Velika pobjeda u Barceloni i tri naslova prvaka

Tri naslova prvaka Jugoslavije, velika pobjeda u gostima protiv Barcelone, incidenti u zagrebačkoj utakmici protiv Juventusa, gradnja novoga igrališta, prvi izravan radijski prijenos nekog sportskog događaja, raskol na dva kluba, prijetnja stečajem... Purgerski je klub kroz dvadesete godine jurio kao na „roller-coasteru“, s brojnim usponima i padovima, naglim skretanjima, strahovima od izlijetanja iz zavoja. Rezultatski dojmljivo desetljeće završilo je prijetnjom stečajem.

Gotovo je pet godina bilo prošlo od završetka Prvoga svjetskog rata, a pune četiri godine od osnutka Jugoslavenskoga nogometnog saveza u Zagrebu... Međutim, državno prvenstvo, dakle na razini cijele Kraljevine SHS, organizirano je tek na 1923. godine.

Sustav natjecanja podrazumijevao je da klubovi prvo prođu kvalifikacije na regionalnoj razini i na taj način izbore završnicu državnog prvenstva. Tako je Gradjanski natjecanje otvorio u prvom razredu Zagrebačkoga nogometnog podsaveza osvojivši prvo mjesto. Bio mu je to ujedno prvi naslov ZNP-a nakon dvije godine posta.

Završnica je igrana po jednostrukom kup sustavu, a sudjelovali su pobjednici iz šest podsaveza. Premijerni naslov državnog prvaka Gradjanski je osvojio u osebujnim okolnostima. Finalnu utakmicu počeli su u nedjelju malo iza podneva, završili je u ponedjeljak u kasnim poslijepodnevnim satima, a 45 minuta nakon zadnjega sučeva zvižduka ponovno su se okupili i – krenuli u novi okršaj. Tako je izgledao raspored finalnih dvoboja protiv sarajevskog SAŠK-a u borbi za naslov prvaka premijernoga prvenstva Jugoslavije u listopadu 1923.

Utakmica je, dakle, počela u nedjelju, a nakon 90 minuta igre rezultat je bio 1:1. Slijedio je produžetak, koji se „prelio“ i na ponedjeljak. Utakmica je prekinuta 18 minuta prije kraja produžetka zbog mraka. Sljedećega dana odigrano je tih preostalih 18 minuta, no niti u tom razdoblju nije bilo pogodaka. Uslijedila je pauza od 45 minuta kako bi se igrači pripremili za novu utakmicu. Uskočio je novi sudac, Gradjanski je osvanuo s jednim novim igračem, a SAŠK je zaigrao u identičnoj postavi. Zagrepčani su u novom dvoboju pobijedili 4:2 i domogli se pokala.

Purgere je u tom pohodu predvodio engleski trener Arthur Gaskell. Do kraja desetljeća plave su vodila još trojica stranih stratega: Austrijanac Richard Kohn, Mađar Imre Pozsonyi te ponovno Austrijanac Josef Brandstätter. Pozsonyi je došao krajem 1925., i to iz Barcelone i potom poveo purgere do čak dva naslova prvaka: prvo 1926., a potom i u svom drugom mandatu, 1928.

A, upravo je Pozsonyijev raniji klub, Barcelona, snažno utjecala i na povijest purgerskoga kluba. Ne samo da je Gradjanski u dvjema uzastopnim godinama 1922. i 1923., sudjelovao na turneji u Španjolskoj, ne samo da je pobjeda usred Barcelone protiv velikoga suparnika odjeknula Europom već je taj gromki rezultat otvorio vrata i gradnji novoga igrališta Gradjanskog.

