Pobjeda protiv Reala u Madridu i (ne)priznati naslov prvaka

   Politički dekret o smjeni kompletnoga klupskog vodstva i dekret o brisanju osvojenoga naslova prvaka. Takva je bila Dinamova sudbina sedamdesetih godina, od rušenja cijele klupske nomenklature na kojoj je dosegnuo europske visine pa do naslova prvaka kojeg mu je FSJ uskratio unatoč sudskoj presudi koja je jasno glasila: Dinamo je prvak za 1979. godinu. Svojevrsna utjeha bili su veličanstvena pobjeda sa četiri postignuta gola protiv Reala u Madridu u prijateljskoj utakmici pred 110.000 gledatelja, četiri gola HSV-u, četiri i Ajaxu... Desetljeće je zaokruženo osvojenim pokalom pobjednika Kupa u sezoni 1979/'80. kad je Drago Dumbović zanjihao mrežu Crvene zvezde na kišnoj Marakani.

   Dinamo je često odlazio na turneje, od Australije, Dalekoga istoka, Sjeverne i Južne Amerike... A katkad je to znala biti „sjajna prilika“ i za politikantska podmetanja. Takve je primjere znao prepričati i Drago Božić, predsjednik kluba od 1969. do 1972.

  „Sjećam se podmetanja konzularnih predstavnika u Kanadi i Udbe. Ministarstvo vanjskih poslova zalagalo se za našu turneju u Kanadi. A Udba i konzularni predstavnici lažima su i izmišljotinama predstavili turneju kao nacionalističku. Naredio sam da se momčad vrati u Zagreb, ali je tadašnji jugoslavenski ambasador u SAD-u inzistirao da momčad nastupi i u New Yorku. Na kraju je Centralni komitet Hrvatske prihvatio lažno svjedočenje Udbe pa smo mi iz uprave morali napustiti Dinamo“, prepričao je Božić.

  Turneja je održana 1971. godine, a kompletno klupsko vodstvo moralo je odstupiti godinu kasnije. Na izlaznim su vratima tada bili i Otto Hofmann, koji je na čelu kluba bio 25 godina, i

sadašnji Dinamov predsjednik Mirko Barišić, koji je bio dio užega klupskog vodstva.

  Na samome terenu Dinamo je više blistao u prijateljskim nego u natjecateljskim utakmicama. Doduše, u listopadu 1970. plavi su projurili pored bundesligaša HSV-a sa slavnim Uweom Seelerom, i to u službenom dvoboju. Proslavljenu njemačku družinu nadigrali su čak sa 4:0 i ušli u osminu finala Kupa velesajamskih gradova. Bilo je to posljednjeg izdanja tog natjecanja prije transformacije u Kup Uefa. Plavi su u sljedećem kolu poraženi protiv nizozemskog Twentea u kojem su blistali kasniji znameniti nizozemski reprezentativci, dvostruki finalisti svjetskih prvenstava – blizanci Willy i Rene van de Kerkhof.

  No, četiri gola Realu usred Madrida, usred Bernabeua, pred 110.000 gledatelja... To je bila „poslastica“. Real je zaigrao u udarnom sastavu, a to je bilo nedugo prije rekonstrukcije madridskog stadiona pa se ondje, prema nekim izvješćima, naguralo i više od 120 000 ljudi. Real je pritom predstavio i pojačanje, tadašnju zvijezdu svjetskoga nogometa, njemačkoga reprezentativca Paula Breitnera.

  Dinamov je s klupe vodio trener Mirko Bazić. Za Real su zaigrali: Garcia Remon, Jose Luis, Camacho, Pirri, Benito, Vitoria (62. Grosso), Aguilar, Breitner, Del Bosque, Netzer, Macanas. U Dinamovu su dresu istrčali: Šarović, Bedi (36. Devčić), Jovićević, Miljković, Blašković (46. Tukša), Kuže, Čerček, Mustedanagić, Bonić, Kranjčar (69. Huljić), Senzen.

  Real je vodio 2-0 golovima Vicentea del Bosquea, ali plavi su se trgnuli početkom drugoga dijela, vratili se u igru golom Marija Bonića iz uvježbane akcije i priredili senzaciju. Pogotke su zabili i Ivica Senzen i Veljko Tukša, izjednačio je Aguilar, a Branko Devčić osigurao pobjedu plavima. Na kraju: 4:3 za Zagrepčane!

  U drugu polovicu sedamdesetih Dinamo je zakoračio osvajanjem Balkanskog kupa 1977. U finalu je nadvisio Sportul iz Bukurešta... No posebno je u sjećanju ostao okršaj protiv slavnoga Ajaxa na splitskom Trofeju Marjan 17. veljače 1977. Nizozemci su bili predvodnici ideje totalnog nogometa i figurirali kao apsolutni favoriti. Blistao je Želimir Stinčić na vratima, a mrežu su za konačnih 4:0 redom parali Velimir Zajec, Drago Vabec, Snješko Cerin i ponovno Vabec.

