Sve u znaku „dvojke“: Dva naslova prvaka, dva Kupa i dvije propuštene dvostruke krune

Promjena klupskoga prefiksa iz FD (fizkulturno društvo) u SD (sportsko društvo) podrazumijevalo je naglo rezanje broja sportskih sekcija. Dinamo je tako sa 19 „skliznuo“ na samo pet sportskih grana: nogomet, atletiku, rukomet, hokej na travi i biciklizam. No, ni taj se format nije dugo održao. Većina sekcija živjela je na račun nogometaša i nje suviše marila za financijsku problematiku jer su gubitke pokrivali iz zajedničke blagajne. Takav je slijed događaja doveo do izdvajanja i osamostaljenja nogometne sekcije, dakle promjenu prefiksa iz SD u NK Dinamo. Sportsko društvo likvidirano je 5. listopada 1950. godine.

I malo je nedostajalo da već godinu kasnije plavi osvoje svoj drugi poslijeratni naslov državnoga prvaka. I gotovo je nevjerojatno na koji su način ispustili priliku. Tri kola prije kraja prvenstva 1951. momčad trenera Bernarda Hügla imala je pet bodova prednosti, dakle u vrijeme kad je pobjeda donosila dva, a ne tri boda. I onda – sunovrat u zadnja tri kola! Prvo je Sarajevo pobijedilo u Maksimiru 3:1, slavila je i Crvena zvezda s 2:1, da bi u zadnjem kolu uslijedio remi protiv BSK-a u Beogradu, 2:2. Naslov je pripao Crvenoj zvezdi jer je za 12 tisućinki imala bolji gol-količnik. U to je vrijeme, dakle, vrijedilo pravilo prema kojem se, u slučaju jednakoga broja bodova, ne računa gol-razlika, već gol-količnik: broj postignutih pogodaka dijelio se s brojem primljenih.

Crvena zvezda na kraju je s omjerom golova 50:21 imala količnik 2,380, dok je Dinamov s omjerom 45:19 iznosio 2,368, dakle tek 13 tisućinki slabije. Plavima je naslov izmaknuo kolo prije kraja u Maksimiru, kad ga je Crvena zvezda pobijedila s 2:1 pogotkom osam minuta prije kraja. Crveno-bijeli su svoju utakmicu zadnjeg kola odigrali dan nakon Dinamova remija protiv BSK-a. Suparnik im je bio njihov vječni rival Partizan. Crvenoj zvezdi bila je potrebna pobjeda 2:0... Zanimanje je, dakako, bilo veliko, a u to je vrijeme nogomet bilo teško i zamisliti bez radijskih prijenosa koji su bili neizostavni dio sportskoga šarma i svakodnevice. Spiker je tada pojašnjavao: „Zvezda treba dostići pobjedu od 2-0 da osvoji državno prvenstvo. U slučaju da Partizan zabije gol, momčad trenera Rajka Mitića trebala bi u mrežu Franje Šoštarića utrpati šest pogodaka. Na stadionu JNA bije se ljuti boj...“ Zvezda je na kraju pobijedila upravo s 2-0 i osvojila naslov.

Mala je utjeha bio prvi pokal u Kupu. Plavi su u polufinalu bili bolji baš od Crvene zvezde dok su u dvama finalnim ogledima svladali novosadsku Vojvodinu. No, dvostruka kruna izmaknula im je u „foto finišu“.

Plavi su uzvratili tri godine kasnije pod trenerskim vodstvom nekadašnjega Hüglova suigrača iz Gradjanskog, popularnog Ivana Oskara Jazbinšeka. I opet je odlučivalo predzadnje kolo, i opet je to bio dvoboj istih suparnika na istom stadionu: Dinamo i Crvena zvezda na maksimirskom travnjaku. I tada je, u samoj završnici, osvanuo povijesni gol Dinamova centarfora Stojana Osojnaka. Prvo je Vladimir Čonč sjajno proigrao Osojnaka, on pobjegao Ljubiši Spajiću i Miljanu Zekoviću pa izbio loptu iz ruku vratara Srboljuba Krivokuće, nakon čega se lopta otkotrljala u stativu pa u mrežu. Sudac je odmah odsvirao kraj utakmice pa gosti nisu ni išli na centar.