– Purgeri su na svojoj drugoj turneji u Španjolskoj bili sredinom travnja, dakle nešto prije finalnih dvoboja protiv SAŠK-a i – pobijedili Barcelonu. U redu, u prvom je dvoboju Barça slavila, ali u ono je vrijeme, kažu, revanš bio ona glavna, prava utakmica, ha ha ha… Gradjanski je pobijedio 1:0, a strijelac je bio Dragutin Braco Babić. Ma bio je to strašan naraštaj: na golu Vrđuka, u navali Perška, u ulozi spojke Mantler pa pomagači Vragović i Rupec… U ono su vrijeme to bila imena koja su djeca izvikivala s posebnim poštovanjem. Tih je godina njemački časopis Kicker počeo prvi donositi opširne izvještaje o nogometu u Španjolskoj. Njegov je dopisnik javljao prava čudesa o snazi Barcelone, Iruna, San Sebastiana, Espanyola… A Braco Babić toj je i takvoj Barceloni zabio prekrasan gol za pobjedu. Vrđuku su proglasili najboljim vratarom svijeta – prepričavao je naš proslavljeni i nikad zaboravljeni novinar Zvonimir Amigo Magdić prisjećajući se svjedočenja samih aktera.

Katalonci su i u ono vrijeme pripadali samoj kremi europskoga nogometa pa je stoga i ta pobjeda snažno odjeknula u svjetskim medijima. Bilo je to 9. travnja 1923. Turneja po Španjolskoj trajala je od 18. ožujka do 15. travnja. U deset utakmica purgeri su pobijedili pet puta, uz dva remija i tri poraza. Svladali su Athletic Bilbao s 2:1, Real Union Irun s 2:1 i Racing Santander s 5:2...

Gradjanski je tih godina igrao brojne prijateljske utakmice. Pobijedio je, primjerice, Torino u Zagrebu 8. ožujka 1924. čak s 5:1, a dan kasnije protiv istog suparnika ispravio je „pogrešku“ primljenoga gola pa pobijedio s 5:0.

Posebno je upečatljiva turneja u Istanbulu u ožujku 1924. godine kad je Gradjanski u samo tjedan dana redom pobijedio sva tri znamenita turska kluba: Fenerbahçe sa 3:2, Beşiktaş sa 1:0 i Galatasaray sa 5:0. Nešto kasnije su, 3. siječnja 1925., pobijedili Eintracht usred Frankfurta čak sa 7:1.

Pod dojmom uspjeha u Španjolskoj krenula je gradnja novoga igrališta. Na prostoru između Koturaške i Kupske ulice, istom onom na kojemu se danas nalazi zgrada HEP-a, 19. listopada 1924. otvoreno je novo igralište Gradjanskog izgrađeno pod pokroviteljstvom tadašnjega gradonačelnika Vjekoslava Heinzela. Svečanosti je prisustvovao i vođa hrvatskoga naroda, predsjednik Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić, i pritom održao prigodni govor.

Momčad je s igralištem napokon dobila svoj dom i osnovne uvjete za rad, ali kasnije su platili danak tome. Klub se za gradnju igrališta zadužio preko svojih mogućnosti zbog čega je sedam godina kasnije bio pred stečajem.

Drugi naslov prvaka purgeri su osvojili 1926. godine pobjedom u finalu protiv beogradske Jugoslavije. U iznimno oštroj pa i gruboj utakmici Zagrepčani su pobijedili 2:1, a odlučujući je pogodak postigao Franjo Joža Giller tri minute prije kraja iz jedanaesterca.

Iste je godine, 9. lipnja, na rasporedu bila nogometna poslastica: prijateljska utakmica Gradjanskog i Juventusa. A, spektakl se pretvorio u incident. Juventusov je igrač šakom udario suparnika što je izazvalo provalu bijesa samih aktera, ali i gledatelja. Dio je medija, doduše, incident smjestio u kontekst tadašnjih političkih prilika uvjetovanih Rapalskim ugovorom. Kako god, taj je događaj doveo do prekida odnosa dvaju klubova, ali i nacionalnih nogometnih saveza. Pomirbena je utakmica uslijedila tek 11 godina kasnije kad su se Gradjanski i Juventus u razmaku od tjedan dana susreli u dvjema prijateljskim utakmicama u Beogradu i Zagrebu.

