Naklon kadetima i juniorima

Kadeti i juniori Dinama krenuli su stopama starijih kolega seniora i ponovno osvojili naslov prvaka Hrvatske. Iako je seniorskoj momčadi ovogodišnji naslov čak šesti uzastopni, mlađe kategorije Dinama na dobrom su putu da i one u nadolazećim godinama ostvare isto. To što su kadeti Dinama osvojili četvrti, a juniori treći uzastopni naslov ogroman je uspjeh i treba pohvaliti cijelu ekipu, od trenera kadeta Joze Bandića i trenera juniora Dinka Jeličića do svakog pojedinog igrača. Bila je to prekrasna subota, a momčadi nisu mogle sakriti oduševljenje osvojenim naslovom. Gledajući njihove utakmice shvatila sam da se nogometaši zapravo najviše profiliraju upravo u kategorijama kadeta i juniora - kada se zapravo počnu baviti sve ozbiljnijim nogometom. I zaista su neki od njih gotovo pa vrhunski igrači u svojim kategorijama i imaju velikog potencijala da jednog dana zaigraju s prvom momčadi Dinama. Mnogi su bili razočarani tzv. fijaskom kadeta u utakmici protiv Hajduka, a i sam trener Bandić izjavio je kako je to njihova najlošija utakmica. Međutim, naslov je tu i logično je da nakon što se postigne tako veliki uspjeh motivacija igrača malo padne, što zbog umora nakon cijele sezone, što zbog osigurane titule. Do kraja sezone kadeti i juniori trebali bi zadržati staloženost i ozbiljno odraditi sve utakmice, ali ne treba ih sada kritizirati kod svake ne-savršene utakmice. Oni su prvaci, i to već nekoliko godina za redom! Upravo je ta činjenica najbitnija, a za kritike i ocjenjivanja bit će vremena u idućoj sezoni kada će mlađe kategorije Dinama trebati ponovno obraniti naslov prvaka.

++

Devedesetih godina u Hrvatskoj je vladalo ratno stanje, ali je postojalo veliko zajedništvo i jedinstvo svih Hrvata. Gotovo se uopće ne sjećam tih nekoliko ratnih i poratnih godina jer sam bila premalena da bih znala što se događa oko mene. Jedino što mi je ostalo u sjećanju je zvuk sirene za uzbunu i dan danas nerado mislim o tom groznom osjećaju kojeg u svakom čovjeku pobudi sama pomisao na oglašavanje ratnih sirena. Kao što su mi roditelji pričali o Domovinskom ratu, često su mi pričali o 13. 5. 1990. i neodigranoj utakmici Dinama i Crvene Zvezde. Iako nisam osobno toga dana bila na stadionu u Maksimiru, ono što se događalo svejedno i u meni pobuđuje jedan osjećaj ljutnje, osjećaj frustriranosti, a sve zbog toga što je tog dana navijačima Dinama, igračima i cijeloj Hrvatskoj nanesena jedna velika nepravda. Nepravda takvih razmjera da mnogi taj datum smatraju i samim početkom Domovinskog rata i borbe Hrvata za slobodnu državu. Kao što sam ja ''naknadno'' upoznata sa svime što se događalo od tog dana nadalje, vjerujem da su gotovo svi navijači (pa i oni rođeni puno godina nakon '90.) upoznati s cijelom pričom. Svake godine o ovom se događaju obavezno piše, izvještava, prikazuju se arhivske snimke utakmice, i na taj se dan zapravo vraćamo u prošlost. Prošlost koju treba ostaviti tamo gdje je, ali nikako ne zaboraviti sve to što se dogodilo. Zadnjih godina 13. 5. je dan kada nije bitno kako igra momčad Dinama niti što se događa u klubu, nije bitan niti odnos Dinama i navijačkih skupina.. bitno je samo sjećanje na sve poginule Bad Blue Boyse i na neodigranu povijesnu utakmicu Dinama i Crvene Zvezde. To sjećanje na njih uvijek će postojati - da se nikad ne zaboravi...

Iva Cigrovskij