Povijesni europski trofej, četiri Kupa i propušteni naslovi

   Povijesne utakmice i mitski preokret protiv Eintrachta, slavlje protiv Leeds Uniteda, prethodno i velikih 4:1 protiv Bayerna u Münchenu, dva europska finala od kojih i jedan zlatni pokal, dojmljiva generacija, karizmatični igrači i treneri, znameniti govor Dražana Jerkovića nakon osvajanja Kupa, rekordne pobjede protiv rivala na domaćoj sceni uz sedam golova Partizanu, šest Crvenoj zvezdi, četiri pokala pobjednika Kupa, pet puta doprvaci i, nažalost, nijednom prvaci jer uvijek bi se nešto ispriječilo na zadnjem koraku... Tako je izgledala Dinamova završna računica u šezdesetima...

   Nakon što je Dinamo u samoj završnici propustio dohvatiti naslov prvaka 1960. i uspio se donekle utješiti pokalom pobjednika Kupa, tri godine kasnije bio je nadomak, ne dvostrukoj nego – trostrukoj kruni. Ali, samo nadomak jer na kraju nije bila ni – dvostruka. Međutim, finale europskoga natjecanja imalo je emociju i “snagu” trofeja. Plavi su 1963. osvojili domaći Kup, a pritom su u velikom stilu dojurili do finala Kupa velesajamskih gradova gdje ga je svladala Valencia... No, u prvenstvu su opet pokleknuli u samoj završnici unatoč tome što su čak 21 kolo bili – bez poraza. Tada su krenule poteškoće s ozljedama. Čak su petorica igrača završila izvan pogona. Plavi su zapeli protiv Slobode u Tuzli i na kraju zauzeli drugo mjesto.

   Kako su se primicale šezdesete godine, zaživjela je i smjena generacija, a ujedno i postupno stvaranje Dinamove zlatne generacije, i to mahom iz zagrebačkoga bazena: Zlatko Škorić došao je iz Elektrostroja, kasnijeg Končara, Branko Gračanin, Hrvoje Jukić i Marijan Brnčić iz Trešnjevke, Marijan Novak također iz trešnjevačkih „zelenih“, ali još kao junior, Rudolf Belin iz Jedinstva, Marijan Čerček, Mladen Ramljak i Zlatko Mesić iz vlastitoga pogona... Niti ostali igrači iz te generacije nisu došli u velikim transferima već iz nižerazrednih klubova: Slaven Zambata iz Sinja, Filip Blašković iz Slavonskog Broda, Mirko Braun iz Bjelovara, Rudolf Cvek iz Varteksa, Josip Gutzmirtl i Petar Lončarić iz Osijeka, Stjepan Lamza iz Siska pa preko Maribora, Ivica Kiš iz Belišća, Krasnodar Rora i Anđelko Pavić iz Šibenika, Denijal Pirić iz Živinica u BiH...

  Uvod u povijesni pokal iz 1967. bio je, dakle, četiri godine ranije kad su plavi, pod vodstvom trenera Milana Antolkovića, također zaigrali u finalu. Preskočili su Porto, i to pobjedom u gostima s 2:1, potom belgijski Union St. Gilloise, Bayern i u oba polufinalna ogleda svladali Ferencvaros... Dojmljivih 4:1 protiv Bayerna u četvrtfinalu u Münchenu rezultat je koji posebno svijetli u klupskoj povijesti. U finalu je ipak bolja bila Valencia, slavila je s 2:1 u Zagrebu i 2:0 na Mestalli, dijelom i zbog ozljeda Jerkovića i Zambate.

  Niz je bio dojmljiv i četiri godine kasnije kad je glavni strateg bio Branko Zebec. Plavi su redom svladali Spartak Brno (današnja Zbrojovka), Dunfermline, Dinamo Piteşti (danas Argeş Piteşti), Juventus, Eintracht i potom, s novim trenerom Ivicom Horvatom, slavili i protiv Leeds Uniteda i osvojili pokal. Priča o novčiću koji je Dinamo odveo u sljedeći krug već je poprimila mitske proporcije. Nakon što su i Spartak i Dinamo na svom terenu pobijedili s istovjetnih 2:0, pobjednika je, nakon 120 minuta uzvratne maksimirske utakmice 1. kola, odlučivao ždrijeb – bacanje novčića. Još nije postojalo pravilo prema kojem bi ukupnoga pobjednika odredili 11-erci. Dinamo je, prema kazivanjima samih aktera, prošao tek nakon četvrtoga bacanja jer je u prva tri novčić padao između travčica, na „kant“, potom je bio izgubljen na centru, a u cijeloj su toj gužvi Dinamovi igrači unaprijed počeli slavljenički skakati i slaviti prolaz. U takvom se metežu novčić na kraju doista i okrenuo na Dinamovu stranu.

