Načelniče, kad će taj stadion?

Nedavno smo predstavili spomen ploču povodom 100. godišnjice otvaranja igrališta Gradjanskog u Koturaškoj za koji se veže svojevrsni copy-paste zbivanja kao i u ovo, novo „modernije“ doba. Ovom temom detaljno se bavimo i u novom broju dRevije u kojoj donosimo kronologiju izgradnje tog igrališta uz vidljive nevjerojatne podudarnosti sa zbivanjima u prvoj polovici ovog stoljeća. Početkom 1920-ih kreće gradnja stadiona za najpopularniji purgerski klub, ali radovi odjednom staju, gradilište i stari objekt ostaju zapušteni pri čemu Zagrepčani gorljivo dozivaju pomoć gradonačelnika da napokon dovrši kapitalni projekt... Istu rečenicu, eto,  možemo početi s malom promjenom brojke: „početkom 2000-ih kreće gradnja...“

„Načelniče, kad će taj stadion“, vapili su zagrebački nogometni kibici dvadesetih godina prošlog stoljeća.

U zanosu i na krilima sjajnih nastupa Gradjanskog, koji je u to doba još bio svojevrsni „gradski nomad“ bez adekvatnog terena koji bi pratio njegove uspjehe, navijači su željeli platformu na kojoj bi popularni purgerski klub napokon mogao stvoriti pristojan dom. Sve dotad Gradjanski je nastupao u statusu „gradske lutalice“: unajmio bi igralište i potom vlasniku izdvojio 10 posto ukupnog prihoda.

“Gradjanski je morao moljakati, snašati žrtve, samo da može redovno trainirati, a ako se kolegijalnom klubu štogod nije svidjelo, bio je prisiljen da se kao ptica selica potuca od jednog igrališta do drugog“, pisao je Zagrebački športski list.

Tako je u svibnju 1922. godine isti medij svečano objavio: “Nakon dugog čekanja, molbi i opet čekanja, Gradjanski je dobio napokon od grada Zagreba igralište.”

Riječ je bila o zemljištu s južne strane glavne željezničke pruge, uz Koturašku cestu. Vlasnik Vilko Agić pristao je na nagodbu i prodaju zemljišta, ali Gradjanski je u to doba imao problem likvidnosti pa je cijela priča zastala i prije nego što je počela. Aktualizirana je godinu kasnije, a cijeli hodogram opisao je Zagrebački športski list:

- na redovnoj glavnoj Skupštini kluba 5. i 6. svibnja 1923. pokrenuto je pitanje gradnje igrališta;

- na sjednici klupskog vodstva održanoj 23. svibnja 1923. predsjednik Željko Berger pokrenuo je osnivanje Odbora za izgradnju. Proračun izgradnje je 500.000 dinara pri čemu Gradjanski diže zajam od 100.000;

- vodstvo kluba poduzima akciju oko sabiranja dobrovoljnih prinosa u korist gradnje. Uprava igrališta izdaje proglas na članstvo za potporu;

- na izvanrednoj glavnoj Skupštini 8. rujna 1923. izabran je novi predsjednik, Franjo Horvat;

- u listopadu potpuno prestaju radovi na igralištu;

- u siječnju 1924. vodstvo kluba prihvaća uvjete g. Agića te preuzima njegovo zemljište u najam;

- predsjednik Horvat izvješćuje vodstvo da odbor za izgradnju igrališta ne može nastaviti radnje radi pomanjkanja sredstava;

- u svibnju 1924. u vodstvo kluba ulaze gg. Grivičić i Hertmann koji preuzimaju u zajednici s g. Laušom sve agende za izgradnju igrališta;

- Skupština je 19. lipnja 1924. opunovlastila članove Grivičića, Hertmanna i Lauša da nastave gradnjom;

Iskra se rasplamsala na krilima velike pobjede u gostima protiv Barcelone s 1:0 u travnju 1923. Klupska je Uprava uputila Gradskom poglavarstvu podnesak za dodjelu odgovarajućeg zemljišta. Odgovor je bio pozitivan, Grad je dodijelio klubu prostor uz Koturašku.

Gradsko je poglavarstvo, dakle, otkupilo zemljište i potom ga, odlukom u svibnja 1923., predalo Gradjanskom uz tada minimalni, simboličan najam.

Redovita je izgradnja nastavljena 19. lipnja 1924., a svečano otvorenje upriličeno je četiri mjeseca kasnije, 19. listopada, dakle na prostoru između Koturaške i Kupske ulice, istom onom na kojemu se danas nalazi zgrada HEP-a.

Svečanosti je prisustvovao i vođa hrvatskog naroda, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, Stjepan Radić, i pritom održao prigodni govor.

 “I. Hrvatski Gradjanski Sport Klub mora zahvaliti gradonačelniku g Heinzelu i podnačelniku g. Krčeliću, kao i gradskim zastupnicima, da su  mu baš ove godine, kad je postao državnim prvakom, omogućili izgradnju vlastitog igrališta koje će biti na ures grada Zagreba a uz to poslužiti razvoju cjelokupnog hrvatskog sporta”, stajalo je u klupskom dopisu upućenom gradonačelniku.

Godinu kasnije klub je postao i vlasnik. Momčad je s igralištem dobila osnovne uvjete za rad, ali kasnije su platili danak tome: klub se za gradnju igrališta zadužio preko svojih mogućnosti zbog čega je sedam godina kasnije bio pred stečajem.

Cijeli dossier slučaja Stadion u Koturaškoj možete čitati u novom broju dRevije u kojem donosimo pregršt zanimljivih, plavih tema. Vaš primjerak čeka vas već sada online za narudžbu, a fizički ga možete kupiti u svim Dinamovim fan shopovima, a moguća je i godišnja pretplata na dReviju.