Promjena imena i ustroja, razigrani Wölfl, izbrisana pobjeda...

U zadnjim dvjema sezonama u Kraljevini Jugoslaviji vrijedio je sličan format natjecanja, tek uz neznatne razlike: hrvatski su klubovi, primjerice, plasman u završnicu državnoga prvenstva 1939/’40. godine tražili kroz Hrvatsko-slovensku ligu kao svojevrsnu kvalifikacijsku skupinu, dok su se sezonu kasnije probijali kroz ligu Banovine Hrvatske.

Gradjanski je 1940. godine, nakon osvojenoga prvog mjesta u Hrvatsko-slovenskoj ligi, bio najbolji i u završnici državnoga prvenstva i okitio se naslovom prvaka. Sličan je koncept vrijedio i sezonu kasnije, 1940/'41. kad je liga Banovine Hrvatske poslužila kao kvalifikacijska skupina za završnicu prvenstva, ali nogometne su aktivnosti prekinute zbog početka rata. Sve se to dogodilo baš nakon zadnjih utakmica po skupinama, a uoči početka završnice prvenstva. U ratno doba u NDH su u cijelosti odigrane tek dvije sezone, djelomično i zbog kaotičnih odnosa u samome Savezu koji je prvo pokrenuo ligu pa poništio utakmice, kretao iznova, a u zadnjem ligaškom izdanju čak nije bio u stanju provesti natjecanje do kraja: odigrane su sve utakmice osim finala. U tom je ratnom dobu Gradjanski bio prvak 1943.

Momčad Gradjanskog tada je, prema mnogim tumačenjima, bila najsnažnija u svojoj povijesti i, sukladno potencijalu, dosezala europske visine. Potvrdili su to i pobjedom protiv Nagyvarada sa čak 4:0. Nagyvarad je bio prvak Mađarske, u to vrijeme jedne od najboljih liga u Europi.

Završetkom rata uslijedio je politički manevar: naziv Gradjanski zabranjen je zato što je asocirao na društvo jedne klase neovisno o paradoksu da je sam klub stvoren baš na suprotnim načelima, na ideji zajedništva svih staleža.

Tako su, primjerice, i dva predratna rivala, Gradjanski i HAŠK, uredbom ministra zdravlja Aleksandra Koharovića 1945. godine morali raspustiti dotadašnje uprave zbog njihove uloge u NDH i nisu mogli nastaviti s nazivima koji su imali barem i naznake nacionalnog predznaka. Gradjanski je nastavio egzistirati u obliku Dinama, a HAŠK-ovi “akademičari” u obliku Akademičara pa Mladosti...

U Zagrebu je 9. lipnja 1945. godine prvi put zaživjelo ime – Dinamo. Sukladno novom ustroju sporta u državi puni je naziv bio Fizkulturno društvo Dinamo, s prefiksom FD. Koristili su i naziv FDK što je značilo Fizkulturno društvo komunalaca. Skupština je održana u kino dvorani Zagrebačke električne centrale u Gundulićevoj 32. A, upravo je Gradjanski imao svoje uporište u Zagrebačkoj električnoj centrali gdje su tada bili zaposleni i Lešnik i Wölfl i gotovo svi igrači purgerskoga kluba. No, Gradska električna centrala do kraja je rata i ubrzo nakon toga imala klub imena Šparta Elektra čija je adresa i danas upravo u Gundulićevoj 32. Dinamo je tada predstavljen kao klub gradskih komunalaca, a većina su igrača Gradjanskog, dakle, bili namještenici upravo gradskih komunalnih poduzeća. Ubrzo potom je, inače, doista osnovan klub komunalaca, imena FD Komunalac.

