Na današnji je dan prije 75 godina formiran Dinamo

   Okupili su se u zgradi Električne centrale pa je nekako bilo i logično da je akterima sastanka, promišljajući o novom imenu, „zasvijetlila žaruljica“ s nazivom – Dinamo. Na današnji dan, 9. lipnja, u Zagrebu je osvanulo – sveto ime Dinamo. Na današnji dan obilježavamo tri četvrt stoljeća otkako je u purgerskom klubu zaživio naziv Dinamo. Ime simbolizira pokretača energije, a ideja je, dakle, osvanula 1945. na Skupštini održanoj u zgradi Gradske električne centrale u Gudulićevoj 32.

  Sve se to događalo samo pet dana nakon što je ministar zdravlja, Aleksandar Koharović, raspustio uprave klubova koji su djelovali u vrijeme NDH pa nisu mogli nastaviti s nazivima koji su imali naznake nacionalnog predznaka. Gradjanski je tako nastavio egzistirati u obliku Dinama, a HAŠK-ovi “akademičari” pod novim nazivom Akademičar pa Mladost...

   U Koharovićevoj je odluci pisalo: „Rješavam da se raspuste uprave svih sportskih saveza, podsaveza, župa, klubova i ostalih fiskulturnih udruženja na području Federalne Hrvatske, a koje su djelovale za vrijeme okupacije od 10. travnja 1941. godine do oslobođenja. Sva pokretna i nepokretna imovina športskih foruma i klubova raspuštenih uprava povjerava se do daljnje odredbe na čuvanje i raspolaganje Zemaljskom fiskulturnom odboru Hrvatske (ZEFIOH-u).”

   Upravo je ZEFIOH bio najviši republički sportski forum koji je bio ovlašten za tumačenje statusa i kontinuiteta novih i starih sportskih društava. Predstavnik ZEFIOH-a na Dinamovoj skupštini u lipnju 1945. godine, Miro Mihovilović, dakle jedini koji je po svojoj funkciji i legitimitetu meritoran suditi o ovoj temi, kasnije je precizno pojasnio:

  “Dinamo nastavlja kontinuitet Gradjanskog na jednak način kao što je kasnije Croatia nastavila kontinuitet Dinama”. Raspuštena je, dakle, uprava kluba, a ne klub.

  Profesor Miro Mihovilović, ujedno i povjesničar sporta i doktor znanosti, inače Splićanin i po vlastitom priznanju Hajdukov navijač, otvorio je Skupštinu 9. lipnja 1945. godine. Kasnije je u svojim sjećanjima jasno ustvrdio:

   „Dinamo nije ispustio onaj prvi kontinuitet, dakle kontinuitet društva iz 1911. godine, kontinuitet Gradjanskog. Skupština je jedino vidjela neprijatelja u prefiksima. To je, zapravo, došlo po političkoj direktivi: 'Nemojte nacionalno, dosta je tih problema, dajte neutralna imena.' Dinamo nastavlja kontinuitet Gradjanskog i to je osnovno. Jednako kao što je kasnije Croatia nastavila kontinuitet Dinama, tako je i Dinamo nastavio kontinuitet Gradjanskog.“

  Naziv Gradjanski morao je nestati jer je asocirao na građansku klasu što je bilo protivno tadašnjoj ideji besklasnoga društva. Problem je bio i u prefiksu koji je nosio nacionalni predznak.

  Upravo je Gradjanski imao svoje uporište u Zagrebačkoj električnoj centrali gdje su tada bili zaposleni i August Lešnik i Franjo Mara Wölfl i većina igrača purgerskoga kluba. U to je vrijeme, neposredno nakon rata, cjelokupni sport bio ustrojen po sovjetskom modelu, na ideji masovnosti, tako da su svi klubovi transformirani u fiskulturna društva što je u praksi značilo da su morali imati više sportskih grana, a ne samo nogometnu sekciju. Sukladno novom ustroju sporta u državi puni je naziv bio Fizkulturno društvo Dinamo, s prefiksom FD. Dinamo je bio predstavljen kao klub gradskih komunalnih poduzeća, a gotovo svi igrači Gradjanskog bili su namještenici upravo – gradskih komunalnih poduzeća.

   S druge strane, stari rival Gradjanskog, gradski suparnik HAŠK, nakon rata je nastavio egzistirati pod nazivom Akademičar i potom Mladost. Danas je puni naziv HAŠK Mladost i broji 22 sportske sekcije, ali ne i nogometnu, jer se 1956. godine ugasila formalno se fuzioniravši s NK Vrapče. Tradiciju nogometne sekcije kasnije je preuzeo bivši TPK iz zagrebačke Pešćenice koji danas u Trećoj HNL nosi stari naziv - HAŠK. Zanimljivo je da je Akademičar nakon rata čak i pravnim dokumentom tražio povrat HAŠK-ove imovine.

