Najdulji i najmlađi prvaci, ali za koga?

Dinamo je još jednom prvak Hrvatske, uvjerljivo najbolja momčad u državi te klub čiji navijači imaju itekako puno razloga za zadovoljstvo. Ipak, nema smisla zabijati glavu u pijesak i praviti se da je sve super kada se svi ti sjajni rezultati slave pred tužno i sramotno malim brojem gledatelja.

Dinamo je prošloga tjedna, pet kola prije kraja prvenstva, pobjedom u Vinkovcima osigurao osmu uzastopnu titulu za najbolju momčad u Hrvatskoj. Dodamo li tome i činjenicu što su Modri u petak, dan prije susreta sa Slavenom, proslavili 102. rođendan onda je svakome logično da će na toj utakmici biti lijepa atmosfera. Nažalost, većina stvari u Hrvatskoj ne funkcionira na logičan način pa tako niti ova nije izuzetak.

Kao i obično, idemo argumentirano. Dinamo je osam godina zaredom najbolja hrvatska nogometna momčad. Realno, to bi trebalo biti dovoljno za 15-tak tisuća svaku utakmicu, ali očito nije. Osam naslova prvaka zaredom je niz koji trenutno nema nijedna momčad u Europi, a nije baš, koliko god se mnogi to trudili tako prikazati, naša liga baš najlošija. Recimo, Bundesliga, u koju ću često gledati u ovom tekstu iz jednostavnog razloga što je najbolje organizirana liga (kao i sama država), je "izuzetno napeta jer se šest-sedam klubova bori za mjesta koja vode u Europu".

S druge strane, u MAXtv Prvoj ligi ove godine imamo izuzetno zanimljivu borbu za Europu te najmanje jednako zanimljivu u borbi za opstanak. Gotovo svako kolo imamo "biti ili ne biti utakmicu" na dnu ili derbi koji odlučuje o tome tko će za par mjeseci igrati europske kvalifikacije, a tko ih gledati na televiziji. Unatoč tome, "liga nije zanimljiva jer je Dinamo već osigurao naslov". A Bayern nije?

Što se pak tiče same momčadi, teško se sjetiti kada je Dinamo, ili općenito neki klub u Europi, imao veći broj domaćih igrača. Iako to zapravo i ne bi trebalo biti posebno važno niti je trend u današnjem nogometu. Recimo, u polufinalu Europske lige su na utakmici Fenerbahče – Benfica oba sastava imala jednak broj Portugalaca u prvih 11: jednoga. Iako je jedan klub iz Istanbula, a drugi iz Lisabona. Ipak, često se priča o "brojnim strancima na Maksimiru" i slično pa nije loše naglasiti kako za Dinamo danas igraju "zagrebački dečki" Ivan Kelava, Tin Jedvaj, Jerko Leko, Jozo Šimunović i drugi. Konkretno, od 24 igrača koji trenutno konkuriraju za utakmice prve momčadi njih je 12 došlo iz omladinske škole kluba; zaista impresivno, zar ne? Logično, isti ti klinci jesu upravo to, klinci, pa se tako Dinamo sa 23,6 godina prosječno starom odnosno mladom momčadi drži pri vrhu najmlađih prvaka u Europi.

Mogao bi tako nabrajati još deset razloga koje nitko, ali baš nitko ne može osporiti jer su čiste brojke, činjenica i statistika, no – svejedno tribine zjape prazne. Naravno, dok će neki spremno reći kako ne dolaze na utakmice zbog Zdravka Mamića mišljenje nižepotpisanog, uopće ne ulazeći u argumente je li takav stav ispravan ili ne, jest da to nije i nikada ne bi smio biti dovoljan razlog. Isto kao što na utakmice, barem ne pravi navijači, ne dolaze jer im se sviđa Uprava u kojoj sjedi njihov rođak ili susjed tako ne bi trebalo niti biti suprotno.

Idemo opet na zapad, do Njemačke. Dan prije utakmice polufinala Lige prvaka između Borussije i Reala je u javnost izašla vijest kako (po)najbolji igrač njemačke momčadi Mario Götze planira iskoristiti klauzulu u svom ugovoru te na kraju sezone otići u Bayern. S obzirom na to da je jedan od glavnih igrača te da je u klub došao s osam godina onda bismo njegov odlazak u redove rivala mogli usporediti kao da je recimo prije par mjeseci Mateo Kovačić potpisao za Hajduk. Ono što je poanta svega jest da unatoč tome, unatoč "izdaji u očima navijača" – nije dobio zvižduke na utakmici s Realom. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan: jer tko je Mario Götze da bi on i na trenutak bio važniji od kluba? Zašto bi navijači bili fokusirani na zviždanje njemu umjesto da bodre svoj klub do pobjede? U Dortmundu su odabrali klub, a što bi u Zagrebu odabrali smo jasno vidjeli na "slučaju Nike Kranjčara".