Dinamo je te sezone uzletio na proljeće uletjevši u dojmljivu završnicu u kojoj je u zadnjih 10 utakmica osvojio 19 od mogućih 20 bodova... Momčad su u toj sezoni nosili reprezentativci vratar Branko Kralj, Ivica Horvat, Tomislav Crnković, Dionizije Dvornić, Lav Mantula, Luka Lipošinović... A, Čonč je bio graditelj, Osojnak nesmiljeni strijelac.

Zanimljivo je da je tih dana aktualna bila i tema promjene imena kluba. Uslijedio je i odgovor klupske Uprave: „O ovoj temi bilo je govora u iscrpnom tajničkom izvještaju na godišnjoj skupštini. Dato ime nije proizašlo iz gledanja na neke uzore ili kao kopija istoimenih klubova u Sovjetskom Savezu, već kao odraz sredine. S te strane se imenu Dinamo ništa ne može prigovoriti. Uprava našeg kluba je u nekoliko navrata raspravljala o tome i imajući u vidu sve elemente, koji govore za ili protiv izmjene imena, stala je na sljedeće stanovište: ne treba mijenjati ime kluba, koji si je izborio časno mjesto u poslijeratnom nogometu. A, ukoliko bi došlo u obzir da se mijenja ime, tada treba ozbiljno razmotriti koje će to ime biti, a koje u sebi mora nositi obilježje sredine u kojoj živimo.“

Kasniji je Dinamov predsjednik Drago Božić, koji je na čelu bio od 1969. do 1972. godine, pojasnio: „Zahtjevi za promjenom imena bili su stalno prisutni, u vrijeme svih uprava, a konkretnih pokušaja vraćanja imena Gradjanski bilo je 1948., 1955., 1960. te u moje vrijeme 1970. godine. Kao predsjednik primao sam tada brojna pisma s potpisima u kojima su naši članovi i navijači kluba tražili povratak imena Gradjanski. No, politika to nije dopustila.“

Možda „najluđa“ utakmica pedesetih bio je polufinalni kup dvoboj 1953. godine između Dinama i beogradskog BSK-a, današnjeg OFK Beograda. Na rasporedu je bila samo jedna utakmica, bez uzvrata. Budući da je nakon 120 minuta igre rezultat bio 1:1, uslijedili su produžeci. Svjedoci utakmice sjećaju se da je i na samom stadionu bilo zbunjujuće gledati jedanaesterce. Pravilo prema kojemu o pobjedniku odlučuje izvođenje udaraca s bijele točke još je uvijek bilo novost i u svemu se tome ni gledatelji, a ni sudac nisu posve snalazili. Jedanaesterce su prvi pucali Beograđani. Nije bilo naizmjeničnog izvođenja, već je jedna momčad uzastopno izvela svih pet da bi potom suparnici izveli svojih pet. I BSK i Dinamo pogodili su po četiri od pet udaraca. Uslijedila je nova serija u kojoj je svaka momčad pogodila tri od pet. Izveden je 21 jedanaesterac nakon čega je cijela „seansa“ prekinuta zbog mraka. Štoviše, jedanaesterci su se izvodili dok je u Zagrebu već upaljena ulična rasvjeta. Svjedoci prepričavaju da su neki gledatelji, kako bi donekle osvijetlili „kulisu“, palili novine pri čemu ih je službeni spiker upozoravao da bi vatra mogla zahvatiti drvenu konstrukciju oko igrališta. Prema samom sučevu priznanju, jedanaesterce je prekinuo u trenutku kad se više ništa nije vidjelo, ni gdje je vratar niti gdje je lopta.

