Iz "Memoara" Zdravka Tomca: Biti Dinamovac znači biti Hrvat

Nedavno je iz tiska izašla nova knjiga dugogodišnjeg hrvatskog političara i pisca Zdravka Tomca u kojoj detaljno opisuje što je Dinamo i samo navijanje za Dinamo značilo "u nekim prošlim vremenima".

U novoj knjizi Zdravka Tomca, Memoari, poznati političar i pisac osvrnuo se na svoj vrlo zanimljivi društveni i politički život, a kao važan dio toga je i Dinamo. Tako Tomac u svojoj knjizi opisuje što je u bivšoj državi značilo navijati za Dinamo, kako je u Hrvatskoj dolazilo do promjena imena i još mnoge zanimljivosti.

Mi donosimo samo dio knjige, a svi zainteresirani pozvani su na predstavljanje iste u ponedjeljak, 3. prosinca u 18 sati u Dvoranu Vijenac.

Kao i za mnoge Hrvate u Jugoslaviji, u doba kada se zbog pjevanja hrvatskih pjesama ili izražavanja hrvatskog patriotizma moglo završiti i u zatvoru, kada se smatralo da je izražavanje nacionalnih osjećaja gotovo neprijateljsko djelovanje, za mene je čvrsta privrženost Dinamu bila i način izražavanja nacionalnog identiteta i patriotizma. Dinamo je tretiran kao nacionalni klub, tako da su mnogi Hrvati iz Dalmacije bili ne samo vatreni navijači Hajduka nego i Dinama pa se uvriježila i izreka: "Navijam za Dinamo da se zna tko sam, a za Hajduk da se zna odakle sam". I za moju obitelj, posebno za mojega oca, fanatična ljubav prema Dinamu, kao i za većinu Hrvata, bila je oblik izražavanja nacionalnog identiteta i hrvatskog patriotizma.

Već od malih nogu i ja sam postao fanatični ovisnik o Dinamu. Već kao dječak, s ocem i cijelim susjedstvom, išao sam slušati radio-prijenose Dinamovih utakmica i svi smo se strašno uzbuđivali, svi smo se tresli od uzbuđenja. Pred važne utakmice danima nisam mogao spavati od uzbuđenja, a nakon eventualnoga neuspjeha bilo mi je još teže. Sjećam se kako me kao dječaka otac vodio u Beograd na jednu utakmicu između Partizana i Dinama. Ta utakmica trajno je, na neki način, odredila veliku važnost Dinama u mome životu.

Kao velikog dinamovca, još dok sam bio predsjednik Socijalističkog saveza u Brodu, pozvao me tadašnji predsjednik Dinama Ivan Šibl i direktor kluba Otto Hofmann^[1] da budem Dinamov gost u Zagrebu na utakmici. Smjestili su me u hotelu Palace, gostili kao uvažena gosta, tako da sam se još više emocionalno vezao za Dinamo. Nakon dolaska u Zagreb, na rad u Glavni odbor Socijalističkog saveza 1968. godine, postajem potpredsjednik nogometnog kluba Dinamo te, kao izaslanik Dinama, i potpredsjednik udruženja prvoligaša. S puno energije i entuzijazma angažiram se u Dinamu te uskoro postajem poznat javnosti ne kao političar nego kao potpredsjednik Dinama. To su i godine kada se otvara nacionalno pitanje svom žestinom, kada se velikom brzinom stvara hrvatski masovni pokret i politika "hrvatskog proljeća". To je vrijeme demokratizacije nakon pada Rankovića, vrijeme u kojem se moglo već slobodno govoriti i djelovati. Borim se i u nogometu za ravnopravnost i jednake uvjete te uspijevam da se donese odluka da sve važne utakmice u Jugoslavenskom nogometnom prvenstvu sude strani suci jer je do tada Dinamo često gubio prvenstva zahvaljujući sucima. Svaki susret sa Crvenom Zvezdom i Partizanom bio je na neki način i rješavanje nacionalnog pitanja kroz šport. Dakle, nogomet je bio više od športa. Sjećam se utakmice Dinama i Partizana u Beogradu koju je sudio talijanski sudac Sergio Gonella.^[2] Bila je noćna utakmica, padala je kiša. Dinamo je igrao dobro, poveo s 1:0 golom Zambate i pri kraju prvog poluvremena Dinamovo desno krilo Čerček, koji je znao dramatično pasti, pada u šesnaestercu i sudac sudi jedanaesterac za Dinamo. Dinamo zabija gol i vodi s 2:0. To je bilo previše za publiku u Beogradu koja jednostavno nije mogla shvatiti kako u situaciji kada Dinamo vodi s 1:0 sudac može dosuditi jedanaesterac u korist Dinama. Tada je nastao užas na stadionu i pogrdno skandiranje među kojim i "Ustaše, ustaše!". Nakon utakmice jedva smo izvukli živu glavu, bili smo popljuvani i izvrijeđani. Sjećam se kako su me Miljković^[3] i Blašković,^[4] Dinamovi igrači iz moga Slavonskog Broda, sa čuđenjem pitali su zašto nam skandiraju "Ustaše!", zašto su toliko protiv Dinama. Rezultat pobjede Dinama u Beogradu doveo je do brzog ukidanja suđenja stranih sudaca i opet se vratilo sve na staro.

Za Dinamo je vezan još jedan događaj koji je u budućnosti možda bio bitan i za moj životni put, ali i više od toga. Nakon odlaska Ivana Šibla s mjesta predsjednika Dinama, Fredi Kramer^[5] došao je s prijedlogom da bi bilo dobro da pozovemo dr. Franju Tuđmana, koji je već tada bio u političkoj nemilosti kao hrvatski nacionalist, da dođe za predsjednika NK Dinamo. Možda sam tada pogriješio, ali bio sam protiv toga prijedloga jer sam smatrao da bi bilo loše primljeno da predsjednik Dinama postane čovjek koji je bio predsjednik Jugoslavenskog sportskog društva Partizan u Beogradu. Mislim da meni i Dinamu to dr. Franjo Tuđman nikada nije oprostio te da je zato kasnije, kada je postao predsjednik Republike Hrvatske, bio ogorčeni protivnik imena Dinamo jer je smatrao da se ukidanjem imena Dinamo briše prošlost, a s njom i činjenica da je Dinamo bio suprotstavljen Partizanu i Crvenoj zvezdi. Doktor Tuđman bio je fanatičan navijač Dinama, ali za razliku od mene i svih nas drugih koji su pripadnošću Dinamu izražavali svoj nacionalni osjećaj, on je smatrao da je ime Dinamo nešto strano i da ga treba odbaciti jer je nametnuto i simbolizira komunističko društvo. Suprotno njemu golema većina dinamovaca, u koje brojim i sebe, smatrala je da treba sačuvati "sveto ime Dinamo" zbog svih onih generacija koje su pripadnošću Dinamu izražavali pripadnost svom hrvatskom narodu.

Godine 1972. nakon sloma "hrvatskog proljeća", odlaska Tripala i Savke s političke scene i mi, uprava Dinama, dolazimo na udar političkih čistki. Godine 1971. na finalu Kupa u Beogradu, kada je sudac uzeo Dinamu pobjedu, tadašnji trener Dražan Jerković napravio je veliki incident. Ja sam bio vođa puta i to je bio povod novom partijskom vodstvu u Zagrebu koje je došlo nakon smjene  Savke, Tripala i ostalih da ultimativno zatraži da odemo i Dražen Jerković i ja iz Dinama. Godine 1974. bio sam predsjednik Auto-moto kluba Dinamo Zagreb. Tadašnji sekretar Gradskog komiteta SKH Zagreb i članovi GK SKH Zagreb na osnovi policijskog izvještaja optuživali su me da sam na automobilističkim utrkama u Austriji, zajedno sa članovima Upravnog odbora Auto-kluba Dinamo, razvijao ustaške zastave. Tih su godina zahtijevali od mene, kao predsjednika Auto-moto kluba Dinamo, da ne izaberem određene ljude u upravni odbor, jer su nacionalisti. To se odnosilo i na ing. Mirka Barišića, spomenutog u dosjeu, današnjeg direktora Siemensa u Zagrebu, a tadašnjeg potpredsjednika Auto-moto kluba Dinamo. Normalno da nisam pristao i da sam odbio da bilo koga zbog političkih razloga ne uvrstim u Upravni odbor Auto-moto kluba Dinamo. Zbog toga smo imali golemih problema, ali smo ipak izdržali.

Zbog političkih optužbi morao sam 1972. otići i iz Izvršnog odbora NK Dinamo zajedno s Dražanom Jerkovićem, tadašnjim trenerom, jer sam ga branio od optužbi da je nacionalist i jer se nisam složio s naredbom policije i politike da ga se istjera iz NK Dinamo. Na žalost, većina se u Upravnom odboru ipak uplašila i popustila pod pritiscima te pristala na "likvidaciju" Dražana Jerkovića i dovođenje trenera Stjepana Bobeka^[6] iz beogradskog Partizana. Javno sam se i oštro suprotstavio takvoj politici, što je dugo godina kasnije bio još jedan dokaz protiv mene u tvrdnji da sam politički neprijatelj i prononsirani hrvatski nacionalist. Za mnoge u to vrijeme biti dinamovac, a osobito biti potpredsjednikom NK Dinama, značilo je dovoljno da te se proglasi nacionalistom, sumnjivcem i neprijateljem. Godine 1972. nakon izbacivanja političkih nepodobnih iz NK Dinamo postao sam predsjednik AMK Dinamo u kojem sam okupio sve one dinamovce koji nisu mogli zbog političke nepodobnosti djelovati u NK Dinamu. Zbog svega toga za mene i mnoge koji smo bili vezani za Dinamo i bili dinamovci kada je to bilo štetno, ali časno, teško sam primao izjave koji to ime, a onda i naše osjećaje, vrijeđaju tretirajući našu vezanost za ime Dinamo kao navodno neprihvaćanje promjena i zalaganje za nešto što je protiv hrvatskih interesa.

Nakon što sam ja i još mnogo drugih ljudi morali otići iz Upravnog odbora, nakon što je Dražen Jerković potpuno izbačen iz Dinama, nisam bacio koplje u trnje nego sam s grupom izbačenih ljudi iz NK Dinamo prešao u Autoklub Dinamo, Ali, nakon što sam morao otići 1972. godine iz NK Dinamo, nisam se više nikada želio vratiti iako sam nakon 1995. godine više puta pozivan. I dalje sam veliki dinamovac i zadovoljan sam što se moj prijatelj Mirko Barišić, koji je zajedno sa mnom bio smijenjen 1972., vratio i što uspješno kao predsjednik vodi NK Dinamo.

Dinamo je bio i razlog velikih sukoba s dr. Franjom Tuđmanom za vrijeme tzv. "zagrebačke krize". Smatrao sam da je velika pogreška što je promijenjeno ime NK Dinamo i kao političar stalno sam govorio da ćemo kada dođemo na vlast vratiti ime Dinamo. Godine 1995., nakon što je koalicija sedam stranaka pobijedila na izborima u Zagrebu nakon što sam postao predsjednik Skupštine Grada Zagreba, bili smo u nemogućnosti, jer nismo imali izvršnu vlast, provesti obećanje o povratku imena Dinamo. Da bismo na neki način ipak vratili ime Dinamo na Gradskoj skupštini donijeli smo odluku da se maksimirski stadion preimenuje u Stadion Dinamo. Tek nakon promjene vlasti na državnoj razini bilo je moguće da se i nogometnom klubu vrati ime Dinamo. I danas kada imamo samostalnu i suverenu državu, kad je slobodno izražavati svoj nacionalni identitet i patriotizam ipak je i za nove generacije po tradiciji koja se prenosi s generacije na generaciju Dinamo emocionalno mnogo više od nogometnoga kluba.