Sjajan rezultat uz povratak napadačkom nogometu i promociji mladih

  Dovoljan je samo jedan detalj, samo taj jedan emotivni kadar s travnjaka nakon velike pobjede protiv moskovskog CSKA, sekvenca koja nam zapravo otkriva svojevrsni Dinamov DNK i sugerira kakve je standarde nametnuo maksimirski klub i gdje se, zapravo, pozicionirao u europskim razmjerima...

 Kako drukčije opisati prizor koji se naslanja na zadnji sučev zvižduk na utakmici Dinama i CSKA? Bila je to slika koja je odražavala svu čar sporta i pratećih emocija, svu nogometnu romantiku, ali i dramatiku, nudila sve kontraste raspoloženja od ushita i sreće do sjete i svojevrsne letargije, cijeli koloplet osjećaja kojeg su možda najbolje saželi Rolling Stonesi u svojem hitu “Mixed Emotions”. Dinamo je upravo u tom trenutku uvjerljivo pobijedio izvorno glavnoga favorita u skupini Europa lige, potvrdio superiorno osvojeno prvo mjesto, u velikom stilu izborio europsko proljeće i time zapravo zaokružio sjajnu jesensku polusezonu, jednu od najuspješnijih u klupskoj povijesti... I unatoč tome nekolicina su Dinamovih nogometaša, netom nakon zadnjega sučeva zvižduka i pobjede s 3:1, pomalo tužno, sjetno, s dlanovima preko očiju polegli na maksimirski travnjak nezadovoljni raspletom dvoboja.

  Razlog? Samo ih je 14 minuta dijelilo od povijesnoga rekorda, samo je toliko nedostajalo da u povijesti Uefinih natjecanja plavi postanu jedina momčad koja je svih šest kola grupne faze završila bez ijednoga primljenog pogotka. A, Dinamo je ionako s tih 525 minuta sačuvane mreže postao rekorder u povijesti grupne faze svih Uefinih natjecanja! I upravo ta crtica sitnoga nezadovoljstva zorno pokazuje kakve je, dakle, standarde Dinamo nametnuo – samome sebi. Sudjelovanje u skupinama već je “stara navika”, a želja i cilj je da i europsko proljeće postane stalni dio plavoga kalendara.

  Ideja i projekt tog, kako je danas popularno reći, “novog normalnog” pokrenut je još prije 15 godina kad je maksimirski klub, uz seriozan i studiozan plan polako kreirao stabilan srednjoeuropski klub s ciljem izgradnje, očuvanja i nadogradnje čvrstoga sustava na svim razinama, u poslovno-ekonomskom, organizacijskom i sportskom segmentu.

  Čak 13 plasmana u skupinu Uefinih natjecanja u zadnjih 14 godina, čak 14 osvojenih naslova hrvatskoga prvaka u zadnjih 15 sezona... To su tek “suha” brojčana potvrda kontinuiteta i stabilnosti sustava koji je u ovakvom, prilično trusnom, nimalo poticajnom, često i iznimno destruktivnom okruženju, probio granice očekivanja.

  Taj je Dinamov “know-how” bio, dakle, i te kako vidljiv i ove sjajne jeseni. Ideja o kontinuiranom uzlaznom dijagramu i stalnoj nadogradnji temelj je današnjega Dinama. I samim time nameće se pitanje kakve je pomake učinila maksimirska momčad predvođena trenerom Zoranom Mamićem u odnosu na godinu ranije, posebice nakon odlaska nositelja igre i glavnoga fantasiste, Danija Olma, kao i još nekih krucijalnih igrača – Nikole More i ubrzo potom Emira Dilavera i Amera Gojaka. Priču bismo mogli podijeliti u nekoliko osnovnih segmenata:

 a) izraženija napadačka igra s više pogodaka što je vidljivo i po tome da je ovo Dinamova treća najefikasnija jesen u povijesti HNL-a i najuspješnija u zadnjih 11 godina;

 b) povratak jednom od temeljnih Dinamovih načela, promociji darovitih mladih igrača koji su upravo ove jeseni postali važan dio udarne postave;

 c) nogometna rehabilitacija i svojevrsna renesansa igrača koji su se u međuvremenu prometnuli od rezervista do nositelja momčadi;

 d) uspješna rekonstrukcija momčadi koju su napustili Olmo i Moro i u kojoj su značajnu ulogu u udarnoj postavi, uz dva pojačanja, preuzela i četvorica regruta koji ranije nisu bili u prvom planu.

  Sve to, dakako, u specifičnim okolnostima globalne pandemije koja je u potpunosti narušila i kalendar i navike klubova i sportaša pri čemu je trebalo prilično mudrosti, znanja, snalažljivosti, emocija pa ako hoćemo i empatije kako bi adekvatno odgovorili ovakvim izazovima.

  Dinamo je ove jeseni u prvenstvu prosječno zabijao 2,9 pogodaka po utakmici što je treća najuspješnija jesen plavih u povijesti HNL-a i najefikasnija u zadnjih 11 godina. Učinkovitiji su bili samo ujesen 1996. pod vodstvom Otte Barića kad su postizali 3,7 i ujesen 2009. kad ih je vodio Krunoslav Jurčić uz točno tri gola po utakmici. Još su dvaput imali identičan prosjek od 2,9 golova: s Osvaldom Ardilesom i Marijanom Vlakom 1999. i Brankom Ivankovićem 2007. godine.

