Na današnji dan 7.07.

Na današnji dan...

7.7.1935.

Gradjanski – Slavija Osijek 4-2 (liga)

Četiri gola u suparničkoj mreži i sva četiri “u autorstvu” jednoga igrača. Razigrani Aleksandar Aco Živković, tadašnji popularni napadač purgera, bio je apsolutni junak prvenstvenoga okršaja u kojem je Gradjanski svladao osječku Slaviju sa 4-2. Gosti su, doduše, poveli u 28. minuti kad je Antun Hrubec zatresao mrežu, ali Živković je u sljedeće dvije minute u potpunosti preokrenuo rezultat zabivši čak dva gola. Tri minute prije kraja prvoga dijela Vladimir Eger je izjednačio, a ovakav otpor Osječana, koji su u prvom dijelu bili konkurentni purgerima, hvalili su i tadašnji izvjestitelji: “Osječani su predveli jednu prvorazrednu, kombinatornu i prilično dotjeranu tehničku igru. A bili su osim toga i opasan protivnik, naročito u prvom poluvremenu koje su završili neodlučeno.” U drugom je dijelu Živković još dvaput pogodio, u 48. i 76. minuti, za pobjedu domaćih sa 4-2. Za Osječane je nastupio i Gustav Lechner, kasniji igrač, a potom i trener purgera.

7.7.1940.

Rapid Bukurešt – Gradjanski 0-0 (Mitropa kup, polufinale)

Lijepo je bilo dok je ordinirao u purgerskom dresu, ali sada je bio na – suprotnoj strani. Nepunih godinu dana nakon odlaska iz Gradjanskog popularno desno krilo plavih, Vilmos Vili Sipos, bio je glavna prepreka purgerima na putu do finala. Sipos je bio nositelj igre Rapida iz Bukurešta, suparnika plavih u polufinalu Srednjoeuropskog, Mitropa kupa. U prvom ogledu u Zagrebu bilo je 0-0, a istovjetan je rezultat bio i u uzvratu u Bukureštu. Sukladno tadašnjim pravilima, slijedio je odlučujući, treći dvoboj, ali na neutralnom terenu. Sučelili su se u Subotici, a i ta je utakmica završena bez pobjednika, 1-1. Ždrijebom je u finale prošao – Rapid. Kako god, u njihovu prvom, zagrebačkom ogledu Gradjanski je dominirao, napadao, dok su se Rumunji orijentirali na obranu. Ponešto je drukčija slika bila u Bukureštu u uzvratnom dvoboju igranom 7. srpnja. Istina, lijevo krilo purgera, Florijan Conjo Matekalo, propustio je tri dobre prilike, jednom je i August Lešnik lansirao loptu malo preko gola, ali pobjedi je ipak bliži bio Rapid. Obranu purgera pritiskali su sveprisutni Sipos na desnom i Stefan Auer na lijevom krilu. Upravo su njih dvojica kreirali najveće prilike. Prvo je Auer iz blizine pucao malo pored gola, potom je zagrebački vratar Emil Urch odbio snažan Siposev udarac... Nešto kasnije je Sipos proigrao Auera, a on s desetak metara poslao loptu malo preko gola. Gradjanski je, doduše, imao problema sa sastavom: Milan Antolković i Franjo Mara Wölfl zaigrali su unatoč bolovima u koljenu i preporukama liječnika da propuste utakmicu.

7.7.1971.

Hannover – Dinamo 0-1 (turneja po SAD)

Drago Vabec odlučio je utakmicu u Torontu, a potom i u Chicagu... Popularno Dinamovm lijevo krilo bio je junak dvoboja protiv Croatije Toronto, a četiri dana kasnije “torpedirao” je i bundesligaša Hannover na terenu u Chicagu. Plavi su na turneji po Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama preletjeli oko 25.000 km, a u sportskome im je smislu svojevrsni izazov bio upravo dvoboj protiv Hannovera u kojem su slavili s 1-0. Plavi su, nakon pobjede protiv Croatije u Torontu s istovjetnih 1-0, svratili u Clelveland gdje su nadigrali momčad sastavljenu od hrvatskih amaterskih igrača, da bi potom u Chicagu odmjerili snage s Hannoverom koji je bundesligašku sezonu zaključio na devetom mjestu. Jedini je strijelac, dakle, bio Vabec u 42. minuti nakon što je mrežu zatresao silovitim udarcem sa 15 metara iz okreta. Iako je Dinamo dominirao i mogao pobijediti uvjerljivijim rezultatom, na kraju je i maksimirski vratar Fahrija Dautbegović sjajnim refleksom spriječio izjednačenje. Zanimljivo je da je Dinamova delegacija trebala sletjeti u zraču luku O’Hare, ali je pogreškom organizatora aterirala na 10 km udaljeni Midway. Problem je što ih je na O’Hareu čekalo više od tisuću navijača sa zastavama, transparentima, pripremljemim govorima, glazbom... Svi su ubrzo ipak preselili na Midway.

