Dva desetljeća od „petice“ protiv Partizana

- Još smo si u Beogradu u svlačionici nakon utakmice dali ruke i rekli: 'sredit ćemo ih u Zagrebu -, još je tada prepričavao proslavljeni maksimirski vratar Dražen Ladić. Izraziti napadački nogomet, pogođena prečka, propuštene velike prilike ipak nisu bili dovoljni da Dinamo već u prvom dvoboju u Beogradu pobijedi staroga rivala. Partizan je ipak slavio s 1:0 i time, zapravo, samo dodatno naoštrio „ambicije“ i podgrijao ionako uzavrelu atmosferu uoči uzvrata u Zagrebu. U nedjelju, 30. srpnja obilježavamo točno dva desetljeća od velike pobjede protiv „crno-bijelih“, od gromkih 5:0 kojim je Dinamo, tada još pod imenom Croatia, nadigrao Partizan u prvom pretkolu Lige prvaka.

Zagreb je tih dana zapljusnula nogometna euforija, i to i prije nego je ždrijeb spojio ova dva suparnika. Povratak Roberta Prosinečkog, i to u najboljim godinama, s navršenih 28, rasplamsao je nogometni žar kod navijača koji su s nestrpljenjem čekali početak sezonu osjetivši „miris“ nogometne atrakcije, dopadljivih poteza, finti, proigravanja, velikih rezultata... Na taj se ambijent „naslonio“ i ždrijeb s Partizanom...

U uzvratu u Zagrebu od prve su minute krenuli furiozni napadi. Jedan je od junaka utakmice Edin Mujčin, tadašnja maksimirska desetka, koji je bio u izvorištu akcija za čak četiri pogotka. U 13. je minuti s lijeve je strane ubacio u kazneni prostor, lopta se odbila od Viduke pa od Cvitanovića, koji je vratio Mariću, a on iz okreta poslao loptu kroz noge Krstajiću, kasnije sjajnome, dugogodišnjem igraču njemačkoga Schalkea. Već dvije minute kasnije Krznar je petom uposlio Mujčina, a on zavrnuo na peterac, na glavu Cvitanoviću za 2:0. U 24. minuti Mujčin je poslao loptu u for Viduki, koji je otišao suviše desno i činilo se da je prilika propuštena.

No, Viduka se othrvao Taševskom pa u padu, klizeći na lijevoj nozi, uspio nekako opaliti loptu, koja je nezadrživo klizila po travi točno u suprotni kut, za velikih 3:0. A Beograđane je tada „u igru“ pokušao vratiti francuski sudac Gilles Veissiere. Svi su na stadionu pomislili da je u Dinamovu kaznenom prostoru bila riječ o prekršaju u napadu. Svi, pa i igrači obiju momčadi. I dok su se i plavi i crno-bijeli lagano povlačili prema središtu igrališta, odjednom je postalo jasno da je Veissiere, ničim izazvan, dosudio jedanaesterac za Partizan. Loptu je na bijelu točku namjestio Vukićević, a Ladić – obranio! I ne samo obranio: Ladić je bekhendirao loptu, Vukićević natrčao na odbijanac i ponovno snažno pucao, ali Dinamov je vratar opet čudesno obranio i time dodatno zapalio ionako zahuktalu maksimirsku atmosferu!

Samo šest minuta kasnije već je bilo 4:0! Opet je prste umiješao Mujčin. Dodao je desno, Mariću, on loptu propustio do Cvitanovića, koji se sjurio u kazneni prostor, zavrnuo nisku loptu na prvu stativu, a Marić zakucao u mrežu. Još nam je u sjećanju onaj Marićev klizeći slavljenički „let“ prema zapadnoj tribini! A, pečat je uslijedio u 69. minuti, nakon filigranski uigrane akcije iz kornera. Prosinečki je iz kuta poslao loptu gotovo paralelno s gol-aut crtom, natrčao je Krznar, uputio „na recepciju“, dakle povratnu prema vrhu kaznenoga prostora, pritom ju je Petrović preskočio prethodno fingirajući udarac, da bi je potom dočekao Cvitanović i torpedirao pod prečku! Dvoboj protiv Partizana ulazi u klupsku povijest ponajprije na emotivnoj razini zbog starog rivalstva i tadašnjih društveno-političkih okolnosti. No, snaga samog suparnika i faza natjecanja nisu odveć „zvonili“. Bilo je to tek prvo pretkolo Lige prvaka, a beogradski klub u tim trenucima nije imao snagu kakva ga je krasila u ranijoj povijesti.

