Stvorena Prva HNL, plavi dvaput u Ligi prvaka

„Što su radili našim navijačima, to je za svaku osudu. U isto su vrijeme navijači Crvene zvezde, koji su sve to izazvali, sjedili mirno kao u galeriji. Pokušao sam zaštititi jednoga našeg navijača, ali sam dobio pendrekom po glavi pa sam u afektu vratio“, govorio je Zvonimir Boban tog 13. svibnja 1990. godine nakon maksimirskih izgreda uoči prvenstvene utakmice Dinama i Crvene zvezde.

„Nas nekoliko je krenulo prema našim navijačima da ih zaštiti od milicije. Bili su tu Vjeko Škrinjar, Zoran Mamić, ja, kasnije su dotrčali i Ibrahimović i moj brat Dado. U jednoj skupini ugledao sam rođaka iz Hercegovine. Razbili su mu zube. Vikao sam na milicajce 'kako vas nije stid'. Njihove navijače uopće nisu dirali. To je najveća sramota. Tada me jedan od milicajaca udario u rame, drugi u lakat pendrekom. 'Poludio' sam i uzvratio jednom od njih“, dodatno je pojasnio Boban.

Dok je skupina izgrednika, okićenih crveno-bijelim šalovima, lomila stolce i kamene blokove, čak i zapalila vatru na južnoj tribini maksimirskoga stadiona, policajci su sve to mirno promatrali bez ikakve reakcije. Svom su silinom, vodotopovima i suzavcem, reagirali na drugoj strani stadiona, prema domaćoj navijačkoj skupini kada je krenula u protuudar. Takva dvostruka mjerila, dakle žestoka reakcija policije isključivo prema domaćoj, ne i gostujućoj skupini, bila je u izvorištu cijeloga problema. Stoga i danas mnogi to smatraju svojevrsnim simbolom otpora tadašnjem sustavu. Istina je, doduše, da je godinu kasnije odigrana još jedna sezona jugo-lige, da je Crvena zvezda još jednom gostovala u Zagrebu, ali zbivanja u svibnju 1990. i danas zrcale simboliku tadašnjih društveno-političkih kretanja, ali i najavu svega što je uslijedilo.

Utakmica nije odigrana, a kasnije je registrirana pobjedom gostiju 3:0 bez borbe. Boban je, među ostalim, kažnjen i time što nije mogao sudjelovati na Svjetskom prvenstvu u Italiji mjesec dana kasnije. Prvotna kazna od devet mjeseci zabrane nastupa kasnije mu je smanjena na četiri mjeseca.

U zadnjoj sezoni jugoslavenske lige, 1990/’91., plavi su drugi put uzastopno bili doprvaci, i ovaj put iza Crvene zvezde. Sa samoga će terena u sjećanju najviše ostati pobjeda protiv Hajduka u Splitu s 3:2 uz dva gola Davora Šukera i maksimirski preokret protiv Crvene zvezde u kojem su plavi vodstvo gostiju 2:0 pretvorili u svoju pobjedu, također s 3:2, pogocima Šukera, Josipa Gašpara i Gregora Židana.

Po završetku sezone uslijedila je nespretna i povijesno neopravdana promjena imena kluba iz Dinamo u HAŠK Građanski. Staro je popularno ime zamijenila kovanica koja je spojila nekadašnje rivale HAŠK i Dinamova prethodnika Gradjanski. Nestala je već godinu i pol kasnije kada je klub preimenovan u NK Croatia.

Agresija na Hrvatsku značila je, dakako, potpuni raskid s dotadašnjim nogometnim sustavom i tih su dana sva pažnja, emocija, sve misli i aktivnosti bili usmjereni ka obrani Domovine. Pomoć najugroženijim krajevima Republike Hrvatske, prikupljanje donacija, podrška u materijalnom i duhovnom smislu bili su udarna aktivnost maksimirskoga kluba. Malo tko je tada uopće razmišljao o nogometu. Klub je ujesen upisao samo dvije službene utakmice, u 1. kolu Kupa Uefe igrao je protiv turskog Trabzonspora. Plavi su uslijed ratnih zbivanja domaćini bili u Klagenfurtu gdje je Trabzonspor pobijedio 3:2. U uzvratu je u Turskoj bilo 1:1. Sva je ta tri pogotka za plave postigao Željko Petrović.

