Prošlo je 40 godina od Dinamovog (ne)priznatog naslova prvaka za 1979.

Je li Dinamo naslov prvaka 1982. osvojio doista nakon 24 godine, kako je medijski rašireno, ili je to bilo nakon – tri godine? Ovoga ponedjeljka, 17. lipnja, navršavamo okruglih 40 godina od dvoboja protiv Vojvodine u Novom Sadu na zatvaranju sezone 1978/'79., poznate po „slučaju Edmond Tomić“ i (ne)priznatom Dinamovu naslovu prvaka Jugoslavije za 1979. godinu. Riječ je o jednom od najvećih skandala u povijesti jugoslavenskoga nogometa. FSJ je Dinamov naslov prvaka jednostavno pripisao drugom klubu, a i sama je Komisija za propise FSJ istaknula da takva odlluka Izvršnoga odbora Saveza nema uporište u propisima i samim time ne postoje temelji smatrati je legitimnom.

  Odluku su nelegatimnom proglasili i Komisija za propise FSJ i Sud udruženog rada pod čijom je ingerencijom bio nogometni savez. Obje su ove instance ustvrdile da je Dinamo prvak za 1979. godinu, ali je FSJ naslov pripisao Hajduku.

  Dinamo je u zadnjem kolu, 17. lipnja 1979. godine, pobijedio Vojvodinu u Novom Sadu 1:0 golom Drage Vabeca tri minute prije kraja i to je trebalo značiti proslavu naslova prvaka...

  O čemu je, zapravo, riječ? Na samome startu natjecanja, u prvom kolu sezone 1978./79., Rijeka je u početni sastav protiv Dinama na Kantridi uvrstila igrača bez prava nastupa, pobijedila 2:1, ali je nakon žalbe maksimirskoga kluba rezultat preinačen u pobjedu plavih 3:0 b. b. U sastavu domaćih je, unatoč ranijem Dinamovu kolegijalnom upozorenju, zaigrao Edmond Tomić, koji nije imao pravo nastupa jer je još iz svojega prethodnog kluba, Lirije iz Prizrena, imao višak žutih kartona. Riječkoga trenera Dragutina Spasojevića uredno je prije utakmice kontaktirao Dinamov tehnički direktor Zorislav Srebrić i zamolio ga da makne Tomića iz sastava upozorivši da će se maksimirski klub u protivnom žaliti. Riječani su se oglušili na upozorenje, a Dinamo se, kako je i najavio, žalio.

  Kako god, Tomić je, pri rezultatu 1:1, asistirao proslavljenom riječkom napadaču Damiru Desnici za pogodak za 2:1. Delegat je, k tome, u zapisnik notirao: „U prvom poluvremenu sudac je u 20. minuti, umjesto žutoga kartona, trebao igraču Rijeke broj 10 (Ružić) dati crveni karton jer za ovakav prekršaj – udaranje suparničkog igrača u prekidu nogom – to se obično sankcionira crvenim kartonom.“

   Dinamo se žalio i utakmica je registrirana u korist Zagrepčana. U to je vrijeme, dakako, vrijedio sustav s dva boda za pobjedu. Plavi su, dakle, službeno uključujući i bodove iz Rijeke, postali i jesenski prvaci s dva boda ispred Hajduka. Tada je nastupio novi preokret. Odjednom je utakmica iz 1. kola „vraćena“ na onih 2:1 čime su dva boda „preseljena“ iz Dinama u Rijeku. S ta dva oduzeta boda Dinamo pada na drugo mjesto s jednakim brojem bodova kao i Hajduk, ali uz nešto slabiju gol-razliku.

  Sredinom travnja 1979. godine Izvršni odbor FSJ zatražio je stručno mišljenje svoje Komisije za propise, a ona je zaključila da je, sukldano pravilima, jedina moguća i jedina ispravna odluka registrirati utakmicu rezultatom 3:0 za Dinamo. Nakon toga slijedi paradoks: IO FSJ prvi put u povijesti (!) odbacuje zatraženo mišljenje vlastite (!!) Komisije za propise, negira pravno stajalište i registrira utakmicu pobjedom Rijeke 2:1.

  U takvim je okolnostima Hajduk bio prvi s jednakim brojem bodova kao Dinamo, ali uz bolju razliku pogodaka. Dinamo se potom obratio Sudu udruženoga rada u čijoj je nadležnosti bila i nogometna organizacija. Sukladno sudskoj presudi, Dinamo je prvak za 1979. godinu, ali ova odluka nikad nije provedena u arhivu FSJ.

  Nakon što je Sud udruženoga rada utvrdio da je Dinamo prvak za 1979. godinu, predsjednik sudskog Vijeća, Zlatoja Stojadinović, ktratko je pojasnio: „Nema veze što Dinamo nije sudjelovao u Kupu europskih prvaka. Dinamo može postati prvak retroaktivno. Od FSJ naš bi Sud zatražio da izmijeni već donesene odluke i da o tome sa svoje strane službeno obavijesti javnost. Tada Dinamo može sasvim mirno u svoje memorandume upisati da je osvojio Prvenstvo Jugoslavije za 1979.“

  Ovdje nije riječ o pogrešno (ne)dosuđenom jedanaestercu ili pogrešno (ne)dosuđenom zaleđu kakvi su se uvijek događali u nogometnoj igri, već je riječ o izravnoj intervenciji sustava. Postojale su teze da je „sasvim u redu“ registrirati utakmicu rezultatom postignutim na terenu. U tom je svjetlu, primjerice, zanimljivo prisjetiti se kako je Dinamo prošao u novijoj povijesti, u Uefinoj juniorskoj Ligi prvaka. Iako je 2015. u osmini finala pobijedio momčad Anderlechta u Bruxellesu 2:0, dvoboj je brzopotezno i bez zadrške registriran pobjedom Belgijanaca 3:0 b. b. jer je za plave zaigrao Matija Fintić koji je morao pauzirati zbog žutih kartona. A, Fintić je u igru ušao sedam minuta prije kraja i nije utjecao na rezultat.

Novi Sad, 17. lipnja 1979.

Savezna liga, 34. kolo

Vojvodina – Dinamo 0-1

Stadion SRC Vojvodina

Vojvodina: Svilar, Vujkov, Ćurčić, Bošnjak, Nađ, Trifunović, Ilić, Nikezić (46. Trnić), Vučeković (83. Fabri), Todorović, Mićović

Trener: Ivica Brzić

Dinamo: Stinčić, Džoni, Devčić, Mustedanagić, Zajec, Bogdan, Kranjčar, Bručić, Cerin (65. Bonić), Janjanin (40. Senzen), Vabec

Trener: Vlatko Marković

Sudac: Predrag Nikolić (Sarajevo), Gledatelja: 15.000

Strijelci: 0-1 Vabec (87.)