   Na čelu Akademičara bili su isti ljudi koji su i prije završetka rata u istom uredu vodili HAŠK: Ivan Ico Hitrec, Bruno Knežević, Dragutin Friedrich, Ivica Medarić... Pritom su Hitrec i Medarić paralelno, uz svoj osnovni posao u Akademičaru, aktivno pomagali i u organizaciji Dinama pri čemu je Hitrec imao ulogu tehničkoga referenta nogometne sekcije plavih. Kao takav je organizirao i prve treninge na igralištu ZET-a. Pritom je u pomoć pozvao i bivšega člana HAŠK-a, trenera Branka Kunsta, koji je kao svojevrsni v. d. kratko vodio momčad u odsutnosti Martona Bukovija. S juniorima je radio bivši vratar Gradjanskog Maks Mihelčič.

   „Kunst nije bio profesionalni trener, već činovnik u gradu. Vježbao je Dinamo amaterski. U Dinamu nas je bila većina iz Gradjanskog, igrali smo onako kako nas je Bukovi učio“, govorio je popularni Mirko Kokotović koji je ubrzo iz igračke uskočio u trenersku ulogu.

  Kunst je, dakle, momčad vodio u prvo vrijeme nakon rata kad još nije bilo organiziranih natjecanja i kad je bilo teško uopće pronaći i suparnike pa čak i složiti vlastiti sastav. U to su doba, nakon netom završenoga rata, igrači bili raštrkani po različitim vojnim momčadima širom zemlje. Franjo Mara Wölfl nastupao je za XXXII. diviziju, Branko Pleše i Ivica Braco Reiss za Narodnu obranu koju je vodio upravo Bukovi. Uz početne prijateljske dvoboje Kunst je vodio momčad i u prvim dvjema kvalifikacijskim utakmicama za prvenstvo Zagreba. Početkom studenoga 1945. vratio se Bukovi.

   U takvim je okolnostima, u deficitu dostupnih igrača, odigrana i prva trening utakmica plavih pod nazivom Dinamo, dvoboj protiv momčadi zrakoplovaca. Plavi su pobijedili s 2:0. No, samo je nekoliko igrača iz te momčadi odigralo za Dinamo više od dvije do tri utakmice...

  U prvih dvadesetak dana za plave je zaigralo 16 igrača koji su prethodno nastupali za Gradjanski, a pritom čak ne brojimo Milana Antolkovića koji je bio dio Dinama, ali više nije mogao igrati zbog ozljede.

  Uz trenera Bukovija u stručnom su radu nastavili djelovati i raniji regruti iz Gradjanskog poput Tonija Pogačnika, Ive Beloševića, Zvonimira Stankovića... Iako je Dinamo dugoročno računao na još neke bivše zvijezde po njihovu povratku iz vojske, oni su, što političkim dekretom, a što u drukčijim okolnostima, morali krenuti novim putem: Glaser, Šoštarić, Bobek, Brozović, Matekalo, Dubac...

  Dinamo je 1945. nastavio liniju Gradjanskog s istom bojom, stadionom u Koturaškoj, većinom igrača seniorskoga, ali i juniorskog pogona, trenerom, brojnim članovima uprave, maserom, nadimcima “purgeri” i “modri”, kasnije i gotovo identičnim grbom... Promjene su bile u imenu i ustroju. Uostalom, Dinamo je svoj prvi naslov prvaka u poslijeratnoj Jugoslaviji, 1948. godine, osvojio igrajući domaće utakmice na svojem starom igralištu u Koturaškoj, na igralištu Gradjanskog. Iznimno bi, zbog većega kapaciteta, neku jaču utakmicu igrali u Kranjčevićevoj.

  Štoviše, tih su ranih poslijeratnih dana purgeri odigrali i prvu utakmicu u Splitu pod novim imenom Dinamo. Rudolf Sabljak, nekadašnji klupski predsjednik, tajnik nogometne sekcije i tehnički referent, tada je zapisao: „Splićani su dolazak Zagrepčana najavili s velikom reklamom. Zidovi splitskih kuća bili su oblijepljeni plakatima. Kako se nije znao točan sastav, protiv Hajduka je najavljen Gradjanski: Glaser, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Pleše, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović.“

  Tada, u drugoj polovici četrdesetih, tijekom pedesetih godina pa i kasnije postojali su i javni zahtjevi brojnih navijača za povratkom imena Gradjanski. U takve se akcije uključivala i klupska uprava. Najžešći su i konkretni pokušaji povratka imena Gradjanski bili 1948. nakon osvojenoga naslova, potom 1955. i 1969. Iako ideja nije dobila političku podršku, klub je 1970. barem uspio promovirati novi službeni grb po uzoru na doba Gradjanskog.