Što to ima u ljudima tužno?

Nogometaši su javne osobe te su kao takvi podložni kritikama medija, no postoji li u tome granica? Konstruktivna kritika, napad ili brutalno vrijeđanje - postoji li razlika? Postoje li osobe kojima ipak možemo malo "zažmiriti" čak i kada nisu u najboljem izdanju? Na koncu, zaslužuju li neki sportaši da na njima ne primjenjujemo iste kriterije kao za sve ostale? Ukoliko postoji takva kategorija onda bi predvodnik iste sigurno bio Josip Šimunić.

Stoper Dinama i Hrvatske Josip Šimunić vratio se na teren nakon što su ga dva mjeseca mučile ozljede i oporavak te je na Kantridi odigrao solidnu utakmicu. Šimunić je, prema sucu utakmice, skrivio jedanaesterac o kojem uopće nema smisla polemizirati jer se na snimci vidi kako je to bila pogrešna odluka. Unatoč tome, taman da Šimunić i jest napravio prekršaj za kazneni udarac  isto tako je nekoliko puta mirno gotovo s polovice igrališta glavom vratio loptu Kelavi i tako presjekao moguću kontru odnosno bio pobjednik duela u malobrojnim Rijekinim prelascima na polovicu Dinama.

Naravno, treba biti iskren i reći kako to nije bila predstava za pamćenje i neke reakcije nisu bile na Šimunićevoj razini što je, na koncu, potpuno logično nakon dugačke stanke. Opće je poznato kako za povratak u formu treba proći otprilike jednak period koliko je trajala stanka. Konkretno, Šimunić će tako vrhunsku formu dostići za otprilike 50-tak dana, onda kada će biti najpotrebniji Hrvatskoj - na Europskom prvenstvu.

Inače, Josip Šimunić skupio je 93 nastupa za našu reprezentaciju, igrao je na četiri velika natjecanja i vrlo lako bi mogao uskoro ući u "klub 100" u kojem se nalazi samo Dario Šimić. U ta 93 nastupa Šimunić je u svakom od njih, svakoj sekundi bilo koje utakmice, svakom duelu na bilo kojem djeliću terena davao sve od sebe. Bez kalkulacija, bez "fige u džepu"... Uvijek je pružao sve ono što bi u teoriji u igračima trebalo pobuditi igranje za svoju državu.

Uostalom, ponos koji se mogao vidjeti i osjetiti preko ekrana tijekom izvođenja Lijepe našu na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj uoči utakmice s Brazilom nešto je što nitko ne može glumiti; "proud to be Croat" u najboljem svjetlu. Uostalom, Joe je uoči Svjetskog prvenstva u Japanu i Koreji dobio poziv Australije, zemlje koja mu je sigurno puno toga dala te za koju Šimunić sigurno ima samo pozitivne emocije, ali se bez sekunde razmišljanja odlučio za Hrvatsku.

Zaslužuje li takav Šimunić brutalne kritike nakon utakmice s Rijekom na Kantridi? Utakmice na koju je Dinamo došao kao prvak Hrvatske, a Joe nakon ozljede? Može li netko tko godinama ima izuzetno korektan odnos prema svima s kojima je u kontaktu računati na korektnost s druge strane? U ovome slučaju, od medija.

Bez da previše ulazim u teritorije novinarske (ne)etičnosti i teoretiziram o (niskoj) razini na kojoj se ista u Hrvatskoj nalazi, jednostavno pročitajte sljedećih par rečenica kojima je novinar iz jednih dnevnih novina opisao Josipa Šimunića.

Takav Šimunić u reprezentaciju može samo kao gost. Ako si sam plati pa ode do Gdanjska i Poznanja, ali jedino da bi pozdravio negdašnje suigrače. I nogomet gledao, a ne (ne daj Bože) igrao. Prekjučer je bio spor kao kornjača i nesiguran kao djevica prije prve bračne noći. Nema šanse da do Eura uđe u formu. Uostalom, ionako ne zaslužuje poziv ni u veteransku B reprezentaciju. Žensku. Što će Biliću Šimunić? Da igra rukomet kao na Mundialu 2006? Joe Šimunić... Veteranski ritam, bivši nogometaš.

Bolje igrati s igračem manje nego s ovakvim Šimunićem!

Treba li ovome išta dodati? Sjećam se, dok sam bio mali i kada mi je netko nešto ružno rekao mama mi je govorila "ne gledaj što govori nego tko govori".  Šimuniću bi najlakše bilo tako se postaviti, no boli. Sigurno da ga boli kada se nakon desetak godina uspješne karijere u Njemačkoj i gotovo sto nastupa za Hrvatsku vrati u svoju domovinu i prisjedne mu; svakome normalnom bi.

I prije nego što je stavio potpis na ugovor s Dinamom vjerojatno mu je već bilo dosta svega obzirom na "razapinjanje" u istim tim medijima jer se odlučio doći u klub koji je godinama najbolja momčad države, osvaja trofeje, igra Europsku ligu i Ligu prvaka. "Dilema" je otprilike kao da je netko iste te novinare pitao "hoćete li pisati svoj blog ili raditi za New York Times?"

Nevjerojatna je potreba pojedinaca u hrvatskim medijima "popljuvati" sve što vrijedi, a kada je u pitanju sport, što god neki mislili o tome i forsirali Hrvatsku kao veliku sportsku naciju, nema baš tako puno stvari s kojima se možemo pohvaliti.

Josip Šimunić možda zaslužuje kritike za svoju igru na Kantridi, stvar je pojedinog medija i novinara kako su vidjeli utakmicu i kako će o njoj izvještavati, no donositi ovakve zaključke i tako, slobodno mogu reći, brutalno vrijeđati ikonu hrvatskog nogometa zaista je ispod svake razine.

Čak i one na kojoj se nalazi etičnost u hrvatskom (sportskom) novinarstvu.

FOTO: Sanjin Strukić/ PIXSELL

Vedran Attias