Nogometne aktivnosti svedene su na prijateljske utakmice, ali valjalo je voditi brigu i o natjecateljskom kontinuitetu. Nešto je ranije formiran i svojevrsni krizni stožer za sređivanje stanja u klubu, a među najaktivnijima bio je i današnji predsjednik Mirko Barišić. Ujesen 1991. još nije bilo moguće organizirati hrvatsko prvenstvo, ali zato su klubovi formirali turnir Slobodna Hrvatska koji je figurirao kao neslužbeno prvenstvo Hrvatske. Natjecanje je trajalo od listopada do prosinca 1991. u varaždinskoj i istarskoj regiji, sudjelovali su HAŠK Građanski, Inker Zaprešić, Zadar, Rijeka, Zagreb, Varteks i Istra. Igrali su jednokružnim sustavom, a najbolji je na kraju bio Inker.

Hrvatski nogometni savez ipak je uspio formirati nacionalnu ligu i za početak barem organizirati skraćeni kalendar kako bi Hrvatska imala prvaka za 1992. godinu. Prvenstvo je trajalo samo na proljeće, a pokal je, u konkurenciji 12 klubova, podignuo Hajduk. Inker je potvrdio dobre izvedbe na jesenskom turniru i osvojio Kup. U finalu je nadvisio momčad HAŠK Građanskog.

Ostat će pritom zabilježeno da je prvi pogodak u povijesti Prve HNL postignut na travnjaku u Maksimiru u prvoj minuti prve utakmice. Strijelac je bio Željko Adžić koji je time doveo HAŠK Građanski u vodstvo u dvoboju protiv vinkovačke Cibalije. Šest minuta kasnije Zoran Slišković zabio je za konačnih 2:0.

Prva HNL već je od svoje druge sezone uhvatila ustaljeni ritam igranja jesen-proljeće. Uz povratak trenera Miroslava Blaževića, dolazak darovitoga Marija Stanića iz sarajevskog Željezničara, plavi su stvorili šampionsku momčad. Naslov prvaka 1993. godine dohvatili su sa sedam bodova prednosti u odnosu na drugoplasirani Hajduk. Momčad je letjela na krilima napadačkoga dvojca Goran Vlaović – Igor Cvitanović. Zbirno su postigli 38 pogodaka od čega Vlaović 23, a Cvitanović 15. A, to je čak i „skromno“ u odnosu na učinak sezonu kasnije kad su čak 56 puta tresli suparnike mreže u HNL-u: Vlaović 29, Cvitanović 27.

Plavi su 1996. osvojili svoju prvu od dosadašnjih 11 dvostrukih kruna. Sredinom devedesetih povezali su ih čak tri: 1996., 1997. i 1998. Na to su se, 1999. i 2000. nadovezala još dva naslova prvaka što je bila dotad najveća Dinamova serija. Samo su prvi i četvrti od tih pokala odlučeni u napetoj završnici, u zadnjem kolu. Najviše je medijske pompe izazvao naslov iz 1999. godine gdje je, kako su mnogi mediji pisali, Rijeka kao glavni konkurent plavih oštećena jer je u zadnjem kolu pomoćni sudac Krečak pokazao zaleđe kad su Riječani zatresli mrežu Osijeka u završnim sekundama zadnjega kola pri rezultatu 1-1. S pobjedom bi Rijeka bila prvak, a ovako je naslov pripao Dinamu. Sudac te utakmice, Alojzije Šupraha, kasnije je javno istaknuo da mu je najveća greška što je svirao nepostojeći jedanaesterac iz kojega je Rijeka izjednačila na tih 1:1. No, taj je detalj, taj pogrešno dosuđeni kazneni udarac za Rijeku, vremenom posve iščeznuo iz kolektivne memorije.

Seriju naslova otvorio je trener Zlatko Kranjčar 1995./1996., nastavio Otto Barić sezonu kasnije. U ljeto 1997. uskočio je Marijan Vlak, a prvenstvo 1998. zgotovio povratnik Kranjčar, koji je ujedno otvorio i sljedeću natjecateljsku godinu. Sredinom jeseni zamijenio ga je Velimir Zajec, a u završnici 1999. došao Ilija Lončarević i donio naslov prvaka. U sezonu 1999/2000. momčad je uveo Osvaldo Ardiles, a dio jeseni i cijelo proljeće izgurao Vlak.