  Nakon što su preskočili društvo iz Brna ispriječio im se škotski Dunfermline za kojega je igrao kasniji proslavljeni menadžer Manchester Uniteda, Sir Alex Ferguson. Štoviše, Ferguson je čak dvaput tresao Dinamovu mrežu, ali nije mu to puno pomoglo. Plavi su prošli dalje zahvaljujući golovima u gostima: Škoti su na svom terenu pobijedili sa 4:2, Dinamo je u Maksimiru slavio s 2:0.

  Uvertira u proljetne europske izazove bila je prijateljska utakmica protiv Celtica u Glasgowu odigrana 7. veljače 1967. I zanimljivo je da je upravo ta 1967. najslavnija godina u povijesti oba ova kluba: Celtic je tri mjeseca nakon te utakmice postao europski prvak, a Dinamo ubrzo potom osvojio Kup velesajamskih gradova. U šali bismo mogli reći da je taj dvoboj Celtica i Dinama, zapravo, bio svojevrsni „unaprijed odigrani superkup“ kasnijih osvajača europskih pokala. Kako god, Zagrepčani su, na krilima raspoloženoga vratara Škorića, pobijedili domaće 1:0 pogotkom Zambate... Bio je to, dakle, “uvod” u maestralno europsko proljeće.

  Plavi su prvo u dvjema utakmicama bili bolji od svojega imenjaka iz rumunjskog Piteştija: pobijedili su u gostima s 1:0, u uzvratu u Maksimiru nije bilo pogodaka.

  Posebno su zanimljive sekvence sa četvrtfinalnih dvoboja protiv Juventusa, i to snažne generacije koja je na kraju te sezone osvojila naslov prvaka Italije. Nakon torinskih 2:2 uz dva Jukićeva gola u utakmici u kojoj su Talijani tek u završnici uspjeli izjednačiti, Dinamo ih je u Maksimiru nadigrao s 3-0. Uslijedio je povijesni preokret u polufinalnom dvoboju protiv Eintrachta, tada drugoplasirane momčadi Bundeslige. Nijemci su u prvoj utakmici pobijedili s 3:0, ali unatoč velikom rezultatskom zaostatku, maksimirske su tribine na uzvratu bile krcate. I plavi su, upravo uz žestoki huk s tribina furiozno krenuli u napad i golovima Zambate i Novaka nakon Rorinih centaršuteva već nakon 15-ak minuta vodili 2:0. Lamzini čarobni slalomi i danas su neizostavne priče Dinamove povijesti. Erupciju oduševljenja izazvao je Gutzmirtlov gol tri minute prije kraja u akciji koju je režirao Lamza “razbacavši” njemačku obranu.

  Plave je u finale lansirao Belin golom s bijele točke u 102. minuti. Lamza je već tko zna koji put u prašini ostavio suparnike, utrčao u kazneni prostor, gdje ga je srušio Dieter Lindner, a sudac pokazao na 11-erac.

  Nažalost, slavne je maksimirske dane pomutila nesreća Štefa Lamze u slavlju nakon utakmice. Pad s balkona Vile rebar, teška ozljeda, poremećaj centra za ravnotežu i dugotrajno liječenje nisu samo zakočili njegovu karijeru već su, kako je uvjeren i sam Lamza, odvukli plave i od naslova državnoga prvaka: „Dinamo je nekoliko dana nakon Eintrachta igrao prvenstvenu utakmicu protiv Rijeke. I izgubio. A, meni je Rijeka uvijek dobro ležala, često sam joj zabijao golove i uvjeren sam da bismo je pobijedili što bi nam osiguralo naslov “, sa sjetom priča Lamza.

  Kruna blistave sezone bila je pobjeda u dvjema finalnim utakmicama protiv Leeds Uniteda.

