Olmov poučak

Dinamo je ispratio minuli tjedan maksimirskim trijumfom nad Goricom. Mali je to melem na ranu koju je napravio posrtaj u Kupu nekoliko dana ranije na riječkoj Rujevici.

Nema nikakvog spora da je riječ o sportskom neuspjehu! Strukture kluba uoči sezone postavile su osvajanje Kupa kao jedan od sportskih ciljeva koji nije ispunjen. I možemo sada tražiti razloge u neregularnim uvjetima ali to ionako neće ništa promijeniti. I trebalo bi što prije zaboraviti i okrenuti novi list… Jer, niti je Rijeka bolja od Dinama, niti je ovaj poraz nešto toliko tragično da bi sada bila proglašeno krizno stanje.

Međutim, ono što je svakako iznenađujuće jest način na koji se dočekao jedan od rijetkih rezultatskih padova Dinama. Jesu li igrači gladni? Da li je Bjelica uspješan? Koliko zarađuju? Kako bez Olma… To su samo neka od pitanja koja su se brže bolje pojavila u medijskom eteru.

Jedna utakmica, eto, izbrisala je sve lijepo i dobro što je Dinamo napravio u sezoni. Doduše, nečem sličnom smo svjedočili nakon zagrebačke utakmice s Ferencvarošem kada je momčad u Budimpeštu ispraćena s upitnicima a vratila se s 4-0. To je valjda prokletstvo velikih i uspješnih. Da nemaju pravo na loš dan…

Dosta se pisalo ovih dana o „eri nakon Olma“. S pravom, jer donedavna „sedmica“ bio je igrač koji je činio razliku. Čiji je potez mogao odlučiti utakmicu, čiji su se golovi prepričavali. I na čijoj je igri Dinamo došao do senzacionalnih rezultata. No, nekako je ispod radara prošla suština priče koja sugerira kako je njegova maksimirska epizoda samo potvrda klupske vizije i temelja na kojima je izgrađen sustav.

Od Olmove generacije s kojom je u čuvenoj „La Masia“ akademiji učio nogometne korake, uz donedavnog prvotimca Dinama, tek se jedan igrač može pohvaliti seniorskim iskustvom. Riječ je o Carlesu Aleni koji se trenutno nalazi na posudbi iz Barcelone u Betisu.

Svi ostali jednostavno nisu prošli sve zamke adaptacije na seniorski nogomet. Većina njih nije nikada dobila priliku i minutažu, za razliku od Danija koji je u Maksimiru dobio sve što je potrebno mladom igraču za razvoj i kvalitetan iskorak. Obitelj Olmo je riskirala ali i Dinamo je napravio rizik označivši Danija projektom kluba te dočekao eksploziju njegova talenta.

Bila je to „win-win“ situacija za obje strane jer Olmo je u Maksimiru dobio ono što mu Barcelona nije mogla pružiti. Prijeko potrebno vrijeme za sazrijevanje i odrastanje. I seniorsku minutažu. Ili Barcelona nije imala odvažnosti kao što je to imao Dinamo. I zato je simbioza Dinama i Dani Olma idealan primjer i poruka nekim drugim igračima o kvaliteti našeg sustava. Bilo da je riječ o strancima, bilo o domaćim talentima. Čast svima, ali malo je klubova na svijetu koji mogu tako balansirati i ostvarivati vrhunske rezultate uz odgoj mladih igrača od čije prodaje klub živi.