Dinamo u srcu

S pokretanjem naše nove internetske stranice i naši posjetitelji dobili su priliku sudjelovati u izradi web sadržaja. Alen Bojić veliki je navijač Dinama, a na svoj nam je način prepričao kako je on doživio nedavni posjet Dinama Sarajevu. Alenov tekst donosimo u cjelosti.

Dinamo u srcu! (Gostovanje Dinama u Sarajevu)

Približavao se 19.03., datum kada se na našem Maksimiru trebao igrati najveći hrvatski derbi. Tati sam govorio da idemo na tekmu u Zagreb, ali on nije bio za to. Možda se pribojavao nereda. Ne znam. Ja sam imao osjećaj da će naši nogometaši odigrati dobru utakmicu i da nam Hajduk neće moći ništa. Na kraju se pokazalo da sam imao dobar osjećaj, no sve to sam ipak gledao na TV-u. Ako se možda netko pita zašto nisam došao u Zagreb na tekmu, da odmah odgovorim da sam, na moju žalost, zbog bolesti potpuno ovisan o pomoći drugih.

No, ipak sam imao tu sreću da ubrzo nakon derbija uživo gledan naše “modre“ dečke. Na jednom sportskom portalu sam pročitao da Dinamo dolazi u Sarajevo da Željezničaru uveliča proslavu 90. rođendana. Tata mi je odmah obećao da ćemo ići na tu tekmu, a da bude još bolje nazvao me prijatelj Kenan, koji je primijetio na meni koliko obožavam Dinamo, i pozvao me u hotel u kojem će biti smješteni „modri“. Ugodno me je iznenadio pozivom koji sam, naravno, prihvatio.

Petak, 25.03. Osvanuo je predivan dan, a meni još ljepši jer sam išao svome Dinamu. Zdravstveno se nisam osjećao najbolje, ali ipak je sve bilo dobro. U Sarajevu u hotelu dočekao nas je prijatelj. Zbog gužve u prometu zakasnili smo na doček „modre ekspedicije“ u hotelu, na čelu sa gospodinom Zdravkom Mamićem. Bilo mi je žao zbog toga, ali prijatelj se ipak potrudio da tu upoznam g. Vahida Halilhodžića, našeg dragog i veoma stručnog trenera. Od velikog iznenađenja nisam znao što bih mu rekao, ali on me bar malo opustio svojom jednostavnošću. Fotografirali smo se i dogovorili da na stadionu isto to uradim s igračima. Rekao sam mu da mi vjerojatno osiguranje neće dopustiti da budem blizu, na što su mi on, g. Marijo Tot i g. Davor Bukovina rekli da se tamo obratimo bilo kome iz Dinama i neko od njih će doći po mene. Tu sam od g. Halilhodžića na poklon dobio „zlatni“ dres s brojem 13 (Tonel), koji će mi zaista biti lijepa uspomena.

Na stadion smo ušli sat prije početka utakmice. Možda je za neke to rano jer je ipak prijateljska tekma, ali za mene tada nije bilo. Iako je za osobe s posebnim potrebama predviđeno posebno mjesto, mi smo odmah otišli do klupe za rezervne igrače gostujuće momčadi. Na sreću, niko od osiguranja nas nije opomenuo zbog toga. Uživao sam gledajući igrače Dinama kako se zagrijavaju prije susreta. Prije početka utakmice, kada su igrači istrčali na travnjak, Vaha je vidio da sam tu blizu, pa je pozvao igrače koji su tada bili u pričuvi da se zajedno fotografiramo, a mene je predstavio njima: „Ovaj navijač je iz Kaknja došao ovdje radi Dinama i nas“.

Utakmica je bila na trenutke veoma zanimljiva. Dinamo je igrao onoliko da pokaže koliko je veliki klub, a opet ne toliko natjecateljski da domaćinima ne pokvari rođendansku proslavu. 2:2 je realan rezultat. Svakako ću u ovom tekstu spomenuti i pohvaliti navijače Željezničara „Manijake“, koji su prijateljski skandirali „Dinamo, Dinamo...“, kao i ime našega trenera. Žao mi je što BBB-a nije bilo u većem broju, ali čuli su se glasovi i podrška onih koji su bili, a igrači Dinama su ih otišli pozdraviti kada se završila utakmica.

Ja se ovim putem iskreno zahvaljujem svima iz Dinama na ljubaznosti, pozdravljam ih i želim im sve najbolje, puno sreće i uspjeha u privatnom životu i nogometu. To kratko druženje će mi biti u veoma lijepom sjećanju, a dres i fotografije lijepa uspomena. Iskreno se nadam da ću takvih susreta imati još, a i da ću biti te sreće da osobno upoznam g. Zdravka Mamića čiji rad i ljubav prema voljenom klubu iznimno cijenim i poštujem.

Dobro nam došli ponovo u Bosnu. Znajte da na ovim prostorima ima puno ljudi kojima je Dinamo u srcu, a ja sam sigurno jedan od njih!