7.7.1997.

potpisao Robert Prosinečki

I danas nam gotovo „nestvarnim“ izgleda tadašnji manevar klupskih čelnika koji su – vratili Roberta Prosinečkog. I to ga vratili u punoj igračkoj snazi, u najboljim godinama, s tek 28 “na leđima”. On je bio Dinamov vođa, graditelj igre, ali i generator poticajne atmosfere i golemoga samopouzdanja koje je prelijevao i na suigrače. Užarila se nogometna atmosfera u Zagrebu, rasplamsale su se klupske ambicije na europskoj sceni. I teško je razabrati što je maksimirskim kibicima bilo draže: furiozan, napadački nogomet, povratak karizmatičnog virtuoza Prosinečkog, pet golova protiv staroga rivala Partizana u pretkolu Lige prvaka... Zagreb je tih dana, u ljeto 1997. godine, okupala nogometna euforija. Njegov je dolazak bio i svojevrsni ispravak velike sportske nepravde iz 1987. kad je morao otići i svoje najbolje nogometne godine pokloniti drugoj sredini. No, zato je svoje zrelo igračko doba ipak darovao – Maksimiru. Točno deset godina nakon odlaska iz Zagreba ponovno je odjenuo plavi dres. Došao je iz Seville, a nakon potpisa ugovora u kasnim poslijepodnevnim satima 7. srpnja izašao jer pred stotine navijača koji su ga oduševljeno, uz ovacije i skandiranje, dočekali pod zapadnom tribinom. U svom je povratničkom govori Prosinečki provukao: “Mnogi me pitaju zašto sam od silnih ponuda odabrao baš Croatijinu. Odgovor je jednostavan: zaželio sam se povratka kući, poklopilo se da je uprava Croatije imala istu namjeru. Znam da je mnogima moj povratak izgledao možda i nemoguć, no ljudi u klubu napravili su velik posao. Sada sam smiren i zadovoljan, jako veseo. Deset godina je strašno dugo razdoblje, napokon sam opet doma. Osjećaj da si opet doma ne može se platiti novcem. Prezadovoljan sam ovim što se u Zagrebu dogodilo. Divota, nisam mogao ni sanjati takav doček. Pa, ja još uvijek ne vjerujem da sam opet tu. Kao da se budim iz nekog sna.”

7.7.2018.

Rusija – Hrvatska 2-2 (3-4) (SP u Rusiji, četvrtfinale)

Hrvatska je drugi put u polufinalu Svjetskog prvenstva! Dva desetljeća nakon najvećega uspjeha u povijesti, brončane medalje na SP u Francuskoj, “novi vatreni” u dramatičnom su četvrtfinalu preskočili Rusiju i ponovili, a kasnije i premašili, veličanstveni uspjeh svojih prethodnika. Hrvatska je, nakon 2-2 u 120 minuta igre u Sočiju, svladala Rusiju boljim izvođenjem 11-eraca. I opet je, kao i u prethodnom dvoboju protiv Danske, momčad izbornika Zlatka Dalića morala sustizati rezultatski zaostatak. Denis Cheryshev u 31. je minuti maestralnim udacem sa 18 metara lansirao loptu u rašlje. No, Hrvatska se, upravo kao protiv Danaca, brzopotezno “vratila u igru”. Samo osam minuta kasnije Mario Mandžukić povukao je napad po lijevoj strani, primaknuo se petercu, zavrnuo a vrh peterca, a Andrej Kramarić u punom trku glavom s pet metara zabio za 1-1. Mogli su Hrvati sve probleme riješiti i prije produžetka i jedanaesteraca, ali Ivan Perišić u 60. je minuti sa šest metara pogodio vratnicu. Hrvatska je ipak povela u 100. minuti kad je Domagoj Vida, nakon ubačaja Luke Modrića iz kuta, glavom smjestio loptu u sami kut za potpuni rezultatski preokret. Ipak, Rusi su se vratili pet minuta kasnije kad je Mario Fernandes glavom zakucao loptu u mrežu nakon ubačaja iz slobodnog udarca s desne strane. Pobjednika su, dakle, baš kao i protiv Danske odlučivali jedanaesterci. U prvoj seriji Danijel Subašić odmah na startu obranio udarac Fyodora Smolova, potom su uspješni bili Marcelo Brozović i Alan Dzagoev. No, vratar Igor Akinfeev u drugoj je seriji Akinfeev “vratio kotač unatag” obranivši udarac Matea Kovačić. Odmah potom, na otavarnju trećeg kruga, Fernandes je poslao loptu pored vrata. Nakon toga nije bilo ni obrana niti promašaja, redom su zabijali Luka Modrić, Sergei Ignashevich, Domagoj Vida, Daler Kuzyaev i – Ivan Raaakitiiiiiiiiiiić! Za Hrvatsku su u toj utakmici nastupila desetorica (!) igrača koji su u karijeri igrali za Dinamo: Luka Modrić, Mario Mandžukić, Marcelo Brozović, Mateo Kovačić, Dejan Lovren, Šime Vrsaljko, Domagoj Vida, Vedran Ćorluka, Andrej Kramarić i Josip Pivarić.