Dinamov grb, Hajdukovo ime i đakovački refren: "Nebo se plavi..."

Ekonom Tomica i asistent kondicijskoga trenera, Dino, mirno su šetali centrom Аakova kad ih je, sa samo tri riječi, posve zbunio slučajni prolaznik:

"Može zajednička fotografija?“, obratio im se gospodin držeći za ruku sina školarca koji je veselo i s primjesom treme promatrao Dinamov grb na majici dvojice maksimirskih "trudbenika“.

"Nemojte baš nas, nismo mi igrači. Mi smo vam kondicijski trener i ekonom, što ćete se s nama slikati“, skromno su uzvratili i dobili zanimljiv odgovor:

"Nema to veze. Mojem je sinu bitno da se vidi Dinamov grb, vidite da je presretan.“

I Dino i Tomica su, dakako, prihvatili takvo objašnjenje pa smjelo i ponosno stali pred objektiv kao da ih snima sam Tošo Dabac, popravili frizure, ispravili ovratnike i zauzeli manekenski gard uz susretljivi smiješak.

Samo je ta simpatična scena dovoljno ilustrativna na koji je način Dinamo primljen u Slavoniji. Riječ je o drugoj maksimirskoj momčadi, Dinamu II, koji je, dakle, ovoga vikenda boravio u Аakovu i obližnjem Širokom Polju i pritom uveličao proslavu lokalnoga kluba, člana Druge županijske lige. NK Hajduk iz Širokoga Polja slavio je 80. obljetnicu osnutka, a maksimirski su nogometaši i stožer, predvođeni predsjednikom Mirkom Barišićem i suprugom Božicom, upotpunili bogati program u Slavoniji.

Teško je razabrati što je zagrebačku ekspediciju više dojmilo: podrška i simpatije na svakom koraku, spontana melodija "Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad...“ u izvedbi uličnih svirača, neizmjerno gostoprimstvo i snažan osjećaj privrženosti plavima ili, pak, posjet znamenitoj đakovačkoj Katedrali uz brojne ispričane zanimljivosti vezane uz povijest građevine i počivalište Josipa Juraja Strossmayera.

Bez teksta ih je ostavio podatak o akciji mještana nakon davnašnjega požara koji je uništio prvobitne orgulje i nanio pozamašan sloj čađe pod svodove Katedrale. Mještani su, u akciji spašavanja i namjeri da čađu otklone bez najmanjega oštećenja, izabrali originalnu tehniku: kompletne su svodove obnovili čistivši ih – koricama kruha...

Dinamovu je delegaciju u đakovačkoj Velikoj vijećnici primio dogradonačelnik Ivan Išasegi, a nedugo je potom uslijedio i obilazak dojmljive Državne lipicanske ergele Đakovo.

Drugi dio dana bio je predviđen za posjet obližnjem Širokom Polju i revijalnoj utakmici protiv domaćega Hajduka. Štoviše, nekoliko je doista zanimljivih dodirnih točaka lokalnoga i maksimirskog kluba. Dinamov predsjednik Mirko Barišić rođen je u susjedstvu, u mjestu Levanjska Varoš. Važnu ulogu u povijesti obaju klubova imaju njihovi velikani istoga prezimena – Hofmann. U Dinamu je od 1947. do 1972. na različitim funkcijama u vrhu piramide bio proslavljeni Otto Hofmann, dok je prvu loptu u Široko Polje, još sredinom tridesetih godina, donio Jakob Hofmann. No, posebno je zanimljivo da i Hajduk i Dinamo imaju – gotovo identičan grb.

Razlika je, doduše, što je u širokopoljskom Hajduku, za razliku od Dinama, svojedobno igrao Kajzer. Ne baš Beckenbauer, ali ipak Kajzer... Čovjeku je ime Pero Kajzer i igrao je upravo nekako u doba kad je Građanski osvajao svoj četvrti naslov prvaka, 1937...

A, kako je to, naposljetku, izgledalo u Širokom Polju? U jednom je trenutku dovitljivi umirovljeni novinar Ivica Lasić, za ovu priliku angažiran i kao spiker-animator, prilikom tombole na razglas uzviknuo:

"Dobitnik nagrade je gledatelj s ulaznicom broj tri! Tako niski broj... Pa, vi ste ustali u ranu zoru kako biste kupili ulaznicu“, šalio se Lasić...

I sam je pogled na ulaznicu bio pomalo zbunjujući, neki su čak pomislili da je u pitanju tiskarska pogreška: uz imena suparnika, dakle domaći Hajduk i zagrebački Dinamo, osvanula su dva – Dinamova grba. Tako vam se barem učini na prvi pa i drugi, treći pogled. Tek nakon nekoga vremena shvatite da je lokalna nogometna družina, zapravo, svojevrsna kombinacija identiteta dvaju najtrofjenijijh hrvatskih klubova: ime joj je Hajduk, a grb gotovo identičan Dinamovu...

