zapečaćene su i klupske prostorije na Dolcu 8. Uprava je raznim pregovaračkim ekshibicijama uspjela ishoditi privremenu nagodbu sa zastupnikom Konzorcija te sa stečajnim upraviteljem pa je stečaj do daljnjega odgođen. U Obrtničkom zboru na Mažuranićevu trgu je 25. veljače 1932. održana izvanredna Skupština kluba na kojoj gotovo nitko nije želio prihvatiti dužnost predsjednika Upravnoga odbora i time preuzeti odgovornost u takvoj delikatnoj situaciji. Za predsjednika je ipak imenovan dugogodišnji član Vladimir Weiller, a u Odbor su uglavnom regrutirani financijski stručnjaci.

Nakon nekoliko mjeseci pregovora s Konzorcijem ipak su dogovoreni novi načini otplate duga nakon čega je klub uspio „prodisati“. Problemi su konačno riješeni tek na prijelazu iz 1938. u 1939. godinu kada su tadašnji predsjednik Josip Torbar i tajnik Jozo Jakopić uspjeli smekšati vjerovnike koji su snizili svoja potraživanja.

Sredinom 1934. godine, dakle dvije godine nakon dogovora o novom načinu otplate duga, Gradjanski je ponovno zablistao – na terenu. Novinar i prijatelj kluba, David Weiss, koji je bio svojevrsni menadžer za srednjoeuropsko područje, doveo je u Zagreb – reprezentaciju Brazila! I to sa slavnim Leonidasom, tada jednim od najboljih igrača svijeta. Zagrebački su mediji pisali da je grad zahvatila „brazilska groznica“. Utakmica je bila predviđena za 6. lipnja 1934. I baš kad je trebao uslijediti spektakl, na Zagreb se sručilo jako nevrijeme s grmljavinom. Termin je odgođen za sljedeći dan, četvrtak, 7. lipnja u 21 sat. Bila je to noćna utakmica na igralištu Concordije u Kranjčevićevoj. Dvoboj je bio atraktivan, dopadljiv, Brazilci su, zajedno s Leonidasom, predstavili svoju nogometnu rapsodiju, razgalili gledatelje igrom i vickastim potezima, ali rezultat je ipak bio 0:0.

Bila je to druga velika noćna utakmica u Zagrebu. Premijera je zaživjela 1931., u dvoboju gradskih reprezentacija Zagreba i Madrida, također u Kranjčevićevoj. Zanimljivo je da je godinama kasnije prva noćna utakmica na maksimirskom stadionu također bila dvoboj gradskih selekcija, ali Zagreb je tada igrao protiv – Barcelone.

Weiss je, nedugo nakon Brazila, uspio u Zagreb dovesti i slavni Liverpool. Bilo je to 17. svibnja 1936. godine, neposredno nakon završetka engleskog prvenstva. I Gradjanski je pobijedio 5:1! August Lešnik postigao je tri pogotka, a po jedan su pridodala krila Ivica Medarić i Mirko Kokotović. Jeka te „petarde“ razlijevala se Europom. Bio je to Liverpoolov prvi poraz na Kontinentu u 45 godina!

Englezi se nisu mogli primiriti sve dok Gradjanski nije pristao na uzvrat. Pozvali su purgere na Otok, na dvotjednu turneju. I Liverpool im je u studenom iste godine, ali na svom terenu, uzvratio za poraz: po jakoj kiši i skliskom terenu pobijedio je s 4:1. Turneja je, pak, ostala zapamćena po dojmljivoj utakmici protiv škotskog Heartsa, 4:4. Štoviše, škotski su izvjestitelji navodili da je sudac bio pristran i poništio regularni pogodak Gradjanskog za 4:5 kad je Branko Pleše ugurao loptu u mrežu.

Purgere je iz krize izvukao trener Bukovi. Došao je u ljeto 1936. godine. Prvo ozbiljnije iskušenje s Gradjanskim bila je utakmica protiv bečkog Rapida koji je tada bio temelj austrijske reprezentacije, popularnog “wunderteama”. Ne samo da je Gradjanski pobijedio zelene sa 4-1 već je ubrzo potom, samo dva mjeseca po Bukovijevu dolasku u Zagreb, svladao i veliki Liverpool sa 5:1.

Koristio je specifični WW sustav što je i u svjetskim nogometnim edicijama označeno kao jedan od velikih taktičkih manevara koji je uvelike utjecao na razvoj nogometa u svijetu. Mahom se odnosio na promijenjenu ulogu braniča i bekova, a revolucija je bila i u povlačenju isturenoga napadača.

Glavni je rival Gradjanskom u to vrijeme bio beogradski BSK. Dakako, uz mitske gradske derbije protiv HAŠK-a. A, upravo je jedna njihova međusobna prvenstvena utakmica obilježila povijest. Gradjanski je 25. travnja 1937. u Beogradu pobijedio BSK sa čak 4:0, i to uz silovit početak: već nakon osam minuta igre bilo je 0:3 uz hat-trick zahuktaloga Lešnika! Beograd je bio u šoku...

Lešnik je mrežu proparao u drugoj, trećoj i osmoj minuti, a početkom drugog dijela zabio je i Pleše... Utakmicu je sudio Talijan Generoso Dattilo iz Rima.

