Alena Halilovića "samo" treba pustiti na miru

Gdje uopće početi priču o Alenu Haliloviću? Danas 17-godišnjem dječaku kojem se praktički od prvog udarca lopte vidjelo da "ima ono nešto", koji je već godinama predviđen za dres Barcelone i Reala, koji je oborio sve moguće rekorde Dinama i Hrvatske u kategoriji "najmlađi" te u vezi kojeg se svakodnevno "lome koplja". Danas, samo godinu dana nakon što je zasjao u dresu Dinama i krenuo u svoju seniorsku karijeru atmosfera oko njega je daleko od savršene. Zašto?

Kada imate 12-13 godina i za vas su zainteresirani svi najveći nogometni klubovi svijeta onda je jasno da imate nešto posebno. Takav je život oduvijek vodio Alen Halilović. Od početaka u nogometnoj školi Dinama svima je bilo jasno kako Alen drugačije udara loptu od ostalih, kako ima neviđenu koordinaciju i kontrolu lopte za tu dob, o kojoj god se dobi radilo, te kako su pred njim velike stvari.

Naravno, njegov talent vrlo se brzo proširio Europom, Modri su igrali i osvajali turnire, a Alen je i u dresu reprezentacije postao sve češće spominjano ime u skautskim krugovima. Uskoro praktički nije bilo skauta Barcelone, Manchester Uniteda, Bayerna, Reala ili drugih europskih divova koji debelim markerom u svojoj bilježnici nije imao podcrtano njegovo ime i nije ga gledao uživo. Dok su Alenovi vršnjaci "grizli nokte" čekajući rezultate škola u koje su predali papire nakon završetka osnovne plavokosi wonderkid donosio je puno važnije odluke za koje nijedno dijete na svijetu nije spremno – odluke o nastavku karijere. Uz to, upisao je i gimnaziju u Zagrebu što jasno pokazuje kako Alen po ničemu nije "uobičajeni nogometaš"; barem ne onakav kakvima većina, krivo, vidi današnje nogometaše.

Na "poslovnom planu", Alen i obitelj su napravili najbolji potez za njega i talentirani dječak je ostao u Dinamu da bi ubrzo njegova karijera strelovito krenula prema gore. Uvijek je nastupao za starije pa je tako kao kadet igrao za juniore te trenirao s prvom momčadi, a potom su krenuli rekordi. Debijem za prvu momčad Dinama u derbiju protiv Hajduka je sa 16 godina i nešto više od 3 mjeseca postao najmlađi debitant u povijesti kluba i već u tom prvom nastupu driblinzima na krilu pokazao dio svoje magije.

Već u sljedećem kolu je u Koprivnici u sudačkoj nadoknadi majstorski potkopao loptu preko Pelina i "dečkić od 16 godina", kako ga je nazvao legendarni Krešimir Čampa, postao je najmlađi strijelac u povijesti Dinama. Taj gol je značajan na više načina. Naime, osim što je Alen svoje ime upisao u povijest kluba posebno je zanimljivo gledati kako ga je 16-godišnjak proslavio. Kroz dječački smijeh, ponos i općenito neopisivu sreću koja se doslovno mogla osjetiti u zraku te uz pljesak i ovacije gledatelja u Koprivnici koji su bili iskreno sretni zbog mladića i budućnosti hrvatskog nogometa. To je bilo prije godinu dana; samo godinu dana u kojima se toliko toga promijenilo. Dobar primjer kako su se stvari promijenile u 12 mjeseci je i pogodak koji je Alen zabio prije par dana u dresu reprezentacije na Svjetskom prvenstvu nakon kojeg se u proslavi vidjelo kako to više nije onaj sretni i razigrani dječak koji uživa u onome što radi nego "sa svih strana razvučeni i izmaltretirani igrač koji se želi obračunati sa svima".