Skupštinu je 9. lipnja 1945. u ime tadašnjega državnog vrha otvorio profesor Miro Mihovilović, predstavnik ZEFIOH-a, najvišega republičkoga sportskog foruma, između ostaloga zaduženog za osnivanje novih sportskih društava i tumačenje statusa klubova. Splićanin Mihovilović ujedno je bio i povjesničar sporta, doktor znanosti i jasno ustvrdio:

„Dinamo nije ispustio onaj prvi kontinuitet, dakle kontinuitet društva iz 1911. godine, kontinuitet Gradjanskog. Skupština je jedino vidjela neprijatelja u prefiksima. To je, zapravo, došlo po političkoj direktivi: 'Nemojte nacionalno, dosta je tih problema, dajte neutralna imena.' Dinamo nastavlja kontinuitet Gradjanskog i to je osnovno. Jednako kao što je Croatia svojedobno nastavila kontinuitet Dinama, tako je i Dinamo nastavio kontinuitet Gradjanskog“, istaknuo je profesor Mihovilović koji je, dakle, imao čvrsti legitimitet sudionika Skupštine, predstavnika tadašnjega državnog vrha i krovnoga republičkoga sportskog tijela ovlaštenog za tumačenje statusa i kontinuiteta novih i starih sportskih društava.

Cjelokupni je sport u to vrijeme bio ustrojen po sovjetskom modelu, na ideji masovnosti, tako da su svi klubovi transformirani u fiskulturna društva. Morali su imati više sportskih grana pa je i Dinamo okupljao 19 različitih sportova. Kada je početkom 1949. smanjio broj sportskih sekcija na osam, ujedno je promijenio i prefiks iz FD u SD, odnosno sportsko društvo. Krajem 1950. osamostalila se nogometna sekcija s prefiksom NK.

S druge strane, nešto više od godinu dana nakon završetka rata Akademičar i Mladost fuzionirali su se u jedno društvo koje je u prosincu 1946. dobilo naziv Omladinsko i studentsko fizkulturno društvo (OSFD) Mladost, a ubrzo potom Akademsko sportsko društvo (ASD) Mladost. Danas Hrvatski akademski športski klub (HAŠK) Mladost broji 22 sportske sekcije, ali ne i nogometnu, jer se 1956. godine formalno fuzionirala s NK Vrapče. Tradiciju nogometne sekcije kasnije je preuzeo bivši TPK iz zagrebačke Pešćenice koji danas u Trećoj HNL nosi stari naziv - HAŠK. Zanimljivo je da je Akademičar nakon rata čak i pravnim dokumentom tražio povrat HAŠK-ove imovine.

Na čelu Akademičara bili su isti ljudi koji su i prije završetka rata u istom uredu vodili HAŠK: Ivan Ico Hitrec, Bruno Knežević, Dragutin Friedrich, Ivica Medarić... Pritom su Hitrec i Medarić paralelno, uz svoj osnovni posao u Akademičaru, aktivno pomagali i u organizaciji Dinama pri čemu je Hitrec imao ulogu tehničkoga referenta nogometne sekcije plavih. Kao takav je organizirao i prve treninge na igralištu ZET-a. Pritom je u pomoć pozvao i bivšega člana HAŠK-a, trenera Branka Kunsta, koji je kao svojevrsni v. d. kratko vodio momčad u odsutnosti Martona Bukovija. S juniorima je radio bivši vratar Gradjanskog Maks Mihelčič.

„Kunst nije bio profesionalni trener, već činovnik u gradu. Vježbao je Dinamo amaterski. U Dinamu nas je bila većina iz Gradjanskog, igrali smo onako kako nas je Bukovi učio“, govorio je popularni Mirko Kokotović koji je ubrzo iz igračke uskočio u trenersku ulogu.

Kunst je, dakle, momčad vodio u prvo vrijeme nakon rata kad još nije bilo organiziranih natjecanja i kad je bilo teško uopće pronaći i suparnike pa čak i složiti vlastiti sastav. U to su doba, nakon netom završenoga rata, igrači bili raštrkani po različitim vojnim momčadima širom zemlje. Franjo Mara Wölfl nastupao je za XXXII. diviziju, Branko Pleše i Ivica Braco Reiss za Narodnu obranu koju je vodio upravo Bukovi. Uz početne prijateljske dvoboje Kunst je vodio momčad i u prvim dvjema kvalifikacijskim utakmicama za prvenstvo Zagreba. Početkom studenoga 1945. vratio se Bukovi.

