Dragi Slavene, neka ti je vječna slava i hvala

  Kad bi prošao suparničkoga braniča, a on ga pritom okrznuo i pomalo izbacio iz ravnoteže, Slaven bi malo zateturao, ali pritom tražio sve načine kako ostati na nogama, nije želio pasti, nije želio tražiti prekršaj, gumiti jedanaesterac, nije usporavao niti sjeckao igru... U fokusu su bili samo lopta i mreža.

  “Silno sam želio zabiti, nisam ni pomišljao padati. Ili zato što nisam znao pasti ili zato što je to bilo ‘muški’”, govorio nam je Slaven Zambata nerijetko se žaleći na svojevrsni “globalni trend” u kojem mnogi ipak prvo pomisle na tehniku pada nego na tehniku juriša prema golu.

  Ovo je tek jedan od brojnih “štikleca” kojim nas je zabavljao svih ovih godina, priča kojima nam je otkrivao detalje iz svoje slavne igračke karijere, zanimljivosti iz Dinamove povijesti, otkrivao male tajne “centarforskog zanata”... I upravo ćemo ga takvog pamtiti. Nažalost, naš proslavljeni nogometaš, naš dragi, omiljeni i nezaboravni “plavi devet”, Slaven Zambata, ovoga nas je četvrtka zauvijek napustio.

  Jedan od najvećih Dinamovih igrača svih vremena, napadač sa stilom, igrač za nogometne gurmane i sladokusce, kapetan proslavljene generacije iz 1967. godine, gradio je i stvarao povijest ovoga kluba...

  “Moj najljepši doživljaj? Uh, bilo ih je puno. Prva turneja po Belgiji i Njemačkoj, četiri pokala pobjednika Kupa, finale i osvajanje Kupa velesajamskih gradova, pobjede protiv Partizana sa 7:2, Crvene zvezde sa 6:0, odlazak na turnir u New York 1963. godine, hat-trick u finalu Kupa protiv Hajduka, dva gola protiv Budućnosti također u finalu Kupa, pogoci Milanu, Celticu, Eintrachtu...”, govorio nam je Zambata.

  Svoja je sjećanja dijelio s vidljivom snažnom emocijom, oči bi mu “zaiskrile” kad god bi pričao o Dinamu, bilo o njegovoj generaciji ili o današnjem naraštaju. Do zadnjega je dana strastveno pratio svaku utakmicu plavih, a s jednakim je zanosom i komentirao nastup cijele momčadi, svakoga igrača.

  Posebno je dojmljiv način kojim je prenosio svoje bogato znanje i iskustvo. Bio je vješt narator, svojevrsni nogometni erudit koji bi sjećanja prenosio gospodskim gardom i profesorskom elokvencijom. Uostalom, tri godine uzastopno Zambata je pisao, uređivao i izdavao nogometni almanah koji je sredinom osamdesetih bio pravi hit među kibicima.

   Dinamov kapetan, popularni „plavi devet“, omiljeni maksimirski centarfor, jedan je od glavnih junaka spektakularnoga lova na pokal Kupa velesajamskih gradova, kasniji Kup Uefa, odnosno Europa liga. U devet je nastupa šest puta tresao mrežu, vukao je momčad, lomio suparničke obrane kad se činilo da ih ne bi mogli probiti ni svi napadači svijeta zajedno.

  Uostalom, i sam slijed pogodaka zorno ilustrira njegovu ulogu na putu prema pokalu. Zabio je pogodak Spartaku iz Brna u uzvratu u Zagrebu čime su plavi neutralizirali vodstvo Čeh(oslovak)a iz prvog dvoboja, bio je tu i nezaboravni “manevar s novčićem” kad je sudac ždrijebom, bacanjem kovanice, odlučivao o pobjedniku... U sljedećem je kolu zatresao mrežu Dunfermlineu u gostima u utakmici u kojoj su domaći ipak pobijedili sa 4:2, da bi potom sam dvaput proparao mrežu za Dinamovih 2:0 u Maksimiru i prolaz dalje. U dvama teškim dvobojima protiv čvrstoga i neugodnog Dinama iz Piteştija upravo je maksimirski „plavi devet“ zanjihao mrežu Rumunja za pobjedu 1:0 u gostima što je bilo dovoljno za četvrtfinale.

  I upravo negdje u to vrijeme dolazi ona nesretna utakmica protiv Sarajeva... Između dvaju okršaja protiv Rumunja plavi su u kup utakmici odmjerili snage sa Sarajlijama. Zambata se u drugom poluvremenu sjurio u kazneni prostor gdje su ga, baš kad se spremao na udarac, „u sendviču“ presjekla dvojica braniča. Uslijedila je višemjesečna stanka zbog koje je propustio ne samo uzvrat protiv Rumunja već i oba četvrtfinalna okršaja protiv Juventusa.