BSK je u to doba bio iznimno snažna momčad koja je, kako tvrde svjedoci, plijenila atraktivnim napadačkim nogometom. Sastav su predvodili proslavljeni Blagoje Moša Marjanović i Aleksandar Tirnanić Tirke.

Tada poznati srpski nogometaš, kasnije član Uprave BSK-a, predsjednik Jugoslavenskoga nogometnog saveza, član Nadzornog i Izvršnog odbora Fife, dr. Mihailo Andrejević, ovako je u svojim poznim danima opisao sjećanja na dvoboje Gradjanskog i BSK-a:

„To su bili najbolji klubovi. Kome dati primat? Gradjanski je u jednom miljeu nogometnog razvoja imao privilegij jer je nogomet u bivšoj Austro-Ugarskoj brže napredovao, sustavno i tehnički. Zbog toga je Gradjanski u prvom razdoblju bio jači od BSK-a. Kasnije je i BSK počeo češće igrati protiv austrijskih klubova i u tom je razdoblju bio uspješniji. Moglo bi se čak i reći da ni tu nema nekih oštrih granica, jer stalno su motrili jedan na drugoga, sjajno surađivali i držali korak. Samo povremeno prepuštali su drugima primat.“

O Gradjanskom je nadahnuto govorio i srpski publicist i nogometni kroničar Boško Đ. Stanišić:

„Gradjanski? To je bio nogomet europskog ranga. U svim elementima nogometnog nadmetanja. I to ne jednog, dvojice ili trojice igrača, već svih, uključujući i onih koji su sjedili na klupi za rezerve. Tu nije bilo osrednjeg igrača. Sve su znali i mogli.“

Purgeri su samo dva mjeseca nakon velike pobjede protiv BSK-a ponovno slavili u Beogradu. I to protiv – Juventusa. Bila je to pomirbena utakmica nakon incidenta koji se zbio 11 godina ranije u zagrebačkom dvoboju istih suparnika. Juventus je imao zakazanu utakmicu u Beogradu, ali je ona u zadnji trenutak otkazana. Stoga se u Beograd uputio Gradjanski i 27. lipnja 1937. pobijedio Talijane 1:0. Sučelili su se i tjedan kasnije u Zagrebu, a i u tom su drugom „pomirbenom dvoboju“ slavili purgeri, 3:0.

Klupski tajnik Jakopić imao je viziju jakoga europskog kluba. U suradnji je s neponovljivim Bukovijem polako počeo okupljati moćni sastav. Upravo je iz BSK-a doveo vratara Franju Glasera, iz Concordije su došli Ivo Belošević i Pleše, iz Šparte Lešnik, iz češke Viktorije Plzeň stigao je Franjo Mara Wölfl, iz mostarskog Zrinjskog uskočio je Miroslav Meho Brozović, iz varaždinske Slobode Zvonimir Cimermančić, iz Meteora Ivan Oskar Jazbinšek, iz sisačke Segeste Medarić, iz HAŠK-a Jozo Keljo Kovačević...

Sljedeći veliki ispit purgeri su imali 27. veljače 1938. Tada su usred Beča pobijedili reprezentaciju Austrije s 2:1. Austrijanci su tada figurirali kao rijetko viđeni „wunderteam“, kako su im tepali brojni svjetski mediji. Zapazivši dobre rezultate tada europski snažnoga Gradjanskog, upravo su njega poželjeli za svojevrsnoga sparing partnera uoči nastupa na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj tri mjeseca kasnije. No, nepuna dva tjedna nakon pobjede Gradjanskog u Beču uslijedio je Anschluss Austrije, pripojenje Njemačkoj. Stoga Austrija nije mogla zaigrati na SP-u, ali su zato čak petorica njezinih igrača koji su nastupili protiv purgera ipak bili na mundijalu u sastavu Njemačke. Štoviše, protiv Gradjanskog su u toj utakmici zaigrala trojica koji su četiri godine ranije s Austrijom igrali u polufinalu SP-a. Zanimljivo, 15 godina kasnije i Dinamo je odigrao prijateljsku utakmicu protiv Austrije u Beču. I pobijedio s 5:2...

Gradjanski je 1940. godine bio „dvostruki“ prvak. Bilo je to doba formiranja Hrvatske sportske sloge, što je rezultiralo izdvajanjem hrvatskih klubova iz jugoslavenske lige. Tako su hrvatski i slovenski klubovi igrali zasebnu ligu koja je u međuvremenu ipak postala prednatjecanje za prvenstvo Jugoslavije. Uslijedio je dogovor s predstavnicima JNS-a pa su hrvatski i slovenski klubovi igrali i u završnici natjecanja za prvaka Jugoslavije. Nastupile su tri najbolje plasirane momčadi iz hrvatsko-slovenske u kojoj je najbolji bio Gradjanski te tri najbolje iz srpske lige. I na tom, završnom turniru naslov je osvojio – purgerski klub.

Bila je to ujedno i zadnja kompletna sezona u predratnoj Jugoslaviji, što znači da je Gradjanski „otvorio“ i „zatvorio“ natjecanje: bio je prvak 1923. u prvome i 1940. u zadnjem prvenstvu.