– Jasno je da je to bila utakmica posebnog naboja, prva velika sportska priredba suparnika iz Hrvatske i Srbije nakon rata, utakmica velikih napetosti... Partizan nam je u tom trenutku bio suparnik po mjeri, ono što smo gledali u pripremnim utakmicama dalo nam je do znanja da smo bolja i kvalitetnija momčad, a to se i pokazalo na terenu – prisjetio se tadašnji Dinamov trener Marijan Vlak, današnji sportski direktor maksimirskog kluba.

– Tu je bilo igrača s velikim međunarodnim iskustvom, primjerice Prosinečki i Jurić pa iskusni Ladić... Bila je to i kombinacija starijih i mlađih, ali bitno je da su svi bili karakterni i kvalitetni igrači. Mislim da smo odradili izvanrednu psihološku pripremu za tu utakmicu. Igrače nije trebalo dodatno motivirati već naprotiv, možda im malo i spuštati tenzije. Već nam je i prva utakmica u Beogradu, gdje je Partizan pobijedio 1:0, pokazala da smo bolji. Propustili smo jako puno prilika. Poraz nikad nije dobar, ali on nas je još više mobilizirao, kako nas, tako i navijački puk. Cijela je Hrvatska bila uz nas. Inače, moram reći da je sama utakmica u Beogradu fantastično organizirana u smislu osiguranja, nismo imali nikakvih problema. Izašli smo na teren sat i pol prije utakmice, bilo je vikanja s tribina, vrijeđanja, bacanja upaljača... Izašli smo malo ranije da ih 'isprovociramo', da vidimo kako dišu i što nas očekuje...

I sam Vlak priznaje da nikad nije ni igrao niti vodio momčad u žešćoj atmosferi.

– Ne. Ali, to će vam reći i igrači, čak i oni koji su igrali u najvećim svjetskim klubovima. Sama je utakmica tekla onako kako smo priželjkivali. Prekretnica je bio 11-erac za njih koji je praktički bio izmišljen, ali Ladić ga je obranio i sve je još više otišlo na naš mlin. Baš sam nedavno vidio izjavu suca Veissierea, ne znam koliko je vjerodostojna. Jako je dobar prijatelj s tadašnjim Partizanovim direktorom, igračkom legendom kluba, Nenadom Bjekovićem, koji je ranije igrao u Francuskoj. Navodno je Veissiere rekao Bjekoviću 'pokušao sam ti pomoći'. Ali, nisu imali šansi, vidjelo se to već u samom tunelu, djelovali su mi nesigurno, a još kad je Goran Jurić viknuo 'ajmooo'... S tom je utakmicom Dinamo nakon dugo vremena počeo igrati neku zapaženu ulogu u Europi. Tu jesen igrali smo velike utakmice kao i u dvjema sljedećim sezonama. Tu nam je dolazak Prosinečkog bio bitna stvar.

Vlak je za tu utakmicu priredio pomalo netipičan sastav, a njegov je taktički manevar bio puni pogodak.

– Sastav je bio malo iznenađenje. Naš je ključni čovjek bio Edin Mujčin. On je bio naš džoker, odigrao je fantastičnu utakmicu, za njih je bio potpuno neočekivano rješenje. Ali, svi su dali puni doprinos, ne treba isticati pojedince.

Uz obje je utakmice, kako beogradsku, tako i zagrebačku, vezan i zanimljiv „štiklec“:

– Bilo je tu i šaljivih situacija. Na večeri nakon zagrebačke utakmice bio je i predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman... U jednom je trenutku dobacio: 'pa, Vlak, moglo je to biti malo i bolje. Bilo je dobro, ali moglo je i bolje'. Dakako, šalio se, ispalo je simpatično. Sjećam se još jednoga detalja. Na večeri u hotelu u Beogradu, uoči prve utakmice, konobar se obratio našem fizioterapeutu Joži Čačkoviću s porukom neka pobijede Partizan. Konobar je bio Zvezdin navijač.

Zagreb, 30. srpnja 1997., stadion Maksimir

Liga prvaka, 1. pretkolo, uzvrat

Croatia – Partizan 5:0 (prva utakmica: Partizan – Croatia 1:0)

Sudac: Gilles Veissiere (Francuska)

Gledatelja: 40.000

Croatia: Ladić – D. Šimić, Jurić, Jurčić – Šarić, Mujčin (71. Brlenić), Prosinečki, Marić (67. Petrović), Krznar – Viduka (75. Tomas), I. Cvitanović; Trener: Marijan Vlak

Partizan: Kralj – Taševski, Bolić, Svetličić, Szabo, Krstajić – Tomić (46. Ilić), Vukićević, Trobok, Stojisavljević (65. Ćirić) – Obradović (46. Isailović) Trener: Ljubiša Tumbaković

Strijelci: 1:0 Marić (13.), 2:0 I. Cvitanović (15.), 3:0 Viduka (24.), 4:0 Marić (43.), 5:0 I. Cvitanović (68.)