  „Kak sam se ja stalno negdje smucal okolo po terenu, tak znam da je bila neka akcija po desnoj strani, Belin je nešto kombinirao pa dodao Piriću koji se spremao za centaršut. Ja vidim ispred sebe da Zambata kreće na prvu stativu. Ali, imao sam neki osjećaj – tu bi se moglo nekaj izrodit'. Ja iza Zambija, a kako je Zambi povukao Jackieja Charltona, lopta ih je preletjela i ja se nađem i zakucam. Eto!“, s veseljem i danas prepričava Marijan Čerček, strijelac veličanstvenoga Dinamova gola protiv Leedsa u prvoj finalnoj utakmici 30. kolovoza u Zagrebu, pogotka koji je plave povukao prema pokalu.

  Dinamo je pobijedio 2:0 pogocima Čerčeka u 39. i sveprisutnog Rore u 59. minuti. Plavi su u uzvratu, odigranom 6. rujna u Engleskoj, izdržali uraganske napade domaćih, a na trenutak čak bili i blizu novoj pobjedi kad je Pirić dalekometnim udarcem uzdrmao gredu. Završilo je 0:0 i plavi su podigli pokal.

  Dinamo je u finalne oglede protiv Leedsa ušao bez trenera Zebeca, koji ih je doveo do finala. Na njegovo je mjesto uskočio nekadašnji znameniti branič Ivica Horvat, jedan od ponajboljih maksimirskih nogometaša svih vremena. Paradoks je da je Horvat u polufinalu bio asistent Eintrachtovu treneru Eleku Schwartzu, dakle u polufinalnim je okršajima Dinama i Eintrachta sjedio na klupi njemačke momčadi. A, upravo je on praktički „izmislio“ Čerčeka postavivši ga u udarnu postavu u finalu iako prethodno u tom natjecanju nije upisao ni minutu.

  „Nikad, ali baš nikad u sve te godine nisam došao u situaciju da saznam zbog čega je napustio Dinamo“, i danas govori Rora...

  Plavima je pokal osobno uručio Sir Stanley Rous, tadašnji predsjednik Fife. Natjecanje je bilo pod okriljem svjetske nogometne federacije, a Uefa ga je preuzela 1971. pri čemu praktički nije mijenjala format niti sustav samoga Kupa već je sami izmijenila naziv. Kup velesajamskih gradova zapravo je prethodnik Kupa Uefe, današnje Europa lige. Iako je prvotno osmišljen kao nadmetanje gradskih reprezentacija i klubova iz gradova koji organiziraju velesajam, natjecanje je, ubrzo nakon formiranja, promijenilo izvorni smisao i format, a zadržalo pomalo nespretan i sad već neodgovarajući naziv. Organizaciju je 1971. godine preuzela Uefa, promijenila naziv u Kup Uefe, ali pritom zadržala format kakav je vrijedio i u zadnjim izdanjima KVG-a.

   Natjecanje je po ugledu i zanimanju javnosti bilo odmah do Kupa europskih prvaka. U Dinamovoj je slavljeničkoj sezoni u KVG-u nastupilo 48 europskih momčadi od kojih čak 17 iz današnjih „liga petice“.

  Upravo činjenica da je natjecanje organizirano pod okriljem Fife, a ne Uefe, glavni je razlog zbog kojega Europska nogometna organizacija službeno ne navodi KVG kao dio kontinuiteta Kupa Uefe i Europa lige. Ali, i sama je Uefa u tome proturječna. Iako popis osvajača Europa lige navodi od sezone 1971/’72., u tekstualnom je dijelu spominjala dominaciju engleskih klubova od 1968. (!?) do 1973. računajući pritom niz započet u KVG-u. Na svojim je službenim stranicama opisala Europa ligu uz naslov „Od KVG-a preko Kupa Uefe do Europa lige.“

  Sve relevantne specijalizirane nogometne edicije, kao i većina svjetskih medija ubraja KVG kao kontinuitet Kupa Uefe i Europa lige pa tako, primjerice, i Valencia u svojem klupskom muzeju kao i na službenoj web stranici, navodi pobjedu protiv Dinama u finalu 1963. godine kao trofej – Kupa Uefe.