Tko je tome kriv? Svi... Neki dan je sportski direktor Dinama rekao kako je klub napravio neke pogreške u ovih godinu dana što je sigurno istina, ali krivica nije i ne može biti samo na klubu. Alenova obitelj, kao i obitelj svakog talentiranog dječaka, je uvelike zaslužna što je Alen danas u situaciji u kojoj se nalazi. Jednako kako s jedne strane mogu biti ponosni na činjenicu što je Alen nevjerojatno zreo za svoje godine, pristojan i fini dečko isto tako s druge moraju preuzeti dio odgovornosti za ono što nije tako lijepo. Pritisak na Alena je i ovako prevelik i nije dobro kada ga "u cijeloj toj ludnici" roditelji pojačavaju umjesto da ga smanjuju. S pritiskom se ne znaju nositi i mnogi puno stariji ljudi od 16-godišnjeg dječaka; koliko god on bio ispred svojih vršnjaka i izgrađen kao osoba.

Svaki roditelj svojem djetetu želi najbolje i naravno da se bori za ono što misli da je ispravno. Ipak, treba znati kako roditelj nije i nikada ne može biti realan; na koncu, nije niti "posao" roditelja biti realan kada je u pitanju vlastito dijete. Je li Alen (pre)malo igra? Na kojoj poziciji igra? Koje utakmice igra? To su sve pitanja za trenere; ne roditelje. Konkretno, Alen je sa 16 godina u prošloj sezoni upisao 21 nastup odnosno 598 minuta i zabio dva pogotka u dresu Dinama. Čak su tri utakmice bile u Ligi prvaka; istina, bilo je to sve skupa samo 11 minuta, ali osjetio je čar igranja u najelitnijem klupskom natjecanju sa 16 godina što je nešto što malo igrača ima upisano u CV. U njegovim godinama nitko na svijetu, posebno ne na toj a niti nižoj razini, nije toliko igrao za prvu momčad.

Iako sam Alen ne voli usporedbe s Messijem čak i danas najbolji igrač svijeta nije toliko igrao tako mlad. Dapače, u prvenstvu je debitirao s više od 17 godina, a u prvoj seniorskoj sezoni skupio je devet nastupa. Naravno, radi se o Barceloni, ali bome i o Messiju. Ne moramo ići tako daleko i sjetimo se još jednog dragulja iz naše nogometne škole - Matea Kovačića. Fantastični vezni igrač debitirao je pogotkom protiv Dragovoljca sa 16 i pol godina da bi u prvoj seniorskoj sezoni upisao devet nastupa odnosno 350 minuta; skoro duplo manje od Alena.

Naravno, golemu te možda čak i najveću ulogu u tome što Alenu, igraču koji je u životu nosio isključivo dres Dinama, publika na Maksimiru zviždi nakon izgubljene lopte imaju mediji. Očekivanja od nekoga odnosno je li ispod ili iznad toga određuje – kakva su ta očekivanja. Mediji su toliko visoko dignuli letvicu da ako Alen s 19 godina bude standardni igrač Barcelone i jedan od tri kandidata za Zlatnu loptu – neće biti iznenađenje. Naravno da to nije normalno i da je apsolutno nemoguće u tim uvjetima normalno raditi i razvijati se, ali Alen i svi oko njega će se morati naučiti nositi s time iz jednostavnog razloga: nema druge.

Alen je simpatičan, fino odgojen i vrlo pametan mladi dječak koji uz to ima Bogomdan talent za nogomet; doslovno obožava nogomet. "Živi ga" 24 sata dnevno, lopta mu je "u krvi" i najbolje će se razviti ako ga svi jednostavno puste da radi ono što voli i ono što mu najbolje ide – igra nogomet.

Stoga, pustimo Alena da uživa u nogometu jer samo tako može postati ono što svi vidimo da može biti – svjetska zvijezda. Alen u sebi ima apsolutno sve potrebno to i postati, a mi ostali mu moramo omogućiti samo mir.

"Samo" ga treba pustiti na miru; on će odraditi ostalo.

 

Vedran Attias