Dinamovac od malih nogu

''Ajme, ne mogu vjerovati da sam stigao!'' – bile su riječi simpatičnog mladića koji je pet minuta prije završetka druženja igrača i navijača utrčao u poslovnicu Top Sporta kako bi dobio autograme igrača Dinama. Izostao je iz škole, upoznao Rukavinu, Ibaneza i Beqiraja te izjavio kako mu je to jedan od najljepših dana u životu. I doista je lijepo znati da postoje navijači kojima je najveća želja upoznati svoje nogometne idole, razmijeniti nekoliko rečenica s njima i fotografirati se za vječnu uspomenu. Ovotjedno druženje igrača Dinama i navijača proteklo je u lijepom tonu, a i sami igrači bili su sretni znajući da unatoč trenutnom pomanjkanju nogometne publike, ima navijača koji bez obzira na okolnosti pružaju punu podršku prvoj momčadi.

Mnogi mladi navijači odgajani su od malih nogu u modrom duhu i mnogima je od njih ljubav prema Dinamu takozvani način života. Iako zbog svega što se događa danas to zvuči nevjerojatno, još uvijek ima puno onih koji s nestrpljenjem čekaju priliku kada će moći dobiti autogram nekoga od igrača Dinama, kada će vidjeti igrače uživo i na kraju krajeva možda ostvariti neki kontakt s njima. A vrlo često upravo je to stvar kućnog odgoja i stava prema Dinamu koji razvijamo od vrtićke dobi. Oduvijek se smatralo da Purger nije pravi Purger ako ne navija za Dinamo. I vjerujem da u tome ima istine jer, osim što je institucija i marketinški gledano veliki brend, Dinamo je i svojevrstan kult. Razmišljajući o cijeloj priči s navijačima i pozitivnoj strani koju smo mogli vidjeti početkom ovoga tjedna na druženju igrača i navijača, došla sam do zaključka da je ipak većina navijača zapravo nezadovoljna. Gotovo u svakom hrvatskom nogometnom klubu u određenom periodu navijači na utakmicama skandiranju kontra uprave, traže se smjene trenera i vlada jedan opći sportski kaos. Ali u takvim ''kritičnim'' situacijama uvijek su tračak nade oni najvjerniji navijači koji su uz Dinamo bez obzira na priče koje ga prate, kao i maleni navijači koji ne znaju za iskvarenost te koji navijaju za Dinamo iz najosnovnijeg razloga - jer su dinamovci. I kada u naručje dinamovaca dotrči vidno oduševljen dječak od sedam godina, u dresu Dinama i sa sjajem u očima, onda zaista vrijedi biti nogometaš Dinama. Mnogi roditelji kažu: ''Moje dijete će biti dinamovac'', i to je ta iskrena odanost klubu, tradicija koja postoji kod svakog pravog dinamovca i koja se nastavlja iz generacije u generaciju. Poznajem toliko ljudi koji na utakmice i druženja s igračima vode i svoju djecu, koji za svoju djecu još u iščekivanju njihova rođenja kupuju najmanju veličinu dresa Dinama. Nedavno je jedan vjerni navijač Dinama na utakmicu poveo jednogodišnjeg sina odjevenog u minijaturni dres Dinama. Pa zar to nije pravi primjer iskrenog navijača? Svatko ima izbor, navijati za Dinamo u pravom smislu riječi, ili ne navijati tako.

Ne osuđujem nikoga, mnogi navijaju za Dinamo zato što su tako naučeni, mnogi navijaju za Dinamo iz nekog bunta, mnogi su prestali navijati slijedom raznih okolnosti. Ali tko su zapravo pravi navijači? Profil pravog navijača teško je odrediti jer netko tko sjedi kod kuće pred tv ekranom i zbog financijske nemogućnosti da bude na utakmici navija iz kućne fotelje može biti iskreniji navijač od onoga tko dolazi na stadion. Zbog toga je teško razdvojiti prave navijače od ''nepravih''. Ali jedno je sigurno, pravi navijač je svakako onaj tko će doći pred Rukija, Beću i Ibaneza, pružiti im ruku, zamoliti za fotografiju i poručiti im da je uz njih sto posto u svakoj situaciji, sportskoj i nesportskoj. To je bez sumnje pravi navijač Dinama i takvi navijači su potrebni modrim dečkima. Zbog svega gore navedenog, ne mogu sakriti koliko mi je drago što još uvijek ima onih koji su odgojeni tako da kažu ''Moj Dinamo je uvijek moj Dinamo, bez obzira na sve okolnosti''.

Iva Cigrovskij