Svojevrsna uvertira u novi naslov prvaka bila je utakmica za Balokovićev pokal, odigrana godinu ranije, 17. srpnja 1927. protiv HAŠK-a. Gradjanski je pobijedio 4:2, dvoboj je odigran na igralištu u Koturaškoj i ostao je zapamćen po prvom izravnom radio prijenosu na ovim prostorima. Reporter je na valovima Radio Zagreba bio Marijan Polić, kasnije doktor prava. Uvodne je riječi u prijenosu rekao Vilim Brkić, tadašnji tajnik Zagrebačkoga nogometnog podsaveza, a potom mikrofon preuzeo Polić prenoseći utakmicu iz otvorene lože.

Do naslova prvaka 1928. godine Gradjanski je dojurio u furioznom stilu uz dopadljive nastupe i bez ijednoga poraza. Štoviše, u tom su završnom dijelu borbe za državnoga prvaka u tih pet dvoboja upisali tek jedan remi. Purgeri su svladali Hajduk s 2:0, beogradski BSK čak sa 7:0, SAŠK s 1:0, staroga gradskog rivala HAŠK sa 6:1, da bi tek protiv beogradske Jugoslavije odigrali 1:1.

Ipak, nakon naslova prvaka momčad se našla na toboganu... Uslijedila je kriza i u rezultatima, ali i u upravljanju klubom. Gradjanski nije uspio prebroditi klanovske podjele u svlačionici, ali i u Upravi. Svaka je struja iz uprave podržavala svoje igrače unutar momčadi. Bila je to podjela na stare i mlade. Stoga je Upravni odbor sazvao izvanrednu Skupštinu kluba. Obje su struje ostale ustrajne u svojoj listi kandidata prije glasovanja o izboru novoga Upravnog odbora. Pobijedila je lista starih, i to samo za jedan glas više. Uslijedilo je osporavanje prava glasovanja nekih sudionika pa je policijski izaslanik Dukić poništio izbore i raspustio Skupštinu. Na kraju je grupa starih otišla svojim putem i – osnovala novi klub! Oni su ga, doduše, smatrali izdvojenom momčadi Gradjanskog vjerujući da, baš kao i izvorni Gradjanski, imaju pravo na isto ime i tradiciju. Puni naziv toga „klupskog derivata“ bio je Zagrebački gradjanski šport klub 1911, skraćeno Gradjanski 1911. Mladi su, pak, ostali u dotadašnjemu, „originalnom“ klubu i izabrali novi Upravni odbor.

Za Gradjanski 1911 igrali su proslavljeni stari igrači purgerskoga kluba: braća Dragutin i Nikola Babić, Slavin Cindrić, Stjepan Pasinek, Emil Perška, Antun Pavleković, Fritz Ferderber, Rudolf Rupec, Gustav Remec, a iz splitskog Hajduka priključili su im se i Šime Poduje i Marko Mikačić kao i Vladimir Vrančić iz HAŠK-a. Od starijih igrača u nekadašnjem su Gradjanskom ostali tek Franz Mantler i vratar Maks Mihelčič.

Novi Gradjanski 1911 morao je krenuti iz četvrtog ranga natjecanja što je značilo da bi već ponešto stariji igrači morali čak četiri godine igrati u nižim razredima da bi se vratili na veliku scenu. Logično, uslijedili su pregovori o spajanju s nekim drugim klubom. Pokušali su s Derbyjem i Viktorijom, ali neuspješno. Klub je prestao s djelovanjem 8. svibnja 1930.

Ubrzo je na naplatu došao manevar s izgradnjom igrališta u Koturaškoj. Članovi Konzorcija za izgradnju igrališta, svojevrsni vjerovnici, bili su trojica bivših visoko rangiranih članova klupske uprave. Klubu su 1924. godine dali financijska sredstva u obliku dugoročnog zajma koji je Gradjanski trebao otplaćivati u ratama. Prijetnja stečajem i borba za opstanak kluba trajala je i početkom tridesetih...