"Ha ha ha, ispada da smo 'svehrvatski' klub“, našalio se vidno raspoloženi predsjednik kluba-slavljenika, David Milić.

A, bilo je zanimljivo promatrati raspon njegovih emocija prije i nakon utakmice. Nevjerica, napetost, razočaranje, silna energija usmjerena ka popravku štete nakon olujnoga nevremena nedugo prije početka... Tako je izgledao sat i pol prije dvoboja. A, nakon? Prizor je bio za nijansu drukčiji: slavljenički podignute ruke, pjesma uz poneki promašeni padež uslijed "zdravice“, osmijeh koji je izgledao širim od imena mjesta...

Organizatori su se najviše pribojavali velike sparine i toplotnoga udara. Uostalom, takvo ih je vrijeme pratilo sve do 15 sati... A, onda se, kao na prekidač, bez najave i prijelaznoga razdoblja, odjednom stuštila snažna kiša, praćena silovitim vjetrom. Sve se to pretvorilo i u tuču! Pedantno postavljeni šatori odjednom su poletjeli preko ograde prema šesnaestercu, cijela je kulisa u tih tridesetak minuta nevremena, praktički fijuknula kao s lansirne rampe...

"Zar je to moguće'! A, toliko smo se trudili“, gotovo su kroza suze govorili domaćini...

Na kraju je sve ispalo bajkovito... Štetu su sanirali, a hepening je posve uspio!

"Dovesti Dinamo! Takav klub...“. ponosno je, sad već u smiraju večeri uz "vino i gitare“, prozborio predsjednik Milić.

"Ima on i osobnog razloga za slavlje“, ubacio se "stari lisac“ Branko Krizmanić, jedan od organizatora cijelog programa, čovjek s velikim iskustvom u organizaciji ovakvih nogometno-zabavnih priredbi...

"Znate, predsjednika Milića u selu su malo i zadirkivali ne vjerujući da će dovesti Dinamo u Široko Polje.“

Priznao je to i sam Milić: "Ha ha ha, jesu, zadirkivali su me! Čak i nakon što nam je Dinamo obećao doći, bilo je ovdje onih sumnjičavaca koji su govorili da obećanje neće biti ispunjeno. Nisu vjerovali da će Dinamo doći. E, baš da vidim što sad kažu, ha ha ha... Ma, ja sam samo rekao: 'ajmo probati dovesti naš pravi hrvatski klub, ajmo ih pitati'. I ljudi su došli! Pritom posebno zahvaljujem i Branku Krizmaniću. Dinamo je odigrao super dobru utakmicu. Kao domaćinu mi je drago što nije bilo 1-0, 2-0... Bilo je 12-1 za Dinamo. A, kako bi drukčije i trebalo biti?! Taj rezultat ne znači da su nas ponizili nego da su nas ozbiljno shvatili. Pa, mi smo Druga županijska liga, a oni hrvatski prvaci. Ne možeš očekivati da bude nekakvih 2-0... Mora biti 'barem 10 komada'.“

Milić je dodao da je Široko Polje vrlo lijepo mjesto dobrih, radišnih ljudi u što smo se, naposljetku, i sami uvjerili.

"Teško nam je bilo kad su nam vjetar, oluja, led u samo desetak minuta odnijeli i uništili sve što smo naporno pripremali i organizirali. Ali, onda smo se opet svi skupili pa smo to odradili za naš Dinamo. A, odradili smo u duhu maksimirskoga slogana: 'nema predaje'! Srce mi je puno, a srce sve priča. Volimo Dinamo, Hrvatsku, Dinamova predsjednika Mirka Barišića, izvršnog predsjednika Zdravka Mamića... Zamislite samo kako je nama kao domaćinima kad nam kažete da se kod nas osjećate dobro, da vam je u našoj kući lijepo... Mi smo mali klub, ali imamo velike prijatelje, a to je najvažnije.“

Priču smo zaključili pogledom na Hajdukov i Dinamov grb...

"U ovome su kraju većina Dinamovi navijači. To ste mogli i vidjeti. A, to je najljepši grb. Pogledajte ovaj naš, grb Hajduka iz Širokog Polja: tu je naš slavonski klas, a unutar njega varijacija Dinamova grba. To je najljepše!“

U takvom je ozračju završio ugodni i nezaboravni đakovački vikend. Jedini je "incident“ bio na vidiku kad je netko nevješt i neoprezan voditelju, umjesto dogovorenoga osvježavajućeg piva, donio – bočicu vode.