Prije 14 godina napustio nas je Tomislav Crnković

Mnogi svjedoci vremena smatraju ga Dinamovim najboljim lijevim bekom u povijesti, maksimirskom je klubu „podario“ cijelo desetljeće svoje igračke karijere pri čemu je gotovo polovicu tog staža nosio i kapetansku vrpcu, osvojio je dva naslova prvaka i dva pokala pobjednika Kupa...

Nekadašnji proslavljeni maksimirski kapetan, jedan od najboljih obrambenih igrača u povijesti hrvatskog nogometa, Tomislav Crnković, zauvijek nas je napustio na današnji dan, 17. siječnja 2009. godine.

Iznimno su ga cijenili i suparnički igrači i navijači, a široj je javnosti, uz sjajne izvedbe u Dinamu, bio poznat i kao standardan član znamenite generacije tadašnje jugoslavenske reprezentacije koja je osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1952. godine u Finskoj kad su i površni pratitelji nogometa znali izrecitirati udarnih 11: Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec.

Bio je to naraštaj u kojem su bila sedmorica hrvatskih nogometaša pri čemu su petorica u nekom trenutku karijere bili vezani i uz Dinamo, bilo kao igrači i(li) treneri: Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Stjepan Bobek, Branko Zebec i – Tomislav Crnković.

BIO JE POLIVALENTAN BRANIČ

Iako se ponajprije profilirao kao lijevi bek, Crnković je značajan dio karijere ordinirao i u ulozi središnjega braniča s brojem 5 na leđima. U Dinamo je došao 1949. godine iz zagrebačkog Metalca, današnje Kustošije, a prostor mu je otvorio, kako je i sam govorio, najvažniji trener u njegovoj karijeri, raniji znameniti branič plavih još iz predratnoga doba, popularni Bernhard Benda Hügl.

Zagrebačku je karijeru završio na polusezoni 1960/'61. u ulozi središnjega braniča nakon čega je na njegovo mjesto uskočio – Vlatko Marković. Štoviše, Marković je do tada igrao lijevoga beka, dakle na mjestu koje je ranije pokrivao upravo Crnković.

U svojih 11 godina u plavom dresu odigrao je ukupno 439 utakmica od čega 237 službenih dvoboja, osvojio je naslove prvaka 1954. i 1958. uz pokale pobjednika Kupa 1951. i 1960. Za reprezentaciju je upisao čak 51 nastup, a zanimljivo je da je sudjelovao na dva svjetska prvenstva, i to neposredno nakon osvojenih naslova s Dinamom, dakle 1954. u Švicarskoj i 1958. u Švedskoj. Kasnije se kratko bavio i novinarstvom.

Dobitnik je i državne nagrade za sport „Franjo Bučar“ kao i Specijalne zlatne plakete i Zlatne lopte NSJ.