Na današnji dan 9.06.

Na današnji dan...

9.6.1929.

Četiri “plotuna” u mreži ljubljanskog Primorja značili su ulazak u završni dio ligaškog natjecanja. Gradjanski je i na svom igralištu u Koturaškoj potvrdio pobjedu iz prvoga dvoboja u Ljubljani kad je slavio s 3-1. Sad je, u uzvratu, pobijedio sa 4-0, a sva je četiri gola postigao razigrani Slavin Cindrić. Purgeri su u zauzeli drugo mjesto u ligi Zagrebačkog nogometnog podsaveza nakon čega su morali proći kvalifikacijsko kolo za plasman u završnicu državnoga prvenstva. U kvalifikacijama su uvjerljivo svladali Primorje...

9.6.1935.

U Zagrebu je gostovao popularni München 1860 i pritom odigrao dvije uzastopne utakmice protiv Gradjanskog, dan za danom. Bilo je to gostovanje povodom blagdana Duhova. Prvoga dana, 9. lipnja, purgeri su pobijedili s 3-0 pri čemu su strijelci bili Aco Živković i Milan Antolković dok su jednom Nijemci sami zatresli svoju mrežu. Sličan je rasplet bio i dan kasnije, Gradjanski je pobijedio sa 3-1, i to uz istovjetnu dvojicu strijelaca: jedan je pogodak “potpisao” Antolković, dva Živković.

9.6.1940.

Purgeri su nastavili pohod ka naslovu prvaka. U predzadnjem su kolu na igralištu u Koturaškoj svladali gradskoga suparnika HAŠK sa 2-1 i time povećali niz na čak šest uzastopnih pobjeda. Kolo prije kraja Gradjanski je imao bod više u odnosu na drugoplasirani beogradski BSK i dva više od sarajevske Slavije. Purgeri su bili uspješni i u zadnjem kolu pobijedivši beogradsku Jugoslaviju u gostima s 2-1 i osvojili naslov. Bila je to sezona u kojoj je Gradjanski, zapravo, bio “dvostruki prvak”: nakon osvojenoga prvoga mjesta u Hrvatsko-slovenskoj ligi, koja je bila kvalifikacijska skupina za državno prvenstvo, purgeri su se okitili i naslovom najbolje momčadi u cijeloj Jugoslaviji. U dvoboju protiv HAŠK-a purgere je u vodstvo doveo August Lešnik u trećoj minuti nakon ubačaja Zvonimira Cimermančića, izjednačio je Ico Hitrec u 48. relativno laganim udarcem iz blizine. Pri rezultatu 1-1 mađarski je sudac Ferenc Palasti isključio HAŠK-ovo desno krilo Zvonimira Koceića. Pobjedu Gradjanskom osigurao je Milan Antolković pogotkom iz gužve devet minuta prije kraja.

9.6.1945.

