Pet golova „Zvezdi“ i juriš prema naslovu prvaka

   Uvjerljiva pobjeda protiv Crvene zvezde u Zagrebu, a odmah potom i slavlje protiv Hajduka u Splitu... Bilo je to Dinamovo proljeće, nogometna rapsodija uz romantičarski ples plavih bluza. No, odmah da vas vratimo na pravi „kolosijek“: ovo nije priča o blistavom plavom proljeću iz 1982. godine. Upravo na takav način, dojmljivim proljetnim izvedbama i uzastopnim pobjedama protiv dvaju velikih rivala – „crveno-b(ij)elih“ u Zagrebu i „bi(je)lih“ u Splitu – plavi su dohvatili naslov prvaka 1948. Dinamovi su nogometaši upravo na današnji dan, 7. travnja 1948. godine, nadigrali Crvenu zvezdu sa 5:1 i time se dodatno približili pokalu. U nastavku natjecanja purgerski je klub dohvatio svoj sedmi naslov prvaka od čega prvi u doba poslijeratne Jugoslavije.

  Tih je dana glavna medijska tema bio bijeg dvojice Dinamovih vratara: Zvonimir Monsider i Josip Babić deset dana ranije su, nakon pobjede plavih u atraktivnoj prvenstvenoj utakmici protiv Ponziane u Trstu sa 6:3, ostali u Italiji. Monsider je na kraju i definitivno ostao u emigraciji, dok se Babić ubrzo ipak vratio i ponovno zaigrao za Dinamo. Kako je klub preko noći ostao bez obojice vratara, bilo je veliko pitanje tko će braniti u derbiju. Već je bilo praktički odlučeno da će među vratnice stati branič Drago Horvat koji je i ranije silom (ne)prilika znao uskočiti u vratarsku ulogu. No, Jugoslavenski nogometni savez iznimno je, zbog izvanredne situacije, dