Janković: ovakve udarce naporno vježbam, a i tata pomaže

  Kad bismo na najmodernijim sofisticiranim mjernim instrumentima namjestili koordinate tako da računalo filigranski izračuna savršenu putanju i brzinu lopte od trenutka udarca do ulaska u same rašlje suparničkog gola, vjerojatno bi u takvoj kompjutorskoj simulaciji na ekranu osvanuo “hologram” – Nike Jankovića. Dojmljiv je način kojim je mladi Dinamov vezist ovoga vikenda u čak dva navrata dalekometnim “projektilima” lansirao loptu u suparničku mrežu i povukao plave prema pobjedi,

  Dinamo je u prvenstvenom ogledu juniorskih momčadi svladao Hajduk na Poljudu s 3:2 u dvoboju u kojem je spiritus movens maksimirske družine bio upravo Janković: dalekometni pogodak u rašlje za vodstvo plavih s 1:0, dalekometni pogodak u rašlje za izjednačenje na 2:2 i potom asistencija Tomislavu Duvnjaku za pobjedu.

  I nije ovdje, dakle, riječ o efektu slučajnosti, precizni dalekometni udarci svojevrsni su Jankovićev trademark, ali taj je stil brižljivo gradio godinama:

  – Sve se isplatilo. Dugo vježbam taj udarac, gađanje u drugi kut, rezanu loptu... Godinama uvježbavam baš taj udarac kakvim sam sad u Splitu zabio drugi gol. Točno sam tako vježbao i isplatilo se – veselo je i ponosno ustvrdio Janković.

   Čak i u slobodno vrijeme, dakle kad nije “pod ingerencijom” klupskih trenera, ponovno uzima loptu i odlazi na igralište. Ovaj put pod paskom vlastitoga oca.

  – Tata i ja zajedno odemo na igralište Trnja. Uostalom, igrao sam kao dijete u Trnju, svi me znaju pa nas puste na teren bez problema, ha ha ha... Uglavnom, tata stane pred gol, a ja namještam loptu i vježbam udarce. Tako sam sad i zabio. Odradio sam jako mnogo takvih treninga i drago mi je da to sad dolazi na naplatu. Sigurno je samo to da bez rada nema uspjeha. Jako puno i naporno radim i to je jedini put do uspjeha.

  Splitski dvoboj bio mu je prvi  nastup za juniore ove sezone nakon što se “spustio” iz Dinama II. A, posebno mu je bilo drago zbog svojega nekadašnjeg trenera.

  – Trener Andrej Mioković! On me puno toga naučio, pomagao mi, “gurao”... Kod njega sam sve odigrao, on mi je pružio priliku i drago mi je da sam mu to vratio. Uostalom, i njemu je ovo bila važna pobjeda. Inače, vidljiva je razlika između nogometa juniorima i drugoj momčadi. U konkurenciji Dinama II je više duela, igra se brže.

  Juniori su uoči gostovanja u Splitu imali četiri boda zaostatka za vodećim Hajdukom koji je u prethodnih 11 dvoboja upisao maksimalan učinak osvojivši sva 33 boda. To je značilo da plavi na Poljud putuju pod svojevrsnim imperativom pobjede. No, takav je psihološki i rezultatski pritisak, kako kaže i sam trener Mioković, ionako Dinamova svakodnevica.

  – Hajduk je imao maksimalan učinak i posebno mi je drago da smo ih mi sad pobijedili. Gledajte, mi smo već odigrali dosta velikih utakmica. Uostalom, kad igrate protiv Bayerna u Münchenu u osminu finala Lige prvaka mladih, kad igrate u nokaut fazi protiv Dynama iz Kijeva, kad sve to prođete onda više ne osjećate nekakav poseban pritisak. Kasnije više nisi impresioniran velikim europskim suparnicima i sve te to izgradi kao igrača. To je prednost igranja u Dinamu.

  Taj remi u Münchenu i pobjeda u raspucavanju jedanaestercima za ulazak u četvrtfinale jedna mu je od najdražih utakmica.

  – Kad gledam momčadski, onda mi je ta protiv Bayerna najdraža. Stvarno je bio užitak pobijediti u takvoj utakmici, i to pred toliko puno naših navijača u Njemačkoj. No, intimno mi je možda najdraža ova u Splitu jer je puno značila i nama kao momčadi i treneru Miokoviću kojeg silno volim i cijenim, koji me naučio puno toga u nogometu. Puno mi je pomogao u karijeri i sve bih dao za njega. Nadam se da će nas ova pobjeda povesti prema vrhu i da će naša juniorska momčad osvojiti naslov prvaka. Kad god me trener Mioković pozove da se “spustim” u juniore, uvijek ću se rado odazvati i pomoći.

  U Dinamu II je, primjerice, nepisano pravilo da igrači u prvoj postavi nose brojeve od 1 do 11 pri čemu, dakako, uglavnom nose onaj broj koji po nekim izvornim nogometnim tumačenjima označavaju poziciju na kojoj igra. Janković je, osim jedne situacije u kojoj je kao krilo nosio broj 11, uglavnom istrčao s osmicom na leđima. Znači li to da se po igračkom profilu najbolje osjeća u toj ulozi klasičnoga veznog igrača?

  – Ma, ja ću za momčad uvijek odigrati sve što od mene trener traži pa makar me postavio i u ulogu vratara. Ali, ako bih trebao izabrati, onda je to točno ta “osmica”, dakle vezni koji igra prema naprijed, ali i natrag. Volim biti agresivan u obrani, ali i zabijati golove, dakle taman “osmica”.

  Janković je prve nogometne korake kao dijete načinio u Dinamu, ali je u tim mlađim uzrastima povremeno i mijenjao adrese.

  – Rođen sam u Zagrebu, ali moji su iz Sinja. Zapravo, iz Hrvaca. I jako sam vezan za taj kraj. Kao dijete sam počeo u Dinamu. Kasnije sam bio u Trnju i potom se vratio u Dinamo. Tada su me vidjeli skauti Stuttgarta pa sam s 12 godina otišao u Njemačku. Proveo sam ondje tri lijepe godine, a s 15 sam se vratio u Dinamo. Ma, zasad ide sve prema planu – zadovoljno je zaključio Janković