Dinamo će uvijek biti dio mene

S knedlom u grlu je Amer Gojak potpisao rastanak s Dinamom, klubom u kojem je proveo nogometnu mladost i u čijem ej dresu zakoračio na veliku scenu.

• Ma kakav rastanak. Ovo je tek privremeni oproštaj jer ovaj klub je dio mene. Tu sam stasao, postao igrač, reprezentativac, čovjek – priča nam Amer Gojak nakon što se u utorak probudio kao igrač Torina.

Sve se zapravo dogodilo iznenada. Ponuda je bila na stolu, Amer je vagao. I onda je saznao kako ga trener Marco Giampaolo visoko vidi u svojoj viziji Torina. Uostalom, to potvrđuje i broj na dresu. Desetka se ne daje bilo kome…

• Znao sam da će rastanak doći. Pa svi moji s kojima sam krenuo u seniorske vode su otišli. Ostali su Dani i Nikola. Prvi je otišao u Leipzig, drugi u Moskvu. Trebao sam novi izazov nakon šest godina u Maksimiru, našao sam ga u Torinu.

U Maksimir je stigao iz Olimpika. Na 18. rođendan potpisao je ugovor s Dinamom i krenuo u svoju plavu avanturu. Avanturu u kojoj je u 161. navrata nosio dres seniorske momčadi. Još tridesetak ih je skupio u B momčadi, kao i u juniorskoj koja je igrala Ligu prvaka. I dvadesetak golova. Od onog Rijeci koji je donio Superkup. Potom onog u Bruxellesu koji je prelomio utakmicu s Anderlechtom. Svakako je bitan i onaj Rosenborgu za ulazak u Ligu prvaka.

• Stigao sam još kao dijete. Znao sam što je Dinamo, ali trebalo mi je neko vrijeme da ga osjetim. Doveo me Zdravko Mamić koji me gledao u Olimpiku. Inzistirao je da postanem igrač Dinama kod mojih roditelja i pružio mi je ruku podrške. Te se stvari ne mogu zaboraviti. Uvijek ću mu biti zahvalan za ono što mi je pružio.

Prve dane proveo je u nogometnoj školi. Nekoliko utakmica za juniore, potom za B momčad.

• Bili smo sjajna ekipa. Juniorsku momčad u Ligi prvaka vodio je Mario Cvitanovića a na travnjaku čudo od igrača. Šemper na golu, Benković i Kalaica u zadnjoj liniji. Brekalo na krilu, Moro, Šunjić i Fintić u vezi. Olmo… Kakav smo mi nogomet igrali. Tukli smo Arsenal, Bayern i Olympiacos u gostima. Tu smo stasali u igrače. Kasnije se većina našla i u seniorima – evocira uspomene Gojak koji je za seniore debitirao protiv Istre u četvrtfinalu Kupa na Maksimiru.
• Ušao sam u igru početkom drugog poluvremena umjesto Sigalija. Joj kakvu sam tremu imao. Ne znam gdje je lopta, gdje su suigrači… Zoki mi nešto poručuje s klupe, ja ne čujem ništa od uzbuđenja. „Ej, nosim dres Dinama u službenoj utakmici na Maksimiru.“ Sam sebe sam uštipnuo par puta da se uvjerim da nije san. Često se sjetim tog debija na Maksimiru. Mislim da ću ga vječno pamtiti.

Tri tjedna kasnije debitirao je i u HNL-u. Protivnik je bila Istra a Gojak je dobio 24 minute na travnjaku umjesto Henriqueza. U međuvremenu je nanizao preko stotinu. Neko vrijeme je stasao u B momčadi da bi pravu priliku i kontinuitet dobio kod Ivajla Peteva. Kod njega je Gojak bio nezamjenjiv igrač u veznom redu.

• Puno je tu bilo trenera i svaki je na mene ostavio svoj utjecaj. Zoran Mamić je stao iza mene i ubacio me kao klinca u vatru. To se ne zaboravlja. Kada su se lomila koplja, Petev je rekao za mene „on je taj“. Kod Cvitanovića sam igrao, kod Bjelice isto. On mi je dao kontinuitet a nikada mu neću zaboraviti što je stao iza mene kada su me neki pljuvali i kada je rekao da ja to ne zaslužujem. Ma nikada nisam imao problem s trenerima. No, nisam niti šutio kada sam mislio da sam u pravu. Pristojno bih pokucao na vrata i iznio svoje mišljenje. Možda sam ponekada trebao taktizirati, ali ja nisam taj… Ako mi nešto nije po volji, ajmo sjesti za stol pa vidjeti što se može promijeniti. To što će netko kasnije pričati Gojak je ovakav ili onakav, ne zanima me. Ja imam svoje ljude oko sebe; od mog oca Ahmeta i brata Muamera pa nadalje koji će mi uvijek reći kako stvari stoje. Oni mi sigurno neće reći: „Amere, bio si najbolji“ ako ja to nisam bio na utakmici. Ali će me sačuvati od lažnih prijatelja i zlih ljudi. To se zove obitelj! Moje je da igram nogomet, njihovo je da me čuvaj od svega drugoga. Tako funkcioniramo čitav život, to nas je i dovelo do Serie A – priča nam Amer koji je po potpisu ugovora s Torinom otišao u Sarajevo na akciju reprezentacije. Potom će se priključiti novim suigračima u Italiji.

- Jedva čekam da krenem. Mogu ti ljudi pričati, ali nije to pravo dok ne osjetiš. Nadam se da ću brzo uhvatiti navike i konce igre te konkurirati za prvih 11. Svjestan sam kakav put je preda mnom, ali ne bojim se izazova. Da se imalo plašim, onda bi vjerojatno još uvijek igrao u Sarajevu za svoj gušt.

Cijela stvar s Torinom se dogodila „minutu do 12“, doslovno. Naime, liječnički pregled bio je u Zagrebu, papiri su kasnili a transferni rok se bližio.

• Na kraju smo uspjeli sve srediti. Žao mi je što nisam imao dovoljno vremena da se pozdravim sa svima u klubu jer sam odmah išao za Sarajevo na pripreme reprezentacije. Puno mi je osoba u Dinamu i Zagreb priraslo srcu u ovih šest godina pa nekako nemam volje da ih sve nabrajam jer znam da ću nekoga izostaviti. No, svakako bih ovdje izdvojio Željka Markovića – Leoparda koji se često zauzimao za mene te se znao posvađati s prijateljima koliko je vjerovao u mene. Prvom prilikom kada uhvatim malo vremena doći ću da ih sve obiđem i zahvalim što su bili dio jedne etape mog života i učinili me boljim čovjekom – poručio je Gojak za kraj.