Oproštaj Luke Modrića: dan kad se Maksimir naklonio svom kapetanu

  “Luka, fala ti”, dopirala je emotivna poruka s transparenta na istočnoj tribini maksimirskoga stadiona. Pored nje još jedna zastava sličnoga dizajna garnirana plavim slovima i Dinamovim grbom: “Luka, hvala ti i sretno”... Maksimirski drukeri toga su se poslijepodneva naklonili svome kapetanu. Baš kao i on njima. Na današnji dan, 10. svibnja 2008. godine, maksimirski kapetan, fantasista i mastermind Dinamove igre, Luka Modrić, maksimirski “LM10”, odigrao je svoju zadnju utakmicu u plavome dresu pred zagrebačkom publikom. Brojni se navijači i danas nadaju da mu je bila zadnja u Dinamu u tom trenutku, ali ne i posljednja u Dinamu zauvijek... Plavi su tada na zatvaranju sezone, u svečarskom ugođaju, uz prigodni glazbeni program, atraktivnu slavljeničku koreografiju, 20.000 gledatelja proslavili 10. naslov hrvatskog prvaka i u tom zadnjem Modrićevu maksimirskom nastupu u plavome dresu ispratili Rijeku sa čak 6:1.

  A, kad je je sam Modrić mahnuo u smjeru ispisanih riječi zahvale, kad je optrčao počasni krug pri oproštaju s Dinamovim navijačima, pomalo je sjetna bila “sinkronizacija slike i tona” jer s razglasa je baš tada odzvanjao stih: “...nikad više vratiti se neće.” Maksimirski su se drukeri svakako nadali i možda još nadaju da će Modrić pred kraj karijere ipak opet zaigrati za Dinamo, ali u tim je trenucima bilo jasno da seli u London i poželjeli su mu sreću u nastavku njegova nogometnog puta, u Tottenhamu...

  No, refren gornje pjesme “Nije htjela” pomalo je odudarao od samih zbivanja na travnjaku toga poslijepodneva. Jer, lopta je baš - htjela! I to čak šest puta u Rijekinu mrežu. Modrićev je oproštaj bila nogometna poslastica jer Dinamo je protiv Rijeke već na poluvremenu vodio 5-0. Teško je prisjetiti se kada se maksimirska momčad takvom lakoćom poigrala sa suparnicima kao što je to Dinamo učinio tih dana s Hajdukom i Rijekom. Tri dana ranije maestralnom su izvedbom posve nadigrali Hajduk s 3-0 u prvoj utakmici finala Kupa. Bile su to, dakle, i zadnje dvije Modrićeve utakmice kao Dinamova igrača pred maksimirskom publikom, preostalo mu je još samo odigrati uzvrat finala Kupa. Dinamo je, dakle, u tim dvjema zagrebačkim utakmicama na izmaku sezone kombinirano zabio devet golova stvorivši pritom barem još toliko velikih prilika za pogodak.

  A te je subote protiv Riječana maksimirska publika doista mogla uživati. Primjerice, kada je Mario Mandžukić zgrabio loptu povrh vlastitog šesnaesterca i povukao kontranapad preko polovice igrališta pa s desetak metara zakucao loptu u mrežu. Upravo je takvim potezom, u 11. minuti, i načeo Rijekinu mrežu. Razigrao se i Josip Tadić, zabio je tri gola, jednog namjestio. Posebno su, međutim, plijenile same akcije maksimirskih nogometaša, njihova dvostruka proigravanja i teledirigirana dodavanja.

  Kad Modrić sa 40-ak metara polulobom ubaci loptu Ettu u suparnički kazneni prostor pored

kompletne riječke obrane, onda je to nogomet za romantike. U nastavku akcije Etto je ubacio

u sredinu za Tadića, a ovaj je spremio u mrežu. Bio je to četvrti pogodak. Takav je, romantičarski nogomet, doveo i do petoga gola kad su Ognjen Vukojević i Tadić odigrali dupli pas na duljini gotovo 30 metara. Mnoštvu smo sličnih dopadljivih akcija svjedočili toga poslijepodneva i doista je bila šteta što je sezona gotova.

  U drugom je dijelio smanjio Mario Tadejević, a Tadić svojim trećim golom zaključio priču sa 6:1. Rijeka je od 26. minute igrala s desetoricom nakon što je isključen Igor Čagalj zbog prekršaja u ulozi zadnjega braniča. No, Dinamo je već i u tih prvih 20 minuta imao 2:0.

  Plave je tog proljeća vodio trener Zvonimir Soldo, a Riječane... Zanimljiva je igra sudbine: trener Rijeke u iz te utakmice točno je 10 godina kasnije u izborničkoj ulozi s Modrićem došao do – finala Svjetskog prvenstva. Na gostujućoj je maksimirskoj klupi, dakle, sjedio Zlatko Dalić s kojim su u projektu SP 10 godina kasnije sudjelovala još dvojica igrača iz Dinamove udarne postave toga dana: Mario Mandžukić na samome terenu i Ognjen Vukojević koji je na SP u Rusiji bi član Dalićeva stručnog stožera.

  Kako god, bio je to treći u nizu od Dinamovih 11 uzastopnih naslova prvaka. Sezonu su zaključili sa 82 boda, čak 28 više od doprvaka Slavena Belupa i trećeplasiranog Osijeka, 29 više od Rijeke na četvrtom i 30 više od Hajduka na petom mjestu.

  Modrić je u emotivnom oproštaju naglasio: “Veselim se, osvojili smo naslov, na najljepši način smo završili sezonu. Opraštam se od Dinama i naših divnih navijača, u Maksimiru sam proveo sjajne trenutke. Imamo najbolje navijače na svijetu, hvala im na svemu. Prvi put sam i ja predvodio navijanje, bilo je super! Borio sam se da ne krenu suze.”

Zagreb, 10. svibnja 2008.

HNL, 33. kolo

Dinamo – Rijeka 6:1

Stadion Maksimir

Dinamo: Koch – Etto, Drpić (35. Barbarić), Mikulić, Čale (46. Buljat) – Mikić, Vukojević, Vrdoljak, Modrić (c) (80. Sammir) – Mandžukić, Tadić

Trener: Zvonimir Soldo

Rijeka: Radman – Budicin (24. Tadejević), Čagalj, Vučko, Marčić – Štrok (63. Kreilach), Jakirović, Jertec; Bule, An. Sharbini (c) – Đalović (46. Šafarić)

Trener: Zlatko Dalić

Sudac: Igor Križarić (Čakovec), Gledatelja: 20.000

Crveni karton: Čagalj (Rijeka, 26. kod 2-0, prekršaj kao zadnji branič)

Strijelci: 1:0 Mandžukić (11.), 2:0 Vukojević (22.), 3:0 Tadić (39.), 4:0 Tadić (41.), 5:0 Vukojević (45.), 5:1 Tadejević (57.), 6:1 Tadić (71.)