Prošlo je 39 godina od početka „Dinamova proljeća“

  Bio je to početak veličanstvenoga Dinamova proljeća, “plavoga uragana” koji je uskovitlalo Dinamo do naslova prvaka! I malo je tko, zapravo, nakon remija u gostima protiv OFK Beograda na startu proljetne polusezone, 0:0, mogao naslutiti da od toga trenutka kreće rapsodija. A, onda, osam dana kasnije, na današnji dan, 21. veljače 1982. godine,, utakmica za povijest: Dinamo – Crvena zvezda 3:0. Upravo je to bio katapult koji je lansirao maksimirsku momčad prema naslovu, bila je to prekretnica u svakom smislu: u rezultatskom, psihološkom, bodovnom... Bio je to dvoboj u kojemu su plavi osjetili moć i vratili silnu vjeru u vlastite mogućnosti.

  Dinamo je tada postao prava „drobilica“ suparničkih obrana. Sva su tri pogotka zabili u prve 32 minute... I kakav je samo to repertoar bio: „tunel“ Marka Mlinarića, „lastavica“ Zlatka Kranjčara, finta Snješka Cerina za „hipnozu“ suparnika, „hulkovski“ prodori Stjepana Deverića kroz obranu, čvrstina Velimira Zajeca i Ismeta Hadžića, tutnjava Petra Bručića lijevom stranom, izboreni 11-erac Milivoja Bračuna, proigravanje Željka Hohnjeca petom, „otimanje“ lopte u izvedbi Dragana Bošnjaka nakon čega je slijedio uz eksplozivni juriš, ali i –bekhendi kojima je Marijan Vlak amortizirao suparničke napade... Dakako, i dirigentska dionica trenera Miroslava Blaževića. Takav je bio scenarij pobjede plavih protiv beogradskih „crveno-b(ij)elih“. U arhivima je zapisano da je to bio put do prvoga naslov nakon pune 24 godine iako je, doduše, sudskom odlukom Dinamu pripao i pokal iz 1979.

  Sami trofej nije jedini razlog zbog kojega se prisjećamo „Dinamova proljeća“, to je svojevrsni hommage nogometnom festivalu kakvoga su priredili maksimirski nogometaši... Tom su pobjedom preskočili „crven-bijele“ na vrhu ljestvice pri čemu su imali bod prednosti u odnosu na Crvenu zvezdu i Partizan. U to je vrijeme, dakako, pobjeda vrijedila dva, a ne tri boda.

  U zimskoj je pauzi, pak, Dinamo imao dva boda zaostatka za tada vodećim crveno-bijelima, u zadnjem je jesenskom kolu izgubio protiv Budućnosti u tadašnjem Titogradu, prepustivši time vrh Beograđanima. Momčad se još ranije dodatno osula kad su u listopadu u vojsku morali Zlatan Arnautović, Boro Cvetković i Mladen Munjaković. Ipak, uoči proljetnoga dijela iz vojske su se vratili Kranjčar i Hadžić i oni su unijeli onaj dodatni druk koji je nedostajao u jesenskim izvedbama.

  Trener Blažević je prije dolaska Crvene zvezde morao „pronaći“ formulu kako uopće skrojiti sastav. Izostale su dvije iznimno važne karike – Džemal Mustedanagić zbog problema s rebrom koji su ga mučili još od turnira u Mostaru i Zvjezdan Cvetković zbog žutih kartona... U takvom je rasporedu figura Bručić zaigrao na mjestu lijevoga beka dok je u „njegov dres“ uskočio mlađahni Hohnjec. Štoviše, Dinamo je cijelu utakmicu odigrao s 11 igrača, dakle bez izmjena, na klupi su bili Gordan Mohor, Drago Dumbović, Milan Ćalasan, Emil Dragičević i Davor Braun.

  Plavi su već nakon 32 minute vodili s 3:0. Mrežu je u 8. minuti načeo Cerin, dočekao je loptu s lijeve strane, pritom je propustio, ali se ponovno dokotrljala u njegovu blizinu, a on ju vješto primirio i „iz koraka“ proslijedio u mrežu. Kranjčarov pogodak „lastavicom“, skokom kojim se u zraku izvio unatrag i lansirao loptu glavom, prkosio je zakonima fizike. Bilo je to samo tri minute nakon vodećega pogotka. Priču je zaokružio Kranjčar svojim novim golom, ovaj put iz 11-erca nakon što su Ivan Jurišić i Đorđe Milovanović u svom kaznenom prostoru srušili Bračuna.

  Iako je postigao dva gola, Kranjčar nije bio jedini kandidat za najboljega igrača utakmice. Neki su izvjestitelji izdvojili Hadžića, neki kapetana Zajeca, izbornik reprezentacije Miljan Miljanić najboljim je proglasio Mlinarića...

  Tadašnji nogometni analitičar Rajko Mitić, raniji proslavljeni nogometaš po kojem je u međuvremenu nazvan najveći beogradski stadion, tada je napisao:

„Bručić i Zajec istog su trenutka po preuzimanju lopte nezadrživo jurišali na protivnički gol i uključivali se u napadačke akcije. Kranjčar, Cerin, Mlinarić i Deverić svojom su pokretljivošću, eksplozivnošću i pravodobnim izmjenama mjesta dovodili suparnika u šah-mat pozicije.“

  Svoju je nogometnu emociju s ove utakmice na osebujan način predočio i naš poznati i nikad prežaljeni sportski novinar Zvonimir Magdić:

  „Mlinarić se nagurao tunela, rolao, nagaz mu je bio bobekovski (...) A, dvostruki pas? Kao nikada utkan u taj maksimirski vatromet. Ipak, jedan na desnoj strani, na rubu kaznenoga prostora, zaustavio je dah u gledalištu: lopta teče kroz crveno-bijelu nemoć, a onda se vižljasti Cerin, u zamahu, zaustavlja. Otvara oči i nastavlja, uz zabezeknute suparnike (...) Bilo je poteza za užitak. Tunel Mlinarića Jankoviću, jasno plasiran za avio-snimak, pa lopta do Kranjčara, do Hohnjeca i peta 'malog'! Finesa je vratila film starih utakmica.“

Zagreb, 21. veljače 1982.

Savezna liga, 19. kolo

Dinamo – Crvena zvezda 3:0

Stadion Maksimir

Dinamo: Vlak, Bračun, Bručić, Hadžić, Zajec, Bošnjak, Hohnjec, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Deverić

Trener: Miroslav Blažević

Crvena zvezda: A. Stojanović, Janković, Mališević, Borovnica, Jurišić, Rajković (59. B. Đurovski), Petrović, Šestić, D. Savić (46. M. Đurovski), Milovanović, Đorđić

Trener: Branko Stanković

Sudac: Stjepan Glavina (Klis), Gledatelja: 50.000

Žuti kartoni: Jurišić (Crvena zvezda, 48., preoštra igra)

Strijelci: 1:0 Cerin (8.), 2:0 Kranjčar (11.), 3:0 Kranjčar (32. - 11m)