  No, zato je i povratak bio još slađi. I to kakav povratak! U uzvratnom je okršaju protiv Eintrachta u Zagrebu, kad su plavi lovili tri pogotka zaostatka iz prvog ogleda, upravo Zambata proparao mrežu za 1:0 u 14. minuti. Bio je to trenutak koji je posve „slomio“ Nijemce, trenutak koji je plavima ugradio „raketne motore“!

   Još je prije ozljede svojim plotunima „skinuo“ dva europska velikana. U dvoboju Srednjoeuropskog, Mitropa kupa plavi su izbacili Milan. U Zagrebu je bilo 1:0, na San siru 0:0. U 54. minuti zagrebačkoga dvoboja , po silnom pljusku gdje su se golovi jedva i nazirali, Zambata je ščepao loptu, prjurio kroz obranu i rasparao mrežu. Junak je bio i u prijateljskom ogledu protiv Celtica u Glasgowu. I tada je zabio za pobjedu 1:0. Celtic je samo nekoliko mjeseci kasnije postao – europski prvak.

  Slaven Zambata rođen je 24. rujna 1940. godine u Sinju, a prvi nastup za seniore Junaka upisao je sa 16 godina. Još dok je kao dijete natjeravao „krpenjaču“ po sinjskim ulicama, svi su ga zvali – dinamovac... Ljubav prema plavoj boji razbuktao mu je njegov prvi trener u Sinju, Branko Dragaš, raniji veliki navijač Gradjanskog, koji je poznavao i kao igrače volio Franju Wölfla, Milana Antolkovića, Ivana Jazbinšeka i brojne druge purgere...

  Sudbina je htjela da mu upravo Jazbinšek bude prvi trener u Dinamu, a Antolković afirmira. Bila je nedjelja, 30. kolovoza 1959., Dinamo se spremao za prvenstvenu utakmicu protiv Crvene zvezde u Maksimiru... Tadašnji je glavni tajnik Otto Hofmann poklonio Zambati dvije ulaznice za tu utakmicu i dogovorio trening dan kasnije.

  „Sjećam se, došao sam do tajništva Dinama i rekao: 'ja sam Slaven Zambata. Iz Sinja sam, igram u Junaku. Ostao sam u Zagrebu jer mi je već dugo želja igrati u Dinamu“, prepričavao je kasnije Zambata.

  Nakon 15 dana probe vratio se u Sinj, a pet tjedana kasnije potpisao trogodišnji ugovor. U početku je vježbao pod Jazbinšekovim nadzorom, a priliku u prvoj momčadi pružio mu je trener Antolković. Nakon što je, uz dobru igru, naglašenu prodornost i brzinu, postigao i pogodak u pobjedi protiv Borca s 4:3 u prijateljskoj utakmici u Banjoj Luci, Antolković ga je ubacio u polufinalnom kup dvoboju protiv Hajduka u veljači 1960. i tako već kao tinejdžer pomogao plavima na putu prema trofeju.

  Nogometne je kibice zadivio i na turniru u švicarskoj Bellinzoni 1961. godine. Svjedoci su isticali da je bio nezadrživ, pun dinamike i akrobatskih skokova i svojim potezima oduševljavao publiku. Zablisato je i u pobjedi 5:1 protiv tada jakoga Ferencvarosa u Mitropa kupu zabivši dva pogotka...

  Kad su u ljeto 1964. godine Dražan Jerković i Željko Matuš otišli u vojsku, Zambata je s nepune 24 godine postao najmlađi kapetan u dotadašnjoj klupskoj povijesti. On sam je, pak, na služenje vojnoga roka krenuo nakon osvajanja Kupa velesajamskih gradova.

  Nakon 10 godina provedenih u Dinamu, tri je igrao u Belgiji: dvije u Waregemu, zajedno s Marijanom Brnčićem, suigračem iz maksimirskih dana, i jednu u Crossingu. Potom se nakratko vratio u Dinamo, a nakon nekoliko ozljeda i dviju operacija otišao je u austrijski Villach gdje je 1974. završio karijeru.

  S Dinamom je, dakle nastupio u finalu KVG-a 1963., četiri godine kasnije i osvojio pokal, a pritom dohvatio i četiri naslova pobjednika Kupa: 1960., 1963., 1965. i 1969. Za plave je. prema vlastitoj evidenciji, odograo 393 utakmice i postigao 264 gola.

  Za jugoslavensku je reprezentaciju upisao 31 nastup uz 21 pogodak. Bio je i kapetan olimpijske selekcije na OI 1964. u Japanu. U Zagrebu je diplomirao na pravnom fakultetu.

  Zambata je ujedno, s Igorom Cvitanovićem, na vrhu Dinamove ljestvice najboljih strijelaca u europskim utakmicama u povijesti. Obojica su zabili po 15 pogodaka.

  Prije samo tjedan dana potvrđeno je da je Zambata postao dobitnik godišnje državne nagrade za sport Franjo Bučar. Nažalost, nagrada će mu biti dodijeljena posthumno. 

  Pamtit ćemo ga kao jednu od najsjajnijih zvijezda na našem plavom nebu. Dragi Slavene, neka ti je vječna slava i hvala.