Prijavi se putem email-a ili Facebooka

Zaboravili ste lozinku? Kliknite ovdje

Morate ispuniti ovo polje Morate unijeti valjanu email adresu
Morate ispuniti ovo polje

Postani dio Dinamove obitelji!

Registriraj se i uživaj u svim pogodnostima korisničkog računa na Dinamovoj stranici

Registriraj se putem email-a ili Facebooka

Ako već imaš korisnički račun Prijavi se

Morate ispuniti ovo polje
Morate ispuniti ovo polje
Morate ispuniti ovo polje Morate unijeti valjanu email adresu

Unesite svoju email adresu i poslati ćemo vam upute za resetiranje lozinke

Morate ispuniti ovo polje Morate unijeti valjanu email adresu

Dinamov kup 1965.

Znameniti Jerkovićev “govor iz srca”

Treće uzastopno finale, četvrti od sedam pokala pobjednika Kupa i znameniti govor... Dinamo je na današnji dan, 26. svibnja 1965. godine, slavio u finalu Kupa kojega povijest ponajviše pamti po završnoj rečenici maksimirskoga kapetana Dražana Jerkovića. Slavljenički je govor pred mikrofonima na stadionu, s peharom u rukama, završio rečenicom:

“Drago nam je da ovaj pokal opet nosimo u kolijevku jugoslavenskog nogometa, u naš dragi i voljeni Zagreb.”

Ovakva je rečenica bila izvan “uobičajenoga protokola” i nije baš naišla na pljesak i odobravanje tadašnjih nogometnih autoriteta u državi. Dinamo je u finalnom dvoboju pobijedio Budućnost iz tadašnjeg Titograda, današnje Podgorice, s 2-1. Iako je Budućnost u doba Jugoslavije bila gotovo stalan, redovit, čvrst prvoligaš, u toj se sezoni ipak natjecala u drugoj ligi tako da je njen plasman u finale Kupa bio svojevrsno iznenađenje.

Dinamo je, pak, na putu do samoga finala preskakao i teže prepreke. Nakon što je na startu natjecanja pobijedio osječku Slavoniju, današnji Osijek, u Gradskom vrtu s 3:2, u osmini finala je nadigrao beogradski Partizan u Zagrebu s 3:0. Uslijedio je četrvrtfinalni okršaj protiv gradskoga suparnika Trešnjevke sa 6:0 da bi prolaz u samu završnicu izborio pobjedom protiv Crvene zvezde na njenoj Marakani u polufinalu s 2:0. Upravo je na Marakani odigrana i finalna utakmica...

Plavi su u Beograd doputovali izravno iz Niša nakon prvenstvene utamice protiv Radničkog koji ih je pobijedio s 1:0. Iako je Dinamo tih godina u Beogradu uglavnom odsjedao u hotelu Palace, ovaj su put izabrali smještaj na Košutnjaku tražeći više mira. No, taj su im mir poremetili – navijači. Usred noći su, oko pola dva, došli pred hotel i razbudili igrače. Čak je i zaiskrilo s pred ulazom pa su pojedinci i fizički prijetili treneru Vlatku Konjevodu i tehničkom direktoru Franji Wölflu. Na kraju je reagirala je policija.

Problemi su iskrsnuli i dan kasnije kada je autobus koji je trebao voziti igrače od hotela do stadiona kasnio cijelih sat vremena. Plan je bio da igrači budu na stadionu dva sata prije početka, ali vozač je “pomiješao” koordinate, zakasnio u hotel i poremetio cijeli hodogram.

Sama je utakmica odigrana pred nešto više od 10.000 gledatelja što je bila tek desetina kapaciteta stadiona. Većina prisutnih navijali su za titogradsku momčad. No, i nakon završetka utakmice gledatelji su zviždali i negodovali zbog pobjede. Na kraju je čak bilo i problema kad su igrači htjeli optrčati počasni krug s peharom jer s tribina su letjeli brojni predmeti... Organizator nije dozvolio igračima da s peharom otrče u ložu do klupskoga predsjednika Ivana Šibla. Kako god, tadašnji novi predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije, Boško Baškot, energično je osudio ponašanje publike.

Utakmica je otvorena velikom prilikom Budućnosti. Vlatko Franović već je u prvoj minuti pobjegao obrani, lobao vratara Zlatka Škorića, ali lopta ipak nije ušla u mrežu. Ubrzo je na drugoj strani Jerković nakon asistencije Slavena Zambate, natrčao u punom trku, bio je sam pred vratarom, ali je – promašio loptu.

Dinamo je u prvih pola sata išak vodio s 2:0. Zambata je prvi pogodak zabio u 19. minuti nakon furioznog prodora po krilu zakucavši loptu u suprotni kut. Ubrzo potom Jerković je promašio zicer nakon Zambatina dodavanja s desne strane. Upravo je Jerković u tom dvoboju dosta griješio, promašivao prilike, pobjeda je mogla biti i uvjerljivija... I drugi je gol postigao Zambata, ovaj put u u 29. minuti. Prvo je Stjepan Lamza dugom loptom pronašao Jerkovića, koji je pogodio gredu, a na loptu natrčao Zambata i iz blizine poslao u mrežu. U 35. minuti Franović je prošao lijevim krilom, pucao prema vratima, ali ne baš precizno. No, na loptu je natrčao maksimirski branič Zlatko Mesić, i to u punom trku. U želji da ju izbije zahvatio ju je punom nogom i zakucao u vlastiti gol.

Mogli su Zagrepčani i do trećega pogotka. Milutin Folić u 60. je minuti vraćao loptu vrataru Jovanu Hajdukoviću, koji se pritom poskliznuo. Lopta ga je lobala, do nje je došao Lamza, ali je nespretno reagirao i pogodio baš vratara.

Uoči podizanja pehara Dinamovi čelnici kao niti sam kapetan nisu imali unaprijed napisan slavljenički govor. Glavni tajnik Otto Hofmann još je prije utakmice istaknuo: “Govor nećemo pisati. Treba prvo odigrati utakmicu, a onda, ako pobijedimo, kapetan Jerković govorit će napamet, bez koncepta, iz srca.”

Tako je i bilo...

 

Beograd, 26. svibnja 1965.

Jugoslavenski kup, finale

Dinamo – Budućnost 2:1

Stadion Marakana

Dinamo: Škorić, Ramljak, Mesić, Puljčan, Kasumović, Belin, Pirić, Zambata, Jerković, Matuš, Lamza

Trener: Vlatko Konjevod

Budućnost: Hajduković, M. Folić, Gardašević, Pavlović, Savković, Kovačević (Ivanović),

Šaković, Todorović, Šorban, Čerić, Franović

Trener: Božo Dedović

Sudac: Vlada Stanković (Beograd), Gledatelja: 13.000

Strijelci: 1:0 Zambata (19.), 2:0 Zambata (29.), 2:1 Mesić (35. - autogol)

 

 

Šaljem...
{{comment.Date | date:'dd.MM.yyyy HH:mm'}}
{{ comment.User.NameUser }}

Ovaj članak još nema niti jedan komentar.
Učitavam komentare...