Našim Bad Blue Boysima želimo sretan 38. rođendan

Filmski klasik o hollywoodskim Bad Boysima bio je pravi, inspirativan „model za skicu“ – zagrebačkim Bad Boysima. Film s „enfant terribleom“ Seanom Pennom u naslovnoj ulozi delinkventa u maloljetničkom zatvoru poslužio je kao simboličan, a možda pomalo i sugestivan predložak za ime tek osnovane Dinamove organizirane navijačke skupine: Bad Blue Boys. Iako su se s vremenom provlačila različita tumačenja oko točnog datuma osnutka grupe, sami Boysi prihvatili su 17. kolovoza 1986. kao svoj rođendan pa možemo reći da su BBB kao organizirana navijačka skupina nastali na današnji dan prije 38 godina.

Boysi su, dakako, i prije tog datuma imali jasne obrise i karakteristike navijačke grupe. Početkom 1991. dogovoreno je da će svoju petu godišnjicu obilježiti na prvoj većoj utakmici, a to je bilo 17. ożujka u dvoboju protiv beogradskog Partizana. Ta je utakmica ujedno odabrana i za preseljenje sa starog sjevera na jug. U svakom slučaju, skupina je verificirala 17. kolovoza 1986. kao datum nastanka i kao svojevrsni plavi navijački big bang.

Upravo je tog datuma na rasporedu bio nezaboravni prvenstveni dvoboj u Splitu gdje je Dinamo nadigrao Hajduk čak s 4:0. Izvjestitelji su izračunali da je u jednoj akciji Dinamo držao loptu dulje od dvije minute: “Hajdukovci su u začaranom krugu, u ‘ševi’, lopta ide po plavoj špagi s lijeva na desno, pa malo u sredinu, pa opet natrag. Besek – Cupan – Mlinarić – Matić – Cvetković – Mlinarić – Munjaković – Bogdanović – Mlinarić – Hadžić... Kratko, kratko pa dugo i opet kratko. Štopali smo, suparnici su loptu gledali dvije minute i osam sekundi. Gledali, nemoćni da je otmu, da je prisvoje. Više od dvije minute...”

Plavi su, dakle, toga dana izjednačili svoju rekordnu pobjedu u gostujućim dvobojima protiv Hajduka. Ovo blistavo izdanje posebno je zanimljivo nakon Dinamova ispadanja u Kupu samo četiri dana ranije. Tada su se poskliznuli na gostovanju u Banovićima gdje ih je domaći niželigaš Budućnost svladao boljim izvođenjem jedanaesteraca. A, onda je uslijedila nagla renesansa i rapsodija plavih na Poljudu. Ne samo da je Dinamo slavio s 4-0 nego je dominirao igrom, prilikama... Bilo je tu još osebujnih novinarskih opisa Dinamove izvedbe: “simfonija u plavom”, “brazilijanska partija Dinama”, “sasvim je realno, sasvim objektivno i sasvim ostvarivo moglo biti i sedam ili osam prema nula za Zagrepčane”.

Nositelj igre bio je Marko Mlinarić, mrežu su parali Josip Jozo Bogdanović, Davor Matić, Mladen Munjaković i Ivan Cvjetković. Dvoboj pamtimo i po debitantskom nastupu tada mladoga Dinamova braniča, našeg dragog i nikad prežaljenog Dubravka Pavličića...

Bio je to, dakle, dan kad je prvi put u orbitu lansiran konkretan naziv za zagrebačku navijačku skupinu – Bad Blue Boys.

Sredina osamdesetih bilo je doba ekspanzije organiziranih navijačkih skupina u bivšoj Jugoslaviji pri čemu su se Boysi posebice isticali atraktivnom koreografijom, strastvenim i gromkim navijanjem na staroj sjevernoj tribini, na istočnom stajanju, a nešto kasnije i na jugu, a ubrzo se prometnuli i u simbol otpora tadašnjem sustavu.

Na ulazu na maksimirski stadion, nedaleko zapadne tribine, od 1994. godine nalazi se i spomenik navijačima stradalima u Domovinskom ratu. Dinamovi čelnici i predstavnici same momčadi upravo na tom mjestu svake godine zapale svijeće i polože vijenac odajući posebnu počast stradalim navijačima. To je ujedno i podsjetnik na zbivanja iz 13. svibnja 1990. i nikad odigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde.

Dok je skupina izgrednika u crveno-bijelim šalovima lomila stolce i kamene blokove i palila vatru na južnoj tribini, policajci su sve to mirno promatrali. No, zato su svu silinu „željezne ruke“, snagu mišića i represiju, vodotopovima i suzavcem, predstavili kad je Dinamova navijačka skupina, promatrajući uništavanje njihova stadiona, krenula u protuudar i pokušala uvesti red umjesto inertne policije. Upravo su problem dvostrukih mjerila i selektivna akcija tijela sigurnosti izazvali bijes i zgražanje navijača, a i običnih nogometnih poklonika pa stoga taj 13. svibnja 1990. i danas pamtimo kao otpor tadašnjem sustavu. Sve je to isprovociralo i reakciju maksimirskoga kapetana Zvonimira Bobana koju pamtimo kao svojevrsnu „amblematsku“ scenu maksimirskih zbivanja.

No, i sam povijesni trenutak tog događaja i te kako je simboličan: sve se zbilo između dva bliska i ključna datuma hrvatske povijesti. Tri tjedna prije tog 13. svibnja održani su prvi višestranački izbori u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a nepuna tri tjedna nakon maksimirskih nereda konstituiran je prvi višestranački Sabor Republike Hrvatske.

Osamostaljenjem Republike Hrvatske i formiranjem samostalne Prve HNL dekretom je nestalo slavno ime kluba što je značilo novu misiju: povratak imena Dinamo. U tih osam i pol godina, koliko je klub nastupao pod drugim imenima, s tribina je grmjelo „Dinamo! Dinamo! Dinamo! Dinamo!“ da bi napokon na Valentinovo 2000. na ponos svih ljubitelja plave boje ponovno zaživjelo „sveto ime.“

Ovom prilikom želimo našim BBB sretan 38. rođendan!