Igramo nogomet iz strasti, izgradili smo pobjednički duh

Bio je to „gorko-slatki“ završetak, maksimirska obrada nekadašnjega hita „Bittersweet Symphony“. Netom završena sezona Dinama II u Drugoj HNL bila je, istina, više slatka nego gorka jer konačno treće mjesto s mladim igračima u konkurenciji mahom starijih, iskusnijih, a posljedično i čvršćih suparnika, svakako zaslužuje pljesak. Onaj „gorki“ dio odnosi se na podsjetnik da se momčad trenera Igora Jovićevića vijorila na vrhu ljestvice sve do završnice sezone – prvo mjesto ispustili su dva kola prije kraja.

  – Apsolutno sam zadovoljan sa sezonom u okvirima svojih očekivanja i ostvarenih ciljeva. A, za sebe smatram da sam doista vrlo zahtjevan – istaknuo je trener Jovićević.

  – Moramo biti realni, ima još nekoliko vrlo dobrih momčadi koje su se u kontinuitetu borile za naslov prvaka u Drugoj HNL. Nama je možda nedostajalo iskustva, i to u nekim banalnim situacijama, primjerice kod nekog auta, prekršaja, zadržavanja lopte, kod nekog kontranapada... Jednostavno, mladi igrači moraju proći neke situacije, to je iskustvo i ne može se kupiti novcem niti im trener sve to može prenijeti jednostavnim riječima. Ove smo sezone triput pobijedili Goricu, prvaka Druge HNL... Sezona je bila jako iscrpljujuća. Još smo od prvog kola i utakmice protiv Gorice u gostima nagrađeni za naš trud, za taktičku disciplinu tako što smo pobijedili 2:0, a odmah smo ušli u pobjednički kontinuitet.

  Bio je to dojmljiv ulaz u sezonu, iznad očekivanja. Startali ste s četiri uzastopne pobjede.

  – Išli smo postupno, iz utakmice u utakmicu, a kako je vrijeme odmicalo, počeli smo vjerovati da je moguće da se i dulje zadržimo na toj visokoj razini. Mi nismo u sezonu ušli kao favoriti iako sad možemo govoriti da je Dinamo, zapravo, uvijek favorit, bez obzira na to igra li s prvim sastavom, s B momčadi, juniorima, djecom... U redu, bilo je utakmica u kojima možda i nismo zaslužili velik rezultat, ali u takvim su prilikama do izražaja došli karakter i homogenizacija momčadi. Kad ne ide tehnika, onda se uključi komponenta volje, hrabrosti, srca. Bilo je i stvarno briljantnih utakmica, pogotovo u smislu posjeda lopte, izgradnje napada, lucidnosti u završnici. Ali, bilo je, kažem, i pozitivnih rezultata nakon ne tako briljantnih izvedbi kad su na kraju do izražaja došle karakterne osobine igrača. Ako bih, dakle, sažeo ovu sezonu, onda bih rekao da je naša momčad pokazala i kvalitetu i karakter, pokazala je da može misliti glavom i boriti se srcem.

  U momčadi ste imali svojevrsni „koktel“ koji se sastojao od novog vala mladih igrača, ali i onih koji su tu četiri godine, dakle od prvoga dana otkako je formiran Dinamo II. I svi su zajedno činili dobru, kompaktnu cjelinu.

  – Sve je to odraz stanja u svlačionici, a ona je naše sveto mjesto gdje mi zajedno planiramo, gdje stvaramo tu auru i atmosferu. Nisam se susreo s nekom 'gnjilom jabukom', a to je jako bitno u svlačionici. Znam iz iskustva, u momčadima često postoji netko tko zamrsi račune pa se to odrazi  na izvedbe. Mi takvih problema nismo imali već smo disali jedan za drugoga. Štoviše, nije bilo ni igrača ljutitih zbog manjka minutaže ili barem ja to nisam vidio. Svi su bili podrška jedni drugima, a to odmah olakšava posao i trenerskom stožeru jer može stvarati plan igre tako da igrači koji uđu s klupe, a koje također smatram važnima kao i one koji su startali, uvijek mogu dati svoj doprinos. Mislim da je taj duh koji smo izgradili u ovoj sezoni bio jako bitan. Da je suprotno, ne bismo došli do ove pozicije.