U takvim je okolnostima, u deficitu dostupnih igrača, odigrana i prva trening utakmica plavih pod nazivom Dinamo, dvoboj protiv momčadi zrakoplovaca. Plavi su pobijedili s 2:0. No, samo je nekoliko igrača iz te momčadi odigralo za Dinamo više od dvije do tri utakmice...

„Bio sam s prijateljima na drvenim tribinama Gradjanskog s kojim sam se nagledao dobrog nogometa. Plavi tada nisu mogli izvesti najbolji sastav, jer su mnogi igrači još bili u vojsci“, prepričavao je tadašnji član Dinamove uprave, Đuka Lang, veliki navijač plavih i u doba Gradjanskoga.

U prvih dvadesetak dana za plave je zaigralo 16 igrača koji su prethodno nastupali za Gradjanski, a pritom čak ne brojimo Milana Antolkovića koji je bio dio Dinama, ali više nije mogao igrati zbog ozljede.

Uz trenera Bukovija u stručnom su radu nastavili djelovati i raniji regruti iz Gradjanskog poput Tonija Pogačnika, Ive Beloševića, Zvonimira Stankovića... Iako je Dinamo dugoročno računao na još neke bivše zvijezde po njihovu povratku iz vojske, oni su, što političkim dekretom, a što u drukčijim okolnostima, morali krenuti novim putem: Glaser, Šoštarić, Bobek, Brozović, Matekalo, Dubac...

Dinamo je 1945. nastavio liniju Gradjanskog s istom bojom, stadionom u Koturaškoj, većinom igrača seniorskoga, ali i juniorskog pogona, trenerom, brojnim članovima uprave, maserom, nadimcima “purgeri” i “modri”, kasnije i gotovo identičnim grbom... Promjene su bile u imenu i ustroju. Uostalom, Dinamo je svoj prvi naslov prvaka u poslijeratnoj Jugoslaviji, 1948. godine, osvojio igrajući domaće utakmice na svojem starom igralištu u Koturaškoj, na igralištu Gradjanskog. Iznimno bi, zbog većega kapaciteta, neku jaču utakmicu igrali u Kranjčevićevoj.

Tih su ranih poslijeratnih dana purgeri odigrali i prvu utakmicu u Splitu pod novim imenom Dinamo pri čemu su lokalni mediji dolazak najavili formulacijom: „Dinamo je bivši Gradjanski“. Rudolf Sabljak, nekadašnji klupski predsjednik, tajnik nogometne sekcije i tehnički referent, tada je zapisao: „Splićani su dolazak Zagrepčana najavili s velikom reklamom. Zidovi splitskih kuća bili su oblijepljeni plakatima. Kako se nije znao točan sastav, protiv Hajduka je najavljen Gradjanski.“

Tada, u drugoj polovici četrdesetih i tijekom pedesetih godina, postojali su i javni zahtjevi brojnih navijača za povratkom imena Gradjanski. Kasniji je Dinamov predsjednik Drago Božić istaknuo da su zahtjevi postojali u vrijeme svih prethodnih uprava te da su konkretni pokušaji povratka imena Gradjanski bili 1948., 1955., 1960. i početkom 1970-ih. Iako ideja nije dobila političku podršku zbog imena koje se, kako su smatrali, kosilo s idejom besklasnoga društva, klub je 1970. barem uspio promovirati novi službeni grb po uzoru na doba Gradjanskog.

