Dan kad je Lamza pitao publiku: „Treba li još kaj?“

   Stjepan Lamza okrenuo se prema publici, raširio ruke i pitao: „Treba li još kaj?“ Ovu nam je sekvencu s vidljivom notom divljenja prepričavao tadašnji Lamzin suigrač, naš nezaboravni i nikad prežaljeni vratar Zlatko Škorić. Upravo na današnji dan, 19. travnja 1967. godine, Dinamo je na maksimirskom travnjaku nadigrao Juventus 3:0 i izborio plasman u polufinale Kupa velesajamskih gradova, kasnijeg Kupa Uefe odnosno Europa lige. Nakon Juventusa su u mitskom polufinalu svladali Eintracht, a pokal dohvatili pobjedom protiv Leeds Uniteda.

  Juventine je na travnjaku predvodio proslavljeni Španjolac Luis del Sol, tadašnja zvijezda svjetskoga nogometa. I bila je to čvrsta, superiorna momčad Juventusa te sezone, momčad koja je, naposljetku, i osvojila naslov prvaka Italije. No, protiv Dinama se ipak nisu probili. U prvom četvrtfinalnom dvoboju u Torinu domaći su poveli, Hrvoje Jukić izjednačio pa potom zabio još jedan pogodak za 2:1. Gino Stacchini zabio je za 2:2 dalekometnim plotunom u završnici. A, onda je uslijedio uzvrat...

   – Znate li što je Lamza napravio Del Solu? Gurnuo mu je loptu jednom kroz noge, onda mu je petom vratio, a ovaj pao. Štef se onda okrenuo publici, raširio ruke i pitao: 'Treba li još kaj?' – više nam je puta prepričavao naš popularni Žoga Škorić koji je u okršajima protiv Juventusa nosio i kapetansku vrpcu umjesto ozlijeđenoga Slavena Zambate.

  Postojala je, istina, mala šansa da se Zambata vrati u sastav za uzvratnu utakmicu, ali koliko god stiskao zube na treninzima, ipak nije išlo... Njegovu je devetku, kao i tri tjedna ranije u Torinu, obukao Josip Gutzmirtl.

   U objema su utakmicama plavi zaigrali u istoj postavi. Na bokovima su, ispred vratara Škorića, osvanuli Rudi Cvek na desnoj i Marijan Brnčić na lijevoj strani, Belin je tom prilikom igrao libera, Mladen Ramljak stopera, na desnom je krilu bio Marijan Novak, na lijevom Krasnodar Rora, dok je Zlatko Mesić bio korektor veznoga reda iza ofenzivnih vezista Jukića i Lamze. Gutzmirtl je, dakle, bio svojevrsna „lažna devetka“.

  Takva je bila ideja trenera Branka Zebeca kojom je posve „slomio“ Juve. Plavi su od starta zaigrali žestoko, napadački. Već je u četvrtoj minuti Brnčić projurio lijevom stranom, zavrnuo na „drugu stativu“, a Novak glavom pogodio za 1:0. Razigrao se i Lamza koji je uveseljavao publiku driblinzima... Uslijedio je Jukićev prodor pa Mesićev projektil za 2:0. Rasplesao se i Rora unatoč tome što je u klinču s Castanom ostao razbijene arkade pa nastavak utakmice igrao s povezom.

   Belin se nedugo ranije vratio iz vojske i pokazao svoj karakteristični repertoar. Sredinom drugoga dijela izveo je slobodan udarac, malo iskosa s lijeve strane nadomak kaznenom prostoru. Tek je za koji centimetar promašio vrata... Ali, desetak minuta kasnije – nije bilo greške. Opet slobodan udarac na gotovo istom mjestu nakon što su Talijani srušili Jukića. Belin je opalio preko živoga zida, a lopta klizila iznad očajnički raširenih ruku vratara Anzolina.

ZAGREB, 19. travnja 1967.

Kup velesajamskih gradova, četvrtfinale, druga utakmica

Dinamo – Juventus 3:0

Stadion Maksimir

Dinamo: Škorić, Cvek, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Jukić, Gutzmirtl, Lamza, Rora

Trener: Branko Zebec

Juventus: Anzolin, Gori, Leoncini, Bercellino, Castano, Sarti, Stacchini, Del Sol, Zigoni, Chinesinho, Menichelli

Trener: Heriberto Herrera

Sudac: Paul Schiller (Austrija)

Strijelci: 1:0 Novak (4.), 2:0 Mesić (67.), 3:0 Belin (73.)