  Vaše reakcije pored klupe, ali i ponašanje na treninzima, otkrivaju da ste i vi kao trener pun energije koja se projicirala i na same igrače.

  – Jako volim nogomet, volim se nadigravati, jako volim prevariti suparnika. Još sam kao igrač volio nadmudriti suparnika, da ostane bez rješenja. Da biste to postigli, morate stvarno voljeti ono što radite, morate imati strast. Bez strasti ne možete igrati nogomet, to je osnovna energija, motor koji te pokreće. Težimo savršenstvu, a baš to što niste savršeni, čini vas malo nervoznim. Uvijek imate osjećaj da još niste dovoljno dobri, da niste najbolji, i to me ponekad sputava da uživam u nekoj pobjedi ili velikom rezultatu. Stalno se zapitkujem gdje mogu biti još bolji, jači, što još mogu učiniti, dodati, stalno razmišljam o seminarima, konferencijama, čitam knjige... Jednostavno, želim i samim igračima prenijeti tu strast za usavršavanjem. Prvo, znam kako se osjećaju jer sam bio igrač. A, igrao sam s najboljima na svijetu, s Raulom, Gutijem, Butragueñom... Iz razgovora s njima, iz njihova ponašanja, shvatio sam koje su smjernice. Nikad nismo doživljavali trenere kao autoritete koji će nam nešto nametati metodom strogoće, već dijalogom, tako  da mi pruža mogućnost birati najbolje rješenje. Treneri su razvijali moje kognitivne sposobnosti, razvijali mi kreativnost na način da se u određenom trenutku kroz njihove sheme i mehanizme opredijelim za najbolju varijantu. A, temelj svakog dobrog rezultata je pravi međuljudski odnos. Za mene su igrači prvo ljudi, a tek onda sportaši.

  Ranijih je sezona Dinamo II povremeno znao regrutirati neke igrače prve momčadi, ali u vašem je mandatu zaživjela drukčija praksa. Samo ste jesenas povremeno koristili Dinu Perića i Bojana Kneževića koji su nominalno bili dio prvoga sastava, ali ne proljeće je to bila jednosmjerna ulica: vi ste prvo momčadi davali, ali ne i uzimali igrače.

  – Moramo biti svjesni da je druga momčad uvijek podređena prvoj. Mi smo tu da bismo usavršavali ove mlade dečke u svim segmentima, dakle da se u slučaju potrebe uvijek mogu uklopiti u prvu momčad u najkraćem roku. Naravno, kad bih gledao samo sebe, onda to nije bila idealna varijanta, jer smo možda devet mjeseci imali situaciju koja nam je davala mir, a onda je potkraj sezone došao trenutak gdje je prvoj momčadi bila potrebna naša pomoć. Mi smo joj, dakako, pomogli, i to s velikim ponosom. Na kraju, svi smo mi Dinamo. I želim zahvaliti Upravi kluba na stabilnosti, na pozitivi tijekom cijele sezone, a nadam se da su i oni zadovoljni, ne samo s rezultatom druge momčadi nego i s napretkom određenih igrača.

  Koji vam je najdraži trenutak sezone? Je li to pobjeda na startu protiv „vaše“ Gorice, je li to utakmica protiv Sesveta kad je na drugoj strani igrao vaš sin Filip...?

 – Možda će vas moj odgovor malo razočarati, ali najemotivniji dan je – svakodnevni dolazak na trening. Meni su ovi igrači motivacija. Pitaju me zašto mi je stalno prisutan osmijeh. Pa, igrači su izvor moje inspiracije, dakako uz obitelj koja mi je temelj svega. Ali, u ovom sportskom dijelu, igrači su ti koji su me gurali i više se nisam mogao natrag, nego gurati prema naprijed pa dokle ide.