   Iste je godine, primjerice, zabilježen i rekordan posjet na Dinamovoj utakmici u Maksimiru.

„Bilo je to na utakmici protiv Hajduka. Prodali smo 63.933 ulaznica, a na stadionu je bilo i više od 64. 000 navijača. Čak mislim da je to rekord stadiona, sigurno je bilo više gledatelja nego na onoj za koju svi tvrde da je rekordna: između Zagreba i Osijeka 1973. u kvalifikacijama za prvu ligu. Prihod na toj utakmici protiv Hajduka bio je 2,589.180 dinara. Dotadašnji je rekord bio iz 1975. godine s utakmice protiv Crvene zvezde, kad su prodali 57.572 ulaznice“, tvrdi tadašnji trener Bazić.

  „Slučaj Edmond Tomić“ i (ne)priznati Dinamov naslov prvaka iz 1979. godine posebna je priča i vjerojatno najveći skandal u povijesti jugoslavenskoga nogometa u kojemu je FSJ oteo Dinamu naslov prvaka i jednostavno ga pripisao drugom klubu. I sama je Komisija za propise FSJ istaknula da takva odluka Izvršnoga odbora Saveza nema uporište u propisima i samim time ne postoje temelji smatrati je legitimnom. Dinamu je za pravo dao i nadležni Sud udruženog rada, ali pokal je pripisan Hajduku.

  U prvom kolu sezone 1978/'79. plavi su, predvođeni trenerom Vlatkom Markovićem, igrali protiv Rijeke na Kantridi. Uoči dvoboja svojega su suparnika uredno upozorili na nepravilnost u zapisniku. Rijeka je u početni sastav protiv Dinama na Kantridi uvrstila Edmonda Tomića, igrača bez prava nastupa, pobijedila 2:1, ali je nakon žalbe maksimirskoga kluba rezultat preinačen u pobjedu plavih 3:0 b. b. Riječkoga trenera Dragutina Spasojevića uredno je prije utakmice kontaktirao Dinamov tehnički direktor Zorislav Srebrić i zamolio ga da izdvoji Tomića iz sastava upozorivši da će se maksimirski klub u protivnom žaliti. Riječani su se oglušili na upozorenje, a Dinamo se, kako je i najavio, žalio.

  Kako god, Tomić je, pri rezultatu 1:1, asistirao suigraču Damiru Desnici za pogodak za 2:1. Dinamo se žalio i utakmica je registrirana u korist Zagrepčana. U to je vrijeme, dakako, vrijedio sustav s dva boda za pobjedu. Plavi su, službeno uključujući i bodove iz Rijeke, postali jesenski prvaci s dva boda ispred Hajduka. Tada je nastupio novi preokret. Odjednom je utakmica iz 1. kola „vraćena“ na onih 2:1 čime su dva boda „preseljena“ iz Dinama u Rijeku. S ta dva oduzeta boda Dinamo pada na drugo mjesto s jednakim brojem bodova kao i Hajduk, ali uz nešto slabiju gol-razliku.

  Sredinom travnja 1979. godine Izvršni odbor FSJ zatražio je stručno mišljenje svoje Komisije za propise, a ona je zaključila da je, sukladno pravilima, jedina moguća i jedina ispravna odluka registrirati utakmicu rezultatom 3:0 za Dinamo. Nakon toga slijedi paradoks: IO FSJ prvi put u povijesti odbacuje zatraženo mišljenje vlastite Komisije za propise, negira pravno stajalište i registrira utakmicu pobjedom Rijeke 2:1.

  U takvim je okolnostima Hajduk bio prvi s jednakim brojem bodova kao Dinamo, ali uz bolju razliku pogodaka. Dinamo se potom obratio Sudu udruženoga rada u čijoj je nadležnosti bila i nogometna organizacija. Sukladno sudskoj presudi, Dinamo je prvak za 1979. godinu, ali ova odluka nikad nije provedena u arhivu FSJ. Ovdje, dakle, nije riječ o pogrešno (ne)dosuđenom jedanaestercu ili pogrešno (ne)dosuđenom zaleđu kakvi su se uvijek događali u nogometnoj igri, već je riječ o izravnoj intervenciji sustava.

  Kako god, Dinamo je ovakvom odlukom, u novoj sezoni nastupio u Kupu Uefa umjesto u Kupu europskih prvaka. I jedva izbjegao – tragediju. Maksimirska je momčad letjela u Rim, odakle je autobusom trebala produžiti u nešto više od 200 km udaljenu Perugiu na prvi dvoboj prvoga kola Kupa Uefe.