Devedesete ćemo pamtiti i po strelovitom europskom uzletu plavih i dvama uzastopnim plasmanima u skupinu Lige prvaka. Dakako, uvertira je bilo spektakularno ljeto 1997. Trener Otto Barić napustio je momčad tako što je pripremio platformu osvojivši naslov prvaka s dotad rekordnim 21 bodom prednosti u odnosu na drugoplasirani Hajduk. No, za europski snažnu momčad trebalo je ipak nešto više. Barića je na klupi zamijenio Marijan Vlak i sjajno vodio momčad sljedeće jeseni. No, i danas nam gotovo „nestvarnim“ izgleda tadašnji manevar klupskih čelnika koji su u punoj igračkoj snazi, u najboljim godinama, s tek 28 “na leđima”, vratili Roberta Prosinečkog. On je bio Dinamov vođa, graditelj igre, ali i generator poticajne atmosfere i golemoga samopouzdanja koje je prelijevao i na suigrače. Užarila se nogometna atmosfera u Zagrebu, rasplamsale su se klupske ambicije na europskoj sceni.

Kad se u ovakav ambijent uklopio i ždrijeb pretkola Lige prvaka spojivši Dinamo sa starim suparnikom Partizanom, u njihovom prvom poslijeratnom okršaju, Zagreb je uronio u nogometnu euforiju. U prvom su dvoboju Beograđani na svom terenu pobijedili 1:0 iako je Dinamo stvarao prilike, pogodio gredu. Ali, zato nisu uspjeli zaustaviti furiozne nalete u uzvratu u Zagrebu. Silina kakvom su plavi lomili otpor gostiju uz huk s tribina otpuhnuo je suparničku obranu. Već je na poluvremenu bilo čak 4:0. Na kraju je ipak završilo sa „samo“ 5:0... Sivio Marić, Igor Cvitanović, Mark Viduka, pa opet Marić i Cvitanović nesmiljeno su parali mrežu crno-b(ij)elih. Edin Mujčin, primjerice, nije bio strijelac, ali je sudjelovao kod čak četiri gola. Poseban začin cijeloj priči dodao je i kapetan Dražen Ladić maestralno obranivši jedanaesterac, a sekundu potom i odbijanac spriječivši goste da smanje na 3:1 i time se donekle vrate u igru. Dinamo je toga poslijepodneva letio na mlazni pogon.

U sljedećem su kolu opet crno-bijeli svratili u Zagreb, ali ne Partizan, već engleski Newcastle United. Prvi dvoboj na St. James' Parku ostao je zapamćen po nedosuđenom prekršaju na Ladiću u akciji u kojoj su Englezi postigli pogodak. Pobijedili su s 2:1. U uzvratu je, međutim, švicarski sudac Urs Meier u ranoj fazi utakmice isključio Gorana Jurića, igrača koji je autoritetom, sigurnošću, iskustvom i stavom bio uz bok Prosinečkom i bio u temeljima svih uspjeha momčadi. Englezima je, uz jedanaesterac, Meier„podario“ i Jurićevo isključenje, a Faustino Asprilla s bijele točke zabio za vodstvo. Sve se to događalo u samome smiraju prvog poluvremena. Plave je u igru vratio Dario Šimić pogotkom u 58., Maksimir se opet pretvorio u grotlo... Bila je treća minuta sučeve nadoknade i rezultat 1:1, gledatelji su napuštali stadion. A onda su Marić i Igor Cvitanović natjerali publiku na probijanje zvučnoga zida! Marićeva „ukradena lopta“ i spretan dribling uz aut crtu podno istočne tribine i filigranski pas Cvitanoviću koji je iz prve, s lijeve strane sa 12 metara, lansirao loptu u suprotni donji kut... Akcija u kojoj i danas „čujemo“ erupciju s tribina.

Nažalost, ubrzo potom sve je opet utihnulo... Pogreška Darija Šimića nakon koje je Asprilla u zadnjim sekundama produžetka zabio za 2:2 ipak je značila Newcastleov prolazak u Ligu prvaka. Dinamo je cijelo drugo poluvrijeme i dodatnih 30 minuta kompletnoga produžetka junački odolijevao s igračem manje protiv fizički i motorički snažnih i izdržljivih Engleza, a posrnuo u zadnjim sekundama kad su svi, od publike do samih aktera, već razmišljali o jedanaestercima.

