Od Antolkovića do Majera

Koji je izraz slikovitiji: sjelo je kao „as na desetku“ ili kao – „desetka na asa“? Stara bi kartaška fraza u svojoj nogometnoj verziji mogla poprimiti posve obrnuti redoslijed i pritom ostati jednako efektna i zadržati identično značenje. Dres s brojem 10 po samom je duhu nogometne igre gotovo uvijek pripadao najvećem asu u momčadi. Uostalom, može li se itko sjetiti Pelea s nekim drugim brojem ili možda Maradone u nekom drukčijem dresu? To je prirodna simbioza, njihova je igračka karizma efektno stopljena s „karizmom“ broja 10 pa se i sama igra riječi precizno naslanja na tu priču: desetka na asa uvijek je sjedala kao as na desetku!

Nakon pobjede Hrvatske protiv Argentine na društvenim je mrežama, uz fotografije Luke Modrića i Lionela Messija, osvanula dovitljiva dosjetka: „Samo je jedan LM10“. Ova je „šifra“, dakako, asocirala na inicijale i broj na dresu jer su i Modrić i Messi svojom igrom, karizmom, ponašanjem i ulogom utjelovljenje prave nogometne desetke. Ove je srijede, točno 10 godina nakon Modrićeva odlaska, i Dinamo ponovno dobio svojega LM10: Lovro Majer novi je vlasnik plavoga „cenera“ i možemo se samo nadati da će biti na tragu Modrićeve slave i rezultata.

Nogomet je uvijek, neovisno o tome u kojem smjeru evoluirao, uspijevao lansirati nove asove, nove „desetke“, nogometne romantike, igrače poteza, duha, finte, popularne „fantasiste“... Tako i u današnjem, nerijetko grubom, naglašeno defenzivnom i taktikama izmučenom nogometu još uvijek postoje virtuozi s kultnim brojem, danas uživamo u plesu Modrića, Messija, Neymara... Uostalom, većina glavnih igrača u reprezentacijama na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu nosi upravo desetku: uz Modrića, Messija i Neymara, tu su i Kylian Mbappe u Francuskoj, Eden Hazard u Belgiji, James Rodriguez u Kolumbiji, Jefferson Farfan u Peruu, Christian Eriksen u Danskoj, John Obi Mikel u Nigeriji, Sadio Mane u Senegalu...

Postoje, doduše, iznimke gdje se karizma igrača naslanja na neki drugi broj kao što je, primjerice, slučaj s Cristianom Ronaldom i njegovom sedmicom ili svojedobno Robertom Prosinečkim i osmicom...

A, upravo spomen Prosinečkog i Modrića nam sugeriraju „pogled u retrovizor“ da se prisjetimo slavnih Dinamovih desetki. Svojevrsni zaštitni znak Prosinečkog bio je dres s brojem 8 s kojim je devedesetih blistao i u Dinamu i u reprezentaciji. Ipak, premijerni nastup za seniorsku momčad plavih, u maksimirskom okršaju protiv sarajevskog Željezničara 1987. godine Prosinečki je okrunio znamenitim pogotkom kad je loptu gotovo „pod pravim kutem“ lansirao pored vratara Slobodana Janjuša, inače ranijega Dinamova čuvara mreže. U toj je utakmici, primjerice, Prosinečki zaigrao upravo u dresu s brojem 10.

Inzistiramo li baš na samome broju otisnutom na poleđini, a ne isključvo na ulogu na terenu, tada možemo računati tek razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata. Tek su se tada pojavili brojevi na majicama tako da je u doba Gradjanskog poleđina dresa bila „prazna“. U ono su, predratno, vrijeme ulogu „desetke bez broja“ imali Austrijanac Franz Mantler u dvadesetima pa potom Slavin Cindrić, Svetozar Lala Džanić i posebice Milan Antolković. Uostalom, i sam bi Antolković zasigurno bio vlasnik prve plave desetke da se nije – ozlijedio. Karijeru je morao završiti nedugo prije prvoga predviđenog nastupa za purgere nakon rata. Ovako je taj dres dohvatio također slavni Željko Čajkovski koji je plesao do sredine 1950-ih godina. Nešto kasnije naslijedili su ga Tomislav Knez i svestrani Željko Matuš koji je u dijelu karijere igrao i u defenzivnom redu.

Popularni Stjepan Štef Lamza bio je maksimirska desetka iz druge polovice šezdesetih u doba kad su osvojili Kup velesajamskih gradova. Nakon njegove je ozljede poslije polufinalne pobjede protiv Eintrachta taj dres navukao Josip Gutzmirtl.

U drugoj polovici sedamdesetih najčešće je desetku nosio Rajko Janjanin, a naslijedile su ga maksimirski idoli osamdesetih – prvo Marko Mlinarić pa Zvonimir Boban.

U to vrijeme, dakako, brojevi nisu bili fiksni već su ih igrači dobivali uoči same utakmice kad je početna postava imala brojeve isključivo od 1 do 11. Tako su, primjerice, i znamenitu desetku znali nositi igrači koje uglavnom vežemo uz neke druge brojeve: Dražan Jerković, Željko Perušić, Petar Bručić, Džemal Mustedanagić, Zlatko Kranjčar, Krasnodar Rora, Drago Vabec... U počecima Prve HNL, dakle u doba kad su brojevi još uvijek bili „promjenjivi“, desetku su najčešće nosili Vjekoslav Škrinjar i Joško Jeličić.

Kad su sredinom devedesetih uvedeni fiksni brojevi, prvi je vlasnik desetke bio Marko Mlinarić u njegovu povratničkom mandatu. Naslijedio ga je Edin Mujčin pa Luka Modrić, Sammir, Paulo Machado, Ante Ćorić i najnoviji maksimirski „cener“ – Lovro Majer.

Popularne Dinamove desetke:
Milan Antolković* (1932. – 1945.)
Željko Čajkovski (1945. – 1956.)
Željko Matuš (1956. – 1960.)
Tomislav Knez (1961. – 1964.)
Stjepan Lamza (1964. – 1967.)
Josip Gutzmirtl (1967. – 1973.)
Rajko Janjanin (1975. – 1980.)
Marko Mlinarić (1980. – 1988.; 1995. – 1996.)
Zvonimir Boban (1988. – 1991.)
Edin Mujčin (1997. – 2005.)
Luka Modrić (2005. – 2008.)
Sammir (2008. – 2013.)
Paulo Machado (2014. – 2017.)
Ante Ćorić (2017. – 2018.)
Lovro Majer (od 2018.)

*Antolković je bio prva prava „desetka“ na terenu, ali u vrijeme kad još uvijek nisu postojali brojevi na poleđini. Zagrade pored imena označavaju razdoblje u kojem je igrač nosio desetku na dresu.