Odlazak velike modre legende: Hadžija, hvala za sve!

Svojem bi vrataru rekao "ne boj se“, sjurio bi se prema suparničkom napadaču, elegantno i gotovo bez dodira mu zgrabio loptu prije nego bi ovaj uopće i shvatio da je ostao bez nje... I pritom bi elegantno s loptom pobjegao na suparničku polovicu. Tako je igrao Ismet Hadžić, naš dragi, popularni "Hadžija“, nezaboravna maksimirska četvorka... Nažalost, u utorak, 14. srpnja, zauvijek nas je napustio... Ismet Hadžić nakon kratke je i teške bolesti preminuo u svom domu u Zagrebu, točno tjedan dana nakon 61. rođendana.

Dio je jedne od ponajbojih maksimirskih generacija, tutnjio je u onoj slavnoj 1982. godini, bio je dio maestralnoga plavog proljeća kad je Dinamo furioznom igrom dojurio do naslova prvaka. Jesenski je dio propustio, jer je služio vojni rok, ali zato je bio jedan od generatora nezaboravnoga proljeća. Štoviše, u mnogim je utakmicama imao i status najboljega igrača.

Rođen je 7. srpnja 1954. godine u Tuzli i jedan je od najboljih igrača i povijesti tuzlanske Slobode, nekad popularnoga prvoligaša bivše države. Obdje je najčešće igrao desnoga beka,  a dolaskom u Maksimir uskočio je na mjesto stopera, zadnjega veznog, a kao svestran igrač po potrebi je "krpao“ i ostale pozicije. U Dinamo je došao iz Slobode uoči proljetnoga dijela natjecanja sezone 1979/'80. Prethodnoga je ljeta s jugoslavenskom reprezentacijom osvojio zlato na Mediteranskim igrama u Splitu.

"Kad igra naš Hadžija, dinamovci – i oni na igraištu, i oni na tribini – mogu mirno kovati optimističke snove“, stajalo je u komentaru njegovih nastupa.

A, kako je u svoje igračko doba razmišljao sam Hadžić? 

"Zatvaram prilaze golu, štitim leđa Zajecu kad krene naprijed. Povremeni izleti isu ni meni zabranjeni. Netko je negdje izvrsno napisao: mirnoća i hladnokrvnost uvjetovani su apsolutnom spremnošću. Ukoliko nije neskromno, smatram da mi ne manjka ni tehnike ni snage. Zato ide lako.“

Za Slobodu je odigrao 350 utakmica, za Dinamo je od 1980. do 1985. nastupio 302 puta od čega 145 u službenim dvobojima. U prvenstvu je upisao 122 nastupa, u Kupu 18, a pet je dodao u europskim dvobojima. S Dinamom je osvojio naslov prvaka 1982. godine kao i pokal pobjednika Kupa 1980. i 1983. Po odlasku je iz Maksimira igrao mali nogomet u SAD. Za jugoslavensku je reprezentaciju upisao pet nastupa...

Po završetku igračke karijere nailazio na brojna životna iskušenja, uspješno prebordio sve nedaće i napokon pronašao mir u svom Dinamu. Bio je dobri duh maksimirskih veterana, okupljao brojne generacije plavih, organizirao turnira, predstabljao sponu između starijih i mlađih, stalno aktivan, druželjubiv...

"Izgubili smo velikoga čovjeka, velikoga igrača. Jedan od najinteligennijih libera s kojim sam igrao. Ma, što 'jedan od', bio je – najinteligentniji! Cijeli je svoj život posvetio nogometu, jako je volio svoju Slobodu, Tuzlu, Bosnu i Hercegovinu, obožavao je svoj Dinamo, Zagreb i Hrvatsku", uz jecaje je prozborio shrvani Marko Mlinarić, veliki i nerazdvojni Hadžićev prijatelj...

Dragi Hadžija, svima ćeš nam neizjmerno nedostajati, neka ti je vječna slava i hvala. 

Posljednji ispraćaj Hadžije bit će u četvrtak, 16. srpnja, u 17 sati u Tuzli.