Prve službene utakmice startale su na razini grada Zagreba. Dinamo je, kao i svi ostali klubovi u zemlji, prvo morao proći kvalifikacije na gradskoj, a potom i na republičkoj razini, a sve je to bio filtar za mjesto u saveznoj ligi, koja je startala ujesen 1946. I onda skandal u Dinamovoj – prvoj utakmici prvog prvenstva poslijeratne Jugoslavije. Plavi su u 1. kolu gostovali kod Budućnosti u Titogradu, današnjoj Podgorici. Na izmaku 90. minute rezultat je bio 2:2, a u samoj je završnici Mišo Etlinger zatresao mrežu za Dinamovu pobjedu 3:2. Sudac je priznao pogodak, a plavi proslavili pobjedu... No, dan kasnije dočekala ih je vijest da je slavlje bilo uzaludno. Vodstvo Saveza naknadno je „ustanovilo“ da je sučev sat bio – neispravan! I pritom su promijenili službeno izvješće i prepravili rezultat iz 2:3 na 2:2. Jednostavno su poništili Etlingerov pogodak uz službeno objašnjenje da ga je Dinamov igrač zabio u „neregularnom vremenu“, nekoliko sekundi nakon isteka 90. minute. Mala je utjeha što je u sljedećem kolu Dinamo pobijedio Crvenu zvezdu u Beogradu 1:0 golom Reissa. Nedugo potom plavi su nadigrali i sarajevski Željezničar sa 9:1...

Dinamo je u toj premijernoj sezoni 1946./47. bio doprvak s pet bodova manje od Partizana. Tada je, dakako, vrijedio sustav koji je pobjedu honorirao s dva boda. Napadač plavih, Franjo Mara Wölfl, bio je prvi strijelac prvenstva sa 28 pogodaka u samo 24 odigrane utakmice. Dinamo je u toj sezoni zabio 81 gol što je bio najbolji učinak unutar jedne sezone u bivšoj SFRJ sve dok rekord nije srušila Crvena zvezda u zadnjoj sezoni, 1990./91. postigavši 88 golova, s tim da je Zvezda odigrala 34 utakmice, a Dinamo 26.

U proljetnom je dijelu sezone 1946./1947. trener Bukovi odjednom pod nejasnim okolnostima napustio klub. Na njegovo je mjesto, ali u ulozi igrača-trenera, do kraja sezone uskočio Kokotović koji je vodio plave do sljedeće polusezone kad je došao Austrijanac Karl Mütsch.

U klupsku je Upravu tada u ulozi pročelnika nogometne sekcije izabran Otto Hofmann što će se kasnije pokazati možda i ključnim trenutkom u klupskoj povijesti. U Dinamu je povezao 25 blistavih godina...

Kako god, plavi su se u drugoj sezoni ipak zavijorili na vrhu. Naslov su osigurali tri kola prije kraja pobijedivši sve glavne suparnike – Partizan, Hajduk i Crvenu zvezdu. Wölfl je drugi put uzastopno bio najbolji strijelac prvenstva. Postigao je 22 pogotka, a kako je liga imala deset klubova, igralo se 18 kola. No, Wölfl je zabio 22 gola u 17 nastupa, a to je prosjek od 1,29 po utakmici. Skopskom Vardaru zabio je četiri gola od kojih jedan iz slobodnog udarca s –centra.

U trećem je proljetnom kolu Dinamo igrao protiv Ponziane iz Trsta i pobijedio čak sa 6:3, ali na tom su gostovanju pobjegli vratari Zvonimir Monsider i Josip Babić. Ostali su u Trstu sa željom da nastave živjeti u inozemstvu. Odmah nakon toga plavi su svladali i Crvenu zvezdu s 5:1, uz Wölflov „hat-trick“.

Nakon osvojenoga naslova Dinamo se za stalno „nastanio“ na igralištu u Maksimiru. Prvu je utakmicu u statusu domaćina na maksimirskom travnjaku odigrao 19. rujna 1948. protiv Partizana pred 40 000 ljudi. Dinamo je pobijedio s 2:1 golovima Wölfla u 10. i Cimermančića u 41. minuti, dok je za Partizan zabio Bobek.