Plavi su europsku avanturu nastavili tako što su preselili u Kup Uefa. Maestralna utakmica na Hardturmu u Zürichu uz novu „petardu“ na europskoj sceni malo je ublažila traumu nakon Newcastlea. Plavi su, dakle, preselili u Kup Uefe, izvukli Grasshoppers s kojim su odigrali spektakularnu maksimirsku utakmicu bez pobjednika, ali uz osam pogodaka, 4:4. No, hat-trick Igora Cvitanovića uz dva gola Prosinečkog iz jedanaesteraca za konačnih 5:0 u uzvratu u gostima lansirali su zagrebačku momčad u sljedeći krug gdje su izbacili MTK i potom, u osmini finala, tijesno poraženi protiv madridskog Atletica. Unatoč superiornoj, nadahnutoj, atraktivnoj igri u kojoj je madridsku momčad mogao ispratiti s uvjerljivom pobjedom, Dinamo je platio danak silnim promašajima, i odigrao tek 1:1. U Madridu je Atletico ipak bio za nijansu bolji, 1:0, i prošao dalje.

A, kakav je tek bio ulazak u novu sezonu. Nezaboravna igra Prosinečkog, tri postignuta gola i čak četiri puta uzdrmane grede i vratnice. Tako je to izgledalo u Zagrebu protiv Celtica u uzvratu zadnjeg pretkola Lige prvaka. Dinamo je, nakon poraza u prvom dvoboju u Glasgowu s 0:1, kasnije u uzvratu protutnjao pored Celtica. Bila je to lijepa najava sjajne sezone. Pod vodstvom trenera Zlatka Kranjčara slavnom su Celticu u prvoj utakmici u pretkolu dvaput pogodili gredu i tijesno izgubili, ali su u uzvratu triput pogodili mrežu i četiri puta vratnicu za konačnih 3:0. Dinamo je tako izborio plasman u skupinu Lige prvaka gdje je kasnije pobijedio Porto s 3:1 i Ajax u Amsterdamu s 1:0.

Prije dolaska Porta u Zagreb u 3. kolu u skupini Kranjčara je na maksimirskoj klupi zamijenio trener Velimir Zajec. I krenuo sa čak tri gola Portu. Bila je to i promocija maksimirskih tinejdžera: Mihaela Mikića, Igora Bišćana i Josipa Šimića. Uostalom, upravo je Mikić načeo Portovu mrežu i tako postao prvi Dinamov strijelac u povijesti Lige prvaka.

Lob Josipa Šimića i put lopte u Ajaxovu mrežu usred Amsterdam Arene i danas izazivaju snažnu emociju među navijačima. Bišćan je u 68. minuti povukao napad, vratar Edwin van der Sar odbio loptu, a Šimić ju, samo 14 minuta nakon ulaska s klupe, lobom poslao u mrežu. No, konačnih 1:1 protiv grčkog Olympiacosa u zadnjoj utakmici u skupini, igranoj u Zagrebu na zaleđenom terenu na minus 11 stupnjeva Celzija, spustili su rampu prema četvrtfinalu.

Plavi su izborili drugo mjesto u skupini, iza Olympiacosa, a to je, nažalost, bila jedna od samo tri sezone Lige prvaka u kojma drugoplasirana momčad u skupini nije imala osiguran plasman u sljedeći krug. Sukladno tadašnjem formatu, sljedeći krug bio je četvrtfinale, a izborili su ga pobjednici svih šest skupina i dvije najbolje drugoplasirane momčadi.

Godinu kasnije, pod vodstvom slavnoga argentinskog trenera Osvalda Ardilesa, Dinamo je ponovno igrao u Ligi prvaka. Nakon što je u pretkolu izbacio mađarski MTK, na Old Traffordu ga je čekao tada aktualni europski prvak Manchester United. Plavi su na Old Traffordu morali igrati bez ozlijeđenoga Prosinečkog. Junak utakmice bio je Ladić. Bilo je to velikih 0-0 u gostima protiv tada najmoćnije momčadi svijeta, i to u skupini Lige prvaka.

Dinamo je kasnije pobijedio austrijski Sturm sa 3:0 u Maksimiru što je, sve do dvoboja protiv Atalante u Zagrebu, bila najveća pobjeda plavih u skupini Lige prvaka. Dinamo se na Austrijancima „iskalio“ zbog nespretnoga poraza protiv Olympiquea iz Marseillea u Zagrebu u dvoboju 2. kola, 1:2. No, Sturm je uzvratio u sljedećem kolu pobijedivši 1:0 u Grazu, bio je to kiks koji Zagrepčani kasnije nisu uspjeli nadoknaditi i probiti se u sljedeći krug. Imali su, doduše, priliku u zadnjem kolu u Marseilleu, gdje su vodili 2:1, ali primili su pogodak u samoj završnici. Eventualnom pobjedom nastavili bi europsku sezonu, ali u Kupu Uefa.