Prošlo je tri četvrt stoljeća otkako je u purgerskom klubu zaživio naziv Dinamo. Ime simbolizira pokretača energije, a ideja je osvanula na Skupštini održanoj u zgradi Gradske električne centrale u Gundulićevoj 32. Sve se to događalo samo pet dana nakon što je ministar zdravlja, Aleksandar Koharović, raspustio uprave klubova koji su djelovali u vrijeme NDH pa nisu mogli nastaviti s nazivima koji su imali naznake nacionalnog predznaka. Gradjanski je tako nastavio egzistirati u obliku Dinama, a HAŠK-ovi “akademičari” pod novim nazivom Akademičar pa Mladost... Zemaljski fiskulturni odbor Hrvatske, ZEFIOH, bio je najviši republički sportski forum ujedno ovlašten za tumačenje statusa i kontinuiteta novih i starih sportskih društava. Predstavnik ZEFIOH-a na Dinamovoj skupštini u lipnju 1945. godine, Miro Mihovilović, dakle jedini koji je po svojoj funkciji i legitimitetu meritoran suditi o ovoj temi, kasnije je precizno pojasnio: “Dinamo nastavlja kontinuitet Gradjanskog na jednak način kao što je kasnije Croatia nastavila kontinuitet Dinama”. Raspuštena je, dakle, uprava kluba, a ne klub. Naziv Gradjanski morao je nestati jer je asocirao na građansku klasu što je bilo protivno tadašnjoj ideji besklasnoga društva. Problem je bio i u prefiksu koji je nosio nacionalni predznak. Upravo je Gradjanski imao svoje uporište u Zagrebačkoj električnoj centrali gdje su tada bili zaposleni i August Lešnik i Franjo Mara Wölfl i većina igrača purgerskoga kluba. U to je vrijeme, neposredno nakon rata, cjelokupni sport bio ustrojen po sovjetskom modelu, na ideji masovnosti, tako da su svi klubovi transformirani u fiskulturna društva što je u praksi značilo da su morali imati više sportskih grana, a ne samo nogometnu sekciju. Sukladno novom ustroju sporta u državi puni je naziv bio Fizkulturno društvo Dinamo, s prefiksom FD. Dinamo je bio predstavljen kao klub gradskih komunalnih poduzeća, a gotovo svi igrači Gradjanskog bili su namještenici upravo – gradskih komunalnih poduzeća. Dinamo je 1945. nastavio liniju Gradjanskog s istom bojom, stadionom u Koturaškoj, većinom igrača seniorskoga, ali i juniorskog pogona, trenerom, brojnim članovima uprave, maserom, nadimcima “purgeri” i “modri”, kasnije i gotovo identičnim grbom... Promjene su bile u imenu i ustroju. Uostalom, Dinamo je svoj prvi naslov prvaka u poslijeratnoj Jugoslaviji, 1948. godine, osvojio igrajući domaće utakmice na svojem starom igralištu u Koturaškoj, na igralištu Gradjanskog. Iznimno bi, zbog većega kapaciteta, neku jaču utakmicu igrali u Kranjčevićevoj.

9.6.1955.

Pobjedom protiv skopskog Vardara s 3-0 maksimirski su nogometaši zadržali teorijske izglede za naslov prvaka iako je u samoj praksi to bilo teško očekivati. Dva kola prije kraja natjecanja bili su na trećem mjestu s tri boda manje od vodećeg Hajduka i bodom manje od beogradskog BSK-a, kasnijeg OFK Beograda. Takav je redoslijed ostao i nakon zadnjega kola. Vardarovu je mrežu načeo Aleksandar Benko u 16. minuti iz 11-erca nakon što je u kaznenom prostoru srušen Luka Lipošinović. Drugi je pogodak, u 40. minuti, “potpisao” sam Lipošinović preciznim udarcem s ruba kaznenoga prostora da bi konačnih 3-0 postavio Benko u 55. minuti nakon slobodnoga udarca kojega je izveo Željko Čajkovski.

9.6.1991.

Zadnja maksimirska utakmica u prvenstvu Jugoslavije. U predzadnjem kolu posljednjeg izdanja jugoslavenske lige Dinamo je na maksimirskom travnjaku svladao momčad sarajevskog Željezničara sa 2-1. Zadnji Dinamov nastup na domaćem terenu u prvenstvu Jugoslavije pratilo je 35.000 gledatelja na tribinama. U prodaji su, doduše, bile samo ulaznice za zapadnu tribinu, dok je na preostale tri ulaz bio besplatan. Oba Dinamova pogotka postigao je Kujtim Shala. Prvo je u 72. minuti zabio glavom nakon ubačaja Zvonimira Bobana, da bi u 86. pogodio u punom trku nakon dodavanja Davora Šukera. Dvije minute prije kraja smanjio je Amar Osim, sin bivšega proslavljenog reprezentativca i kasnije trenera i izbornika, Ivice Osima. Toga su dana u sastavu Željezničara, primjerice, bila i trojica kasnijih igrača maksimirskoga kluba: Mario Stanić, Zoran Slišković i rezervni vratar Željko Pavlović.