  „Letjeli smo prema Rimu, jer je zračna luka u Perugi bila u remontu. Iz zraka smo već vidjeli Rim, ali se slijetanje oduljilo. Počeli smo kružiti nad aerodromom. Jednom, drugi put, pa treći... Tada su nam javili da imamo problem s prednjim kotačima“, prisjetio se tadašnji vratar plavih, Želimir Stinčić.

  U Transadrijinu fokkeru YU-ALB bilo je 49 putnika i četiri člana posade. Tragediju su spriječili kapetan zrakoplova Aleksandar Pejčić i kopilot Nenad Nimkijević. Dinamovi su igrači kasnije inzistirali da ih ista posada vozi natrag.

  „S kontrolnoga su tornja javili da su prednji kotači uredno vani, ali pilotima je svijetlila crvena umjesto zelene lampice. Pokazalo se da kotači jesu vani, ali nisu bili učvršćeni. Dakle, kao da ih niti nema. Tek smo se u sedmom pokušaju spustili. Mene je baš onaj šesti put bilo najviše strah, jer smo se htjeli spustiti pa se morali naglo dignuti osjetivši da gubimo visinu! A kružili smo, jer je trebalo ispustiti kerozin. Kad su s tornja odlučili da bismo trebali produljiti do Züricha, gdje smo mogli sletjeti na pjenu – više nije bilo dovoljno goriva. Bio je to odličan zrakoplov, tipa 'fokker'. Sjećam se da smo, neposredno prije slijetanja, morali skidati kravate, prstenje, olovke, sve predmete s oštrim rubom koji bi mogli zakvačiti prst ili nas bilo kako ozlijediti… Pognuli smo glave u vlastito krilo. Kad smo se spustili, piloti su prilikom rulanja držali zrakoplov na zadnjim kotačima. Mi to nismo znali već smo mislili da smo uredno sletjeli“, prisjetio se Stinčić.

  No, pravi je udarac, dodir prednjega trapa s tlom, tek trebao uslijediti.

  „Nismo bili svjesni. Počeli smo se zafrkavati, 'ja tebi opraštam ovo', 'ja tebi ono', 'ostavljam ti ovo'… Zafrkancija. Međutim, u tim smo trenucima rulali na zadnjim kotačima nekih 150 m, podignuli smo glave misleći da je sve u redu. Čak smo se pitali 'kaj nas zafrkavate, pa niš’ se ne događa'. Ali, tek je tada spustio prednji trap koji je bio na limu i tako udario o tlo i strugao o pistu. Tada smo shvatili da je ozbiljno i nema zafrkancije. Pritom su se, od jačine udarca, otvorila vrata pilotske kabine. Piloti su držali noge u zraku, jer su frcale iskre“, dodao je Stinčić.

Nakon dodira s tlom osnovni je zadatak bio održati zrakoplov na ravnoj putanji.

„I uspjeli su. Išli smo striktno ravno, točno po crti na pisti, ni lijevo niti desno. Da nas je samo malo zabacilo, udarili bismo krilom i avion bi se zapalio. Zaustavili smo se, a sa strane vidjeli hitnu pomoć, vatrogasce s vodenim topovima.“

  Većina je putnika zrakoplov napustila kroz izlaz za slučaj opasnosti.

  Njemačka je radiopostaja greškom javila da je u nesreći Dinamova zrakoplova bilo i smrtno stradalih.

  „Zbog takve su 'informacije' uslijedili brojni panični pozivi iz Zagreba s pitanjem što je bilo. Svi su zvali u zračnu luku, nije bilo mobitela… Organizatori su nam osigurali jednu prostoriju, počastili nas viskijem. Da, malo smo pretjerali, svi smo se napili, 'tuto kompleto'. Pa, bilo nam je to novo rođenje!“

  No, Dinamo je upravo u toj sezoni ipak „doletio“ do trofeja. U dvjema utakmicama finala Kupa plavi su svladali Crvenu zvezdu i ponijeli svoj šesti naslov pobjednika Kupa. U prvom je dvoboju u Zagrebu Dinamo pobijedio s 1:0 pogotkom Zlatka Kranjčara iz jedanaesterca nakon što je Miloš Šestić u svojemu kaznenom prostoru igrao rukom. U uzvratu na beogradskoj Marakani spustio se žestoki pljusak, teren je bio blatnjav... U 65. minuti Zoran Filipović zabio je za vodstvo domaćih 1:0. No, maksimirski rezervist Drago Dumbović u svom je prvom dodiru s loptom po ulasku s klupe zakucao loptu u mrežu za 1:1 i za naslov pobjednika Kupa.

Dinamo slavio protiv Reala u Madridu

Dinamov zrakoplov nakon slijetanja na nos u Rimu 1979.

Naslovnica u “slučaju Tomić”