  Povučemo li usporedbu nakon točno 14 odigranih utakmica ovo je također najefikasniji Dinamo u zadnjih 11 godina. Plavi su pod vodstvom Zorana Mamića ove jeseni u HNL-u zabili 40 golova, a u povijesti su veći utržak imali još samo triput: 52 s Barićem 1996. godine te 44 s Ivankovićem 2007. i Jurčićem 2009.

  Jesen je posebno začinio i kapetan Arijan Ademi koji se sa 78 nastupa vijori na vrhu povijesne klupske ljestvice igrača s najviše europskih utakmica. Štoviše, Ademi je ove jeseni unio i jedan dodatni začin: uz energiju, čvrstoću i silinu u defenzivi rasplamsao je i svoj žar u ofenzivnom dijelu.

  Još je u Cluju inicirao pogodak za vodstvo za 2:1, protiv Osijeka je zatresao mrežu i izborio jedanaesterac, protiv Ferencvarosa isprovocirao izjednačujući gol, protiv Flore bio dvostruki strijelac, a posebno je bila dojmljiva serija od tri uzastopne utakmice u kojima je bio “šesterostruki” asistent: po dvaput je pripremio pogotke u gostima protiv Wolfsberga i Feyenoorda i odmah potom, također dvaput, protiv Slavena Belupa, opet u gostima. Pod “asistencijom” ovom prilikom smatramo i njegovu ulogu u akciji koja je u Rotterdamu rezultirala jedanaestercem za plave.

  Pravu su renesansu doživjeli Mario Gavranović i Lovro Majer, dok je Joško Gvardiol nova zvijezda na hrvatskom, a uskoro i europskom nogometnom nebu. Uostalom, čvrstoća, sigurnost, kontrola lopte, čitanje igre i svestranost kakvu predstavlja mladić koji će tek u siječnju navršiti 19 godina zaslužuju duboki naklon. I upravo je Gvardiol bio jedan od temelja superiorne Dinamove obrane koja je postala i europski rekorder s 525 minuta bez primljenoga gola. Štoviše, Gvardiol je jedini član stamene maksimirske obrane koji je u grupnoj fazi odigrao svih 540 minuta. Svoje mjesto u udarnoj postavi polako uzima i 20-godišnji Bartol Franjić koji je i protiv CSKA u Moskvi i protiv Wolfsberga u Zagrebu osvanuo u prvih 11 i pokazao da već sad predstavlja čvrstu opciju na mjestu korektora veznog reda.

  Majer se, pak, od uloge statista i rezervista, prometnuo u jednoga od simbola današnjega Dinama. Kreator, razigravač, paker, strijelac, „vicmaher“ u igri, polušpica, krilo... Gavranović je također „iskoračio iz zavjetrine“, zaplesao na velikoj sceni i trenutačno je vodeći strijelac HNL-a. Štoviše, samo je u ovoj prvenstvenoj polusezoni upisao sličan učinak kao u prethodne dvije sezone ukupno: sad je zabio 11, a u dvije cijele sezone od ljeta 2018. do 2020. ukupno 13 prvenstvenih golova.

  Uz Majera, Gavranovića i Gvardiola ove je polusezone zasvijetlio još jedan igrač koji je ranije bio u drugom planu: Sadegh Moharrami. Dopadljivim se igrama, silinom u obrani i vještim prodorima, ustalio u ulozi desnoga beka. 

  Mislav Oršić je, pak, postao „miljenik“ vratnica i greda: protiv Cluja je uzdrmao gredu, protiv Flore vratnicu, protiv CSKA dvaput vratnicu, protiv Rijeke dvaput gredu... No, njegovi golovi Hajduku i dva Varaždinu možda su i najljepši trenuci cijele sezone HNL-a. Na Poljudu je primjerice, priredio „minijaturu za naklon“: primio je loptu na lijevoj strani, mirno se primicao prema sredini tražeći prostor za udarac, a onda sa 18 metara iskosa katapultirao loptu u suprotni gornji kut za vodstvo plavih s 2:0. U Varaždinu je zabio oba Dinamova gola spektakularnim slobodnim udarcima. Na Rujevici je protiv Rijeke dvaput iz slobodnih udaraca uzdrmao gredu... Da mu se, primjerice, lopta „smilovala“ protiv CSKA i da je u ona dva pokušaja odsjela u mreži, a ne na vratnici, Oršić bi, uz onaj već postignuti pogodak, postao najbolji Dinamov strijelac u povijesti europskih klupskih natjecanja. Izjednačio bi se sa sadašnjim rekorderima Slavenom Zambatom i Igorom Cvitanovićem koji su postigli po 15. Oršić se zasad, dakle, zaustavio na 13 koliko imaju i El Arabi Hilal Soudani i Sammir.

  Dinamo je, dakako, spreman i na trećem kolosijeku, u borbi za pobjednika hrvatskoga Kupa kojeg čeka još od 2018. godine. Suparnik u četvrtfinalu 3. ožujka bit će bolji iz ogleda dubrovačkog GOŠK-a i koprivničkog Slavena Belupa. U dva jesenska iskušenja plavi su svladali nižerazredni Ferdinandovac sa 7:1 i drugoligaša Rudeš s 2:0. Nekome će se u ovoj priči možda dopasti “fun-fact”: zadnjih sedam od ovih devet pogodaka Dinamovi su igrači postigi udarcima – glavom.