  Dinamo na izmaku šezdesetih nije ispustio kontinuitet zapaženih europskih nastupa. Blistavu sezonu u kojoj je osigurao proljeće u Kupu pobjednika kupova 1969/'70. obilježio je furiozni početak kad su plavi nadigrali branitelja naslova, Slovan iz Bratislave, u izvedbi u kojoj je bravurozni Čerček dobio ocjenu 10. A, taj je Slovan u prethodnoj europskoj utakmici, u finalu KPK, pobijedio – Barcelonu. Dinamo ga je ispratio s 3:0 uz mirnih 0:0 iz Bratislave. Prolaz pored Olympiquea iz Marseillea u sljedećem krugu i proljetni poraz protiv Schalkea značio je ujedno i zadnje europsko proljeće maksimirske momčadi za sljedećih 49 godina.

  Unutar samo pet dana u Zagrebu su održana dva dojmljiva spektakla. Najprije je 12. rujna 1969. na ekshibicijsku utakmicu svratio slavni brazilski Santos s možda najvećom svjetskom zvijezdom svih vremena, Peleom. Pred 64 000 gledatelja u Maksimiru je bilo 1:1, a odmah je potom u Zagreb došao tadašnji osvajač KPK, Slovan. „Zadovoljni smo neodlučenim. Dinamu je tek poslije vodstva ponestalo daha. Mi smo se tada trgnuli, osjećaj da je voda ušla u uši pokrenuo je naše igrače. Tražio sam prostora na sve strane. A zraka nigdje. Dinamo je dobro pokrivao u obrani i igrao jednostavno u napadu“, govorio je Pele.

  Šezdesete su, međutim, bile i priče o Dinamovim propuštenim naslovima. Od 1960. do 1969. godine pet puta su bili drugi, triput treći. U istom su razdoblju šest puta igrali u finalu Kupa od čega četiri puta osvojili pokal.

  Bili su, dakle, doprvaci i 1966. godine, ali su priliku za naslov propustili znatno prije zadnjeg kola. Trofej je pripao Vojvodini. No, iz te sezone pamti blistavu izvedbu protiv Crvene zvezde u travnju 1966. u Maksimiru. Plavi su pobijedili sa 6:0 uz hat-trick Zambate.

  Dinamo žali i za naslovom 1967. kad ga je zaustavio njegov nekadašnji proslavljeni bek iz doba Gradjanskog Miroslav Brozović. U proljeće 1967. bio je trener Sarajeva, a plavi su upravo remijem protiv Sarajlija u Maksimiru kolo prije kraja, 0:0, ostali bez naslova. Pokalom su se okitili Brozović i njegova momčad.

   Posebno je teško bilo pregrmjeti završnicu sezone 1968./69. kad su bili jesenski prvaci, na proljeće imali pet bodova prednosti, pobijedili Crvenu zvezdu u Beogradu s 3:1... I opet su posustali na kraju. Naslova su ih koštali porazi protiv Vojvodine u Novom Sadu i Proletera u Zrenjaninu.

   U većini sezona u kojima su bili doprvaci, plavi su barem osvojili Kup. A i u tome je bilo sjajnih utakmica. Posebno zvoni i pobjeda protiv Partizana sa 7:2 u polufinalu 1964. Trostruki je strijelac bio Zambata, dva je gola zabio Zdravko Rauš, po jednog dodali Belin i Lamza...

  Posebno mjesto pripada finalu iz 1965. kad su plavi svladali Budućnost u Beogradu s 2:1 uz nezaboravan govor kapetana Dražana Jerkovića. Primajući pehar iz ruku izaslanika Predsjednika, Jerković je održao nadahnut govor završivši ga rečenicom: „Uvijek se časno borimo za ovaj trofej i nosimo ga u kolijevku jugoslavenskog nogometa, u naš dragi i voljeni Zagreb.“

  Dinamu je za konačnu pobjedu protiv Hajduka u finalu Kupa 1969. trebalo 210 minuta igre. Na rasporedu je bila samo jedna utakmica, bez uzvrata, ali samo u slučaju da netko pobijedi. Remi je podrazumijevao odigravanje nove utakmice. Dinamo i Hajduk odigrali su u 120 minuta u Beogradu 3:3. Nova je utakmica uslijedila 20 dana kasnije. Zambata, Belin i Vabec pospremili su lopte u mrežu za 3:0 i trofej. Bio je to ujedno i Zambatin oproštaj od Dinama.

Kapetan Slaven Zambata podiže pokal KVG 1967.

Dinamo osvajač Kupa velesajamskih gradova 1967.

Stjepan Lamza: Dinamov junak šezdesetih