Hajduk doživljavamo s poštovanjem kakvo zaslužuje

Nakon plasmana Dinama u Ligu prvaka predsjednik Dinama gospodin Mirko Barišić je dao ekskluzivni intervju za Slobodnu Dalmaciju. S obzirom na to da, iz ne znamo kojih razloga, intervju do dan uoči derbija s Hajdukom nije objavljen odlučili smo cijeli razgovor, bez da je išta dodano ili micano, objaviti na našim službenim stranicama.

Kako ste doživjeli uhićenje braće Mamić? Smatrate li istragu protiv Dinamovih dužnosnika političkim progonom?

- Nažalost, imam i osobnih iskustava s političkim progonom. Još s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Po uhićenju braće Mamić, shvatio sam prirodu i pozadinu progona. Način na koji je akcija provedena neprimjeren je civilizacijskom društvu. Aktualnoj je vlasti očigledno stalo do političkog spektakla, s ciljem da se posredno dezavuira i sa scene ukloni institucija kao što je Dinamo. Svjestan sam kako represija neće stati. Posve je izvjesno da će se intenzivirati u razdoblju izborne kampanje.

Percepcija u javnosti, kako Zdravko Mamić ''kontrolira medije'', pokazala se promašenom. Čelnici Dinama konstatirali su histerične i bjesomučne napade na svoj integritet, ali i presumpciju nevinosti. Praktički su osuđeni i prije sastavljanja optužnice.

 - Kada je nas hapsila ''narodna milicija'' nije bilo medija i jeftinog spektakla. Danas mediji unaprijed znaju što će se dogoditi. Profaniranost politike providna je i očigledna. Simptomatično je da se Dinamovi rezultati unatoč desetogodišnje dominacije sustavno napadaju i osporavaju. Samo naivni mogu povjerovati kako je to slučajno.

Kako osobno doživljavate promišljanje (dijela) javnosti da su klubu bez Mamića ''ugrožene vitalne životne funkcije''? Bivši trener Kruno Jurčić javno je ustvrdio: bez Mamića, Dinamo je izgubljen!

- Osobno sam 2001. inzistirao da Zdravko Mamić dođe u klub. Svojom silnom energijom i entuzijazmom on je svojevrsni jamac sadašnje razine funkcioniranja kluba. Njegovo nasilno sklanjanje sigurno je predstavljalo stres za klub, ali Dinamo će funkcionirati i kada ne bude Mamića i Barišića.

U predistražnim radnjama spominje se ''stotinjak milijuna kuna štete'', koju je navodno prouzročio Zdravko Mamić. Osjećate li se odgovornim i prozvanim kroz (neslužbenu) optužnicu protiv prvog operativca kluba?

- Kao formalno prvi čovjek kluba moram preuzeti odgovornost. A prozvani su svi, na bilo koji način, povezani s klubom. Međutim i letimičan pogled na ''predmet'' sugerira kako se radi o ''nategnutoj konstrukciji''. Glavni su posao pak odradili mediji, koji su predstavili Dinamo kao leglo korupcije i kriminala.

Izmijenjeni i dopunama revidirani Zakon o sportu, postao je novom bojišnicom aktualne vlasti i oporbe. Potonja grupacija spomenuti akt doživljava kao političko silovanje, odnosno pokušaj populističkog svrgavanja vodstva HNS-a, a potom i Dinama. Može li se usvojeni Zakon o sportu smatrati i pobjedom Torcide, odnosno njene udruge Naš Hajduk?

- Spomenuti čin samo potvrđuje bijedu zakonodavne vlasti. Protiv tog zakona bile su praktički sve sportske institucije. Svi nacionalni sportski savezi i Hrvatski olimpijski odbor. Čak je i Vladino Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta bilo protiv. Nakaradno je uopće dovoditi u kontekst donošenje Zakona o sportu s jednom navijačkom skupinom. To dovoljno govori o bolesti društva u kojemu živimo.

Jesu li problemi Zdravka Mamića počeli onoga trenutka kada se previše približio (visokoj) politici? Posljedično, politika se počela baviti njime. Odnosno, jesu li javni istupi Dinamovog izvršnog predsjednika odraz njegove paranoje (objedi na račun vlasti kako želi podijeliti ''sjever'' i ''jug'', opsjednutost Udbom i Orjunom...) ili racionalna projekcija hrvatske zbilje?

