Je li moguće da nismo svjesni koliko nam je lijepo?

Pred Dinamom je prekrasna jesen, utakmice Lige prvaka kojima će europski glamur i oči cijelog svijeta biti skrenute prema Maksimiru, Zagrebu i Hrvatskoj. Ipak, dojam je kako je malo tko toga uopće svjestan.

"Ove godine u Ligi prvaka nema Reala", koliko sam samo puta posljednjih dana čuo to kao razlog što na blagajnama stadiona nema redova. Pa kakav je to razlog da već nemate svoj paket ulaznica za predstojeće susrete Lige prvaka? Da, to možda može biti razlog za 5 tisuća onih koji su kupili prošlogodišnje pakete za Ligu prvaka kako bi mogli uživo gledati Cristiana Ronalda i ostale zvijezde kraljevskog kluba, no što je s ostalima? Gdje je ostalih 30-tak tisuća navijača koji imaju priliku u svom gradu, na svojem stadionu i protiv svojeg kluba gledati najelitnije svjetsko natjecanje i najbolje europske klubove?

Prošle godine sam morao dobro birati na koga ću “potrošiti” mali broj paketa koji sam kao zaposlenik imao pravo kupiti, a ove godine vjerojatno niti neću popuniti kvotu od nekoliko paketa. Kako je moguće da smo se svi skupa tako brzo zasitili Lige prvaka? Nema Reala? Recite mi, od kada su to Zagrepčani naviknuti svake godine u Maksimiru gledati Real Madrid? Ili “barem” Barcelonu… Nemoguće je tako nešto objasniti, a samim time niti shvatiti.

Koji je razlog tome? Kao i uvijek, ima više njih… Naravno, ekonomska kriza, općenito loše stanje u državi i svijetu je svakako bitan faktor, no za vrhunski nogomet, luksuz ako baš hoćete što Liga prvaka jest, moralo bi se u Zagrebu, ali i ostatku Lijepe naše naći 30-tak tisuća zainteresiranih. Recimo, dok ulaznice za utakmicu Dinama i Porta koštaju od 200 do 400 kuna Porto će svojim navijačima ulaz na utakmicu protiv Dynamo Kijeva naplaćivati od otprilike 100 do 250 dolara odnosno 500 do preko 1000 kuna. Možemo reći da je Portugal bogatija zemlja od Hrvatske, no statistika pokazuje da je Portugal 35., a Hrvatska 45. zemlja po iznosu BDP-a po stanovniku. Složit ćete se, nije baš tako velika razlika, a Portugalci također baš ne žive okruženi medom i zlatom.

Realno, ulaznice za Ligu prvaka nisu jeftine i da, otac koji želi voditi dva sina na utakmicu će morati izdvojiti 1000 kuna, no to su realne i opravdane cijene za najbolje što nogomet pruža; za Ligu prvaka. Ako ćemo ovako, cijene ulaznica za koncert koji je Beyonce održala u Zagrebu su u prosjeku bile više od 300 kuna, za Lady GaGu od 370 pa do 550; sve to nisu lože niti nešto VIP nego "obična" mjesta na tribinama. Poanta je da je Beyonce “muzička Liga prvaka” i to jednostavno košta. Moderan nogomet, kao niti koncerti ili slična "elitna" društvena događanja, nisu jeftina; nigdje na svijetu.

Drugi često spominjani razlog jest glupost (teška je riječ, no jednostavno nema druge) da je Dinamo loš, da će izgubiti ili slično. Naravno, to što su protivnici u Ligi prvaka bolji i bogatiji klubovi od hrvatskog prvaka na terenu, teoretski, može značiti vrlo malo ili ništa. Ipak, čak i da Dinamo ne ostvari pozitivan rezultat, logično se nameće pitanje: zašto ona prvenstvene utakmice nisu pune? Tamo Dinamo u impresivnom postotku pobjeđuje. Gdje su onda svi ti navijači koji žele gledati njihov klub kada dobiva? Ne, onda je “to dosadno jer znam da će Dinamo dobiti”. Ako čak stavimo na stranu nevjerojatnu i svakom normalnom navijaču potpuno nelogičnu stranu ove rečenice gdje netko ne želi doći na utakmicu jer je ogromna šansa da će njegov klub pobijediti, to sve skupa nema veze sa zdravom pameti.