Naravno i nažalost, teško je uopće vući takve paralele jer pričam o zemlji gdje je po mnogima jedan od najzaslužnijih za nevjerojatno snažan Bayern, Matthias Sammer, jedna od najvećih legenda kluba iz Dortmunda. Zapravo, jedina osoba u povijest Borussije koja je osvojila naslov prvaka kao igrač i kao trener.

Jesu li ga navijači Bayerna prihvatili? Budite ozbiljni... Razlog je isti kao kod Götzea: klub je uvijek na prvom mjestu. Klub je "ono što se voli", a sve ostalo su – zaposlenici. Igrači, treneri, klupski djelatnici, fizioterapeuti i svi ostali su "samo" u jednom periodu, kraćem ili duljem, na ovaj ili onaj način bili dio klupske povijesti. Klub je iznad svega i trebao bi biti ono što se voli. Naravno, ako je ljubav iskrena i nema "skrivenih motiva".

"Nogomet se igra zbog navijača" je nešto što se vrlo često može pročitati u medijima, ali i na forumima pa se logično zapitati: "gdje su ti navijači?" Nogomet se ne igra zbog članova Uprave, predsjednika ili bilo koga drugoga nego zbog – navijača. Ipak, brojke posjećenosti na stadionu govore drugačije. Nije li stavljanje bilo kojeg člana Uprave kao razlog nedolaska na stadion zapravo kontradiktorno s izjavama kako je "Dinamo najvažniji" i "iznad svih"? Očito da nije svima Dinamo na prvom mjestu. Jer rečenicu koja ide "ma išao bi ja na sve utakmice Dinama, ali ... " zapravo i nije potrebno završiti. Stvar je jednostavna: na stadion ideš ili ne ideš. Nema "ali".

Na stadion se dolazi zbog kluba koji voliš. Ne zbog napadača, zadnjeg veznog, liječnika ili člana Izvršnog odbora. Siguran sam da navijači Bayerna zamjeraju predsjedniku Uliju Hoeneßu i nisu sretni što ga se uopće dovodi u kontekst "muljanja" s porezom, no nije ih to spriječilo da ih protiv Freiburga bude 71.000. Vjerojatno im se ne sviđaju niti baš sve izjave počasnog predsjednika Franza Beckenbauera, postupci članova Uprave Allianza ili Adidas kao sponzora, ali – dolaze na stadion. Zašto? Jer navijaju za Bayern. I to im je najvažnije, a sve ostalo je sporedno. Isto je s Manchester Unitedom, Borussijom Dortmund, Realom i svim ostalim klubovima koje tako rado svi u Hrvatskoj spominju; naravno, u onim situacijama kada im to paše.

Govoriti kako netko ne dolazi na utakmice zbog izvršnog predsjednika ili bilo koga drugoga je sve samo ne navijački način razmišljanja jer oni koji dolaze sigurno nisu tu zbog istog razloga već zbog Dinama. I kada se Krunoslav Jurčić javno zapita zašto na Maksimiru nema više ljudi onda nije "on lud" nego se jednostavno sve poremetilo; sve društvene vrijednosti pa tako i kultura odlaska na stadion.

Svaki vikend kada netko kaže "neću ići na Dinamo zbog Mamića ili bilo kojeg drugog djelatnika kluba" pokazuje da mu ljubav prema Dinamu ipak nije na prvom nego, u najboljem slučaju, na drugom mjestu. Nažalost, takvih je puno više nego onih koji vole klub i odluče zaista doći. Biste li kao pravi navijač, kao jedan od tih koji svaki drugi vikend odluči doći na Dinamo bez obzira na protivnika/predsjednika/trenera ili napadača, željeli da o istome odlučuju oni koji jasno pokazuju kako im klub nije najvažniji?

Iskreno, osobno nisam unaprijed protiv, ali nisam baš ni za.

FOTO: Sanjin Strukić / PIXSELL

Vedran Attias