- Ne mislim da se Zdravko Mamić približio politici. On u javnosti prvenstveno zastupa svoje svjetonazore. Veliča obitelj kao najveću vrijednost društva. U čemu je problem ako iznosi i svoje političke stavove? Nije li pravo na vlastito mišljenje zalog svake demokracije? Međutim ako zbog svojih stavova mora snositi konzekvence onda je to – kraj svijeta.

Mirko Barišić cijeli se život deklarirao kao – Hrvat i Dinamovac.

- Za moja poimanja Dinamo je uvijek bio više od nogometa. Svojevrsni nacionalni identitet. Meni je Dinamo bio sinonim nečega što sam beskrajno cijenio i bio uz to emotivno vezan. Zbog Dinamove turneje po Sjevernoj Americi politički sam proganjan, ali imam osjećaj kako je danas situacija kompleksnija i teža.

Kako to tumačite?

- Rat za hrvatsku samostalnost još nije završen. Dobili smo dvije značajne bitke – vojnu i političku. No, da bismo pobijedili na kulturološkom polju očigledno će trebati još vremena.

Na posljednjoj Skupštini GNK Dinamo (23. veljače) zastupnicima je prezentiran podatak o financijskoj (tzv. knjigovodstvenoj) dubiozi od 90 milijuna kuna. U međuvremenu Dinamo je izborio Ligu prvaka i financijski ojačao, no kronični problem maksimirskog poslovanja nije izliječen. Plasman Dinama kao nogometnog proizvoda na hrvatskom je tržištu i nadalje upitan.

- Dubioza, koju mediji spominju ne postoji. Problem je što u godišnjoj bilanci mora biti iskazan transfer, a dinamika njegove isplate redovito je u obrocima. Nažalost, strukturu Dinamovog proračuna u visokom postotku (85 %) čine transferi i prihodi od nastupa u europskim natjecanjima. Ostatak budžeta su: prodaja ulaznica, marketing, TV prava... Čimbenici, koji pune proračun bogatim klubovima. Zato mi stalno – hodamo po žici. Izostankom sezonu ili dvije iz Europe naša bi egzistencija bila ugrožena. Stoga je nemjerljiv doprinos Zdravka Mamića u ustrojstvu kluba, napose škole. Mi i danas pod stipendijskim ugovorima imamo 150 igrača.

U kojem postotku, u budžetu kluba, participira stavka – prodaja ulaznica?

- Otprilike 3%. Pitanje posjećenosti Dinamovih utakmica za mene je prvenstveno sociološki problem. Poglavito u stanju depresije, koju proživljava hrvatski građanin. Isti problem diskrepancije uočljiv je i kod fenomena izlaska ljudi na izbore.

Na spomenutoj Skupštini jednoglasno je odlučeno da se Dinamo privatizira. Zašto ste klub odlučili ''gurnuti'' na tržište? Ne vjerujete u Hajdukov model ''narodnog kluba''?

- Ako je model ''narodnog kluba'' Hajduku prihvatljiv, mi to poštujemo. No, mi smo krenuli u drugom smjeru. Koncem godine ili početkom iduće prva faza privatizacije trebala bi završiti. I na taj smo način željeli pokazati kako Dinamo nije ničija prčija niti smo se za njega zalijepili. Svatko će imati priliku postati vlasnikom.

Ne bojite li se da bi Dinamo promjenom ustroja mogao izgubiti identitet? Odnosno, da bi hrvatska nacionalna svetinja mogla završiti kao igračka u rukama nekog ruskog tajkuna ili arapskog šeika?

- Nadam se da Dinamo nikada neće izgubiti identitet hrvatskog kluba. Nijedan vlasnik neće se odreći klupskih vrednota. Radio bi protiv sebe. Konačno, i najveći svjetski klubovi imaju vlasnike, pa nisu izgubili identitet. Štoviše, prosperirali su.

U subotu, 19. rujna Dinamo gostuje na Poljudu. Šlager ''Dinamo i Hajduk, dva su kluba bratska (s njima se ponosi cijela Hrvatska)'' odavno nije pri vrhu top-lista. Kakvi su danas odnosi i suradnja među najvećim hrvatskim klubovima?

- Istina je, nekada smo organizirali ručkove i zajednička druženja. U ovih 16 godina najbolje smo surađivali u razdoblju dok je Hajduk vodio Branko Grgić. Nažalost, danas suradnja uopće ne postoji. Žao mi je, jer sa svim hrvatskim klubovima imamo korektne i prijateljske odnose. Svejedno, mi u Dinamu, Hajduk uvijek doživljavamo s poštovanjem kakvog zaslužuje veliki hrvatski klub.