Uslijedila su brojna prepucavanja i oko termina, organizacije, tumačenja je li sudac pogriješio kad je nakon pet serija odredio nove tri ili je odmah trebao odrediti naizmjenična izvođenja jedan po jedan. Kako god, oba su se suparnika ponovno našli na maksimirskom stadionu 12 dana kasnije kako bi – dovršili izvođenje jedanaesteraca. Na stadionu se skupilo oko 2000 gledatelja samo kako bi svjedočili tom nesvakidašnjem „dodatku“. A, vidjeli su samo četiri jedanaesterca: prvo su uspješni bili i Dinamov i BSK-ov izvođač, potom je gostujući napadač Tomislav Kaloperović pogodio stativu, a Dinamov Mantula zabio za pobjedu. No, uslijedile su žalbe, nova očitovanja i tumačenja propisa pa je FSJ na kraju cijeli slučaj vratio na početak. Odlučio je da se mora odigrati nova utakmica. A, u njoj je slavio BSK s 2:1.

Između dvaju Dinamovih naslova prvaka svjedoci vremena uživali su i u prvom izravnom tv prijenosu. Trideset godina nakon što je prvi put na ovim prostorima u eter lansiran radio prijenos nogometne utakmice, Zagreb je bio „pionir“ i u novome mediju. Prvi televizijski prijenos krenuo je 12. svibnja 1957. upravo iz Maksimira, s utakmice reprezentacija Jugoslavije i Italije, uz komentar Mladena Delića.

Bilo je to u „predvečerje“ Dinamova trećeg naslova prvaka u poslijeratnoj Jugoslaviji. Uoči sezone na trenersko je mjesto uskočio Gustav Lechner. Nešto kasnije oprostio se vratar Kralj, Ivica Horvat otišao je u Eintracht. Dobra je vijest bio dolazak Ivana Šanteka.

Dinamo je otvorio sezonu noćnom utakmicom protiv Crvene zvezde u Beogradu, ali na stadionu JNA. U zadnjoj minuti Aleksandar Benko je iz slobodnog udarca uzdrmao živi zid, Dražan Jerković potom pogodio Spajića, a Čonč s ruba kaznenoga prostora zabio za pobjedu plavih s 2:1. Unatoč tome, Zagrepčani su ubrzo skliznuli na šesto mjesto, a razdrmali su se tek Jerkovićevim hat-trickom u pobjedi protiv Vardara s 5:1. Pravi je uzlet uslijedio proljetnim derbijem protiv Hajduka. Dinamo je pobijedio s 4:0 uz Benkov hat-trick. Plavi su tom pobjedom zasjeli na vrh ljestvice. Kad se ubrzo nakon toga iz vojske vratio Željko Perušić, momčad je još više zasjala. Svladavši Partizan s 1:0 dohvatili su tri boda prednosti pet kola prije kraja. Nakon pobjede u Skopju protiv Vardara s 3:0, začinjene Partizanovim porazom protiv Vojvodine, pokal je već praktički bio u rukama. Bio je to dopadljiv, efikasan Dinamo: Josip Šikić, Lipošinović, Crnković, Zdenko Kobešćak, Jerković, uz njih Čonč, Šantek, Željko Matuš, vratar Gordan Irović...

Uspjeli su 1958. godine, ali ne i 1960. U sezoni 1959/'60. maksimirske nogometaše samo su nijanse dijelile od dvostruke krune. U polufinalu Kupa svladali su Hajduk 2-1, a potom u finalnom okršaju u Beogradu bili bolji od Partizana s 3:2. „Na sceni“ je tada bio i sudac, koji je poništio dva Dinamova pogotka. Maksimirski su drukeri tada u šali govorili: „Jerković brže zabija nego što sudac uspijeva poništiti.“

U borbi za naslov posustali su Splitu protiv Hajduka pri čemu je pokal pripao Crvenoj zvezdi. Bijeli su pobijedili s 3:2 uz iznimno grubu igru. S obzirom na to da je Dinamo imao bolju gol-razliku od crveno-bijelih, neodlučen rezultat u Splitu osigurao bi mu naslov prvaka. Time je u zadnji trenutak ostao bez dvostruke krune..