Dragi Kraso, neka ti je vječna slava i hvala

  Karakterističan elegantan hod, ruka u džepu, stari Dinamov grb zašiven na odijelu, vidljiva suza u kutu oka i tužni podsjetnik na prijatelje i suigrače kojih više nema: “siguran sam da će i naš Zambi zajedno s njima sad pronaći neku livadu na kojoj je će zaigrati na dva mala gola...” Tako se Krasnodar Rora u utorak, emotivnim govorom na komemoraciji na stadionu Maksimir i potom na samome ispraćaju, oprostio od svojega suigrača i kapetana Slavena Zambate. Šokantna je vijest uslijedila dva dana kasnije. U četvrtak, 12. studenoga, zauvijek nas je napustio i naš dragi Kraso, proslavljeni član ove slavne Dinamove generacije iz 1967. godine.

  Rora nas je iznenada napustio u četvrtak u ranim jutarnjim satima, a pamtit ćemo ga kao jednoga od najvećih Dinamovih igrača svih vremena, popularno lijevo krilo koje je u 10 godina provedenih u plavome dresu upisao 459 utakmica uz 90 postignutih pogodaka.

 Teledirigirana asistencija Zambati za prvi pogodak u mitskoj utakmici protiv Eintrachta, odmah potom brzopotezni centaršut Marijanu Novaku za drugi gol jedva minutu i pol kasnije, proparana mreža Leeds Uniteda u samome finalu... Rora je bio jedan od Dinamovih „mlaznih motora“ na putu prema pokalu Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje je preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Letio je lijevim krilom, ostavljao suparničke braniče „u prašini“, pravodobno i precizno centrirao, proigravao suigrače...

  Štoviše, bio je ljevokrilni napadač „zarobljen“ u duhu i tijelu – organizatora igre. Podjednako je volio igrati i desetku i jedanaesticu. Uživao je u ulozi krila iako je tu, kako je i sam tvrdio, manevarski prostor skučeniji. U sredini terena možeš lakše improvizirati, dati oduška mašti, pojašnjavao je Rora dodajući da je na krilu posebno teško igrati kod kuće jer je suparnička obrana tada gušća.

  „Rora i Stjepan Lamza bili su najbolji dribleri naše generacije“, podsjećao je proslavljeni Dinamov igrač i kasnije trener, Zdenko Kobešćak. Rora je, još kao iznimno daroviti izlazni junior, blistao u udarnoj postavi tadašnjega drugoligaša Šibenika. I malo je nedostajalo da Šibenčani dohvate plasman u prvu ligu. Ondje je, primjerice, stjecao iskustvo s Perom Nadovezom pa s popularnim Zekom, starijim bratom Slavena Zambate. Uostalom, najbolje se u Dinamu slagao upravo sa – Zambatom. Čak je i možda ključni trenutak u Dinamovu pohodu na pokal Kupa velesajamskih gradova upravo „posljedica“ njihove produkcije. Rora je u 14. minuti uzvratnoga okršaja protiv Eintrachta u Zagrebu, gdje su plavi lovili čak tri pogotka zaostatka iz prvoga dvoboja, centrirao filigranski preciznu loptu Zambati za rano vodstvo 1:0. Bio je to tek početak silnoga pritiska koji je posve slomio njemačku obranu. Uostalom, nepune dvije minute kasnije Rora je ponovno zavrnuo u sredinu gdje je natrčao Novak i zakucao za 2:0 i potpuni delirij na tribinama. Pogodak Leedsu u finalu za vodstvo 2:0 u prvom okršaju u Zagrebu ulazi u anale kao jedan od najvažnijih u klupskoj povijesti.

  Uostalom, tandem Rora – Zambata razgrnuo je i čvrstu, neugodnu obranu Dinama iz Piteştija u 3. kolu. U prvoj su utakmici u Rumunjskoj Zagrepčani pobijedili s 1:0, i to tako što je Rora protutnjao lijevom stranom, centrirao u sredinu, a lopti je dodatni zamah dao i vjetar pa je pogodila – gredu. Na odbijenu je loptu natrčao Zambata i zabio za pobjedu. Bio je to, zapravo pogodak koji je Zagrepčane, uz 0:0 u uzvratu u Maksimiru, odveo u četvrtfinale gdje ih je čekao Juventus. A, upravo je Rora pamtio dvoboj protiv Talijana, i to ne samo zbog vlastite sjajne i atraktivne izvedbe. Pamtio ga je i po dvoboju s Juventusovim braničem Ernestom Castanom nakon čega je ozlijedio arkadu pa nastavak utakmice odigrao s povezom.

  Naslov pobjednika Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, pokal osvajača Kupa 1965. i 1969. kruna su Rorina dojmljivog i iznimno uspješnoga desetljetnog igračkog staža u maksimirskom klubu.

  Rođen je 23. ožujka 1945. godine na Visu, ali je odrastao u Šibeniku. Prve je nogometne korake načinio sa 14 godina na šibenskim poljanama i to baš u „nogometnom kvartu“ – Šubićevcu. Otkrio ga je trener Stojo Mileta, iznimno uvaženi šibenski stručnjak i lovac na talente. Zanimljivo, Rora je bio strijelac u svojem prvom nastupu za udarnu momčad Šibenika, baš kao i svojoj premijeri u omladinskoj reprezentaciji. U Šibenikovu je dresu na proljeće 1962. godine zabio čak dva gola Splitu u pobjedi 4:2, dok je u debiju u državnoj selekciji postigao jedini pogodak u pobjedi 1:0 protiv tadašnje DR Njemačke.

  Uvijek je isticao da kao dijete nije imao svojega nogometnog uzora, ali puno je naučio dok je još kao 15-godišnjak promatrao samostalne treninge Jole Vidoševića, Hajdukova igrača koji je vojsku tada služio u Šibeniku i trenirao na Šubićevcu.

  „Gledao sam kako lijevom nogom gađa suprotne rašlje. I tako sam i ja naučio. Imali samo tada u Šibeniku izvrsnoga vratara Miloševskog, ali taj me znao istjerati s terena. Eto, toliko sam ga naljutio tom vanjskom lijevom felšom! Od deset udaraca osam su bili golovi. Ali, čim sam na neko vrijeme prestao vježbati, prosjek se smanjio. Došao bih u situaciju da se ne usudim pucati jer od deset puta jedva dvaput pogodim gol. Sve je u vježbi i u treningu“, govorio je Rora.

  U Dinamo je došao 1964. godine gdje je naslijedio dres s brojem 11 kojega su ranije nosili Božidar Senčar, Aleksandar Benko, Dionizije Bato Dvornić, Ilijas Pašić, Tomislav Knez... Izabrao je Maksimir uz objašnjenje: „poznata je tradicija šibenskih studenata sklonih Zagrebu, drago mi je da sam i ja krenuo tim putem.“

   Tadašnji je Dinamov tajnik Otto Hofmann u Šibenik poslao posebnoga izaslanika, ranijega popularnog napadača Franju Wölfla. Sve je zaključeno kad je Rora zaprijetio da će, ako ne ode u Dinamo, prestati igrati nogomet.

  Prvi mu je trener u Maksimiru bio Milan Antolković, uslijedili su Vlatko Konjevod s kojim se nije nogometno najbolje slagao, potom ponovno Antolković pa Ivan Oskar Jazbinšek, Branko Zebec, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Dražan Jerković, Stjepan Bobek i Domagoj Kapetanović.

 Nakon 10 sezona provedenih u Maksimiru prešao je u belgijski Standard, a potom u francuski Nancy gdje je igrao u sredini terena, a jedno vrijeme čak i na mjestu libera. U Nancyju je igrao zajedno s kasnijom legendom francuskoga i svjetskog nogometa, Michelom Platinijem, s kojim je zajedno ostajao dodatno vježbati i nakon redovitih treninga. Štoviše, i sam je Platini, prilikom svojedobnoga posjeta Hrvatskom nogometnom savezu, istaknuo: „Ne bih postao onakav igrač da nakon treninga nisam ostajao dodatno raditi s Rorom.“

  Nakon igračke je karijere Rora bio trener u Dinamovoj nogometnoj školi, obnašao je i funkciju asistenta glavnoga trenera, a kao stručni se komentator isticao i u novinarskom poslu.

  U Dinamu je bio i predsjednik savjeta igrača. Bio je i jedan od simbola naraštaja iz 1967. godine, veliki prijatelj, kohezivni faktor pa čak i svojevrsni “glasnogovornik” cijele generacije.

   Dragi Kraso, neka ti je vječna slava i hvala!