Osim cijena ulaznica i jakih i kvalitetnih protivnika koji u susrete ulaze kao favoriti, razlog što tribine već sada dok ovo čitate nisu rasprodane jest imidž koji Dinamo ima u Hrvatskoj. S naglaskom na “u Hrvatskoj” jer u inozemstvu Modre gledaju prema fantastičnim rezultatima koje klub ostvaruje i – samo se dive. Koji je razlog tome? Koji je razlog što Dinamo u hrvatskim medijima nije opisan kao perjanica hrvatskog sporta i nogometa, kao najuspješniji klub koji može i treba biti primjer ostalima?

Stotine puta sam argumentirano, brojkama i činjenicama nakon haklova ili na pićima objašnjavao kako je Dinamo nevjerojatno uspješan klub i, moram priznati, uglavnom je na kraju razgovora sugovornik zaključio: “netko je ovdje stvarno lud”. Ipak, logično se zapitati "zašto je njegovo mišljenje prije bilo potpuno oprečno?"

Dinamo je sedam godina zaredom prvak Hrvatske. Sedam godina zaredom… Probajte se sjetiti bilo čega, osim plaćanja poreza i poskupljenja goriva, što je tako konstantno. Zamislite, sedam godina zaredom ste u nečemu najbolji. I to ne u zgradi, ulici ili kvartu nego - u državi. Naravno, može se to predstaviti kako neki hrvatski klubovi nemaju za plaćati račune dok Dinamo svake godine preplati državi sva potraživanja, no isto tako postoje neki klubovi koji su godinama toliko ulagali da im dokapitalizacija kapitalizacije nakon privatizacije nisu dovoljni da bi bili na nuli nego su, po tko zna koji puta, bankrotirali. Onda ipak netko nešto dobro radi u tom klubu gdje su takvi problemi nepoznanica.

U tih sedam godina Dinamo je kupnjom i prodajom igrača, prema transfermarktu, u plusu oko 56 milijuna eura; ljepše zvuči u kunama – oko 420 milijuna kuna. Moguće da i zbog toga Dinamo sve račune plaća na vrijeme, zar ne? Nije baš da je “sve to lako kada grad daje silne milijune” kao što vole reći zlobnici. U isto vrijeme, u tih sedam godina, u Maksimir su redovito dolazili trofeji, a momčadi su iz godine u godinu, unatoč odlascima najboljih igrača, koliko god to čudno zvučalo - bile sve bolje.

Dinamo je četiri godine zaredom nastupao u skupinama Europske lige i svake godine osvojio sve više bodova! A pritom je prodavao najbolje igrače i punio blagajnu sa dvije strane – od transfera i sve boljih europskih rezultata. Prošle sezone, kao nastavak konstantnog rasta, Modri su ušli u Ligu prvaka, a ove su ponovili taj uspjeh i ako osvoje samo jedan bod, a nižepotpisani je uvjeren da će i više, ponovno će napraviti korak naprijed; i tako sedmu godinu zaredom. Dinamo konstantno ide prema naprijed.

A sve to dok su iz Maksimira odlazili Ćorluka, Eduardo, Schildenfeld, Modrić, Vukojević, Čale, Mandžukić, Vrdoljak, Badelj i mnogi drugi koji su se odlučili okušati u jačim ligama. Oni svi otišli, a Dinamo sve bolji. Vjerojatno se klubovi koji kupuju te igrače s vremena na vrijeme zapitaju: “a da nismo mi možda trebali kupiti ovog novog koji sad igra u Dinamu umjesto ovog kojeg smo kupili?” Netko to sve radi… Ništa ne pada s neba, a posebno ne uspjeh.

Loš imidž… Mediji su jako “nezgodna stvar”. Primjer… Koliko ste puta čuli iznos ugovora Dimitriosa Papadopoulosa? S druge strane, znate koliko je platio Dinamo zadnjeg veznog belgijskog Liersea koji pet mjeseci nije gotovo uopće igrao – 500 tisuća eura. Taj dečko se zove Ognjen Vukojević i nakon nekoliko izvrsnih sezona u Dinamu je za više nego deset puta veći iznos otišao u Dynamo Kijev. Koliko puta se u tekstovima provlači ime Andersona Coste kao “potpunog promašaja”? S druge strane, solidno je netko procijenio da će napadač Zagreba nakon nekoliko godina u Maksimiru vrijediti pet puta više i otići u Njemačku. Takvih je primjera, kao Mandžukića iz prošle rečenice ili danas Domagoja Vide koji već vrijedi pet puta više nego što je Dinamo prije samo godinu dana platio Leverkusenu, “mali milijun”; uostalom, rezultati govore najviše u prilog tome. Ipak, nekako se češće u “koncept teksta” uklope “Andersoni” i “Papadopoulosi” nego “Modrići”, “Lovreni” ili “Mandžukići”. Netko je bez plaćanja odštete doveo Tonela, igrača za kojeg nitko u Hrvatskoj nije niti čuo.

Poanta svega? Iskreno, ne znam… Revoltiran sam, tužan, ljut ili koji god drugi pridjev hoćete što se od silnih neistina i iskrivljenih priča koje se svakodnevno serviraju navijačima stvara potpuno kriva slika, a u isto vrijeme se na druge klubove gleda potpuno drugačije. Recimo, prvi protivnik u Ligi prvaka, Porto, svake godine uloži oko 30-tak milijuna eura u igrače i nije baš da na svakome od njih zarade. Ipak, ne piše se svaki dan kako su prošle godine izdvojili deset milijuna eura za Danila, mladog bočnog igrača koji je u sezoni skupio manje od tisuću minuta. Naravno, takvih primjera ima jako puno. Pa konkretno, i tog toliko spominjanog Hulka su platili 19 milijuna eura i iako su zaradili itekako lijep novac njegovom prodajom - nisu ga baš prodali za pet puta više, zar ne? Drugi klub koji je sinonim za odličan scouting i prodaju igrača jest Arsenal, no dok Arsene Wenger ponosno ističe koliko je milijuna “ukrao” Barceloni na Cescu Fabregasu s nešto manje elana i sreće u očima se sjeća 35 milijuna eura plaćenih za Jose Reyesa ili skoro 20 milijuna eura za Andreja Aršavina. Naravno, nije uopće cilj na nijedan način reći kako Arsenal i Porto ne rade odlično svoj posao, no promašaja ima svugdje; u Ajaxu, Dinamu, Real Madridu, Arsenalu i Portu, a nepošteno pa, ako hoćete, i neprofesionalno je kao pijan plota se držati promašaja; da ne kažem kako jednostavno nije fair.

U državi, pa možemo reći i svijetu, gdje toliko toga ne štima, postoji toliko problema i negativnosti zaista nema smisla, a bome nije niti zdravo, tražiti isto tamo na rijetkim mjestima gdje stvari štimaju kao u Dinamu. Ne u vrijeme dok klub ostvaruje najbolje rezultate u svojoj povijesti. Složit ćete se kako to jednostavno nema nikakvog, baš nikakvog smisla. Zamislite što će biti jednoga dana, koji nije tako blizu ali će sigurno doći, kada Dinamo ne bude prvak i(li) sudionik elitnih europskih natjecanja? Ako se ovako tretiraju uspjesi, pobjede, trofeji i utakmice s najvećim svjetskim klubovima – što će biti kada stvarno bude loše? Iskreno, strah me i pomisliti.

I zamislite, napisao sam toliko odlomaka, riječi i slova o Dinamu, a nijednom nisam spomenuo Zdravka Mamića.

Koliko to medija u Hrvatskoj radi? Koliko njih piše o nogometu i Dinamu?

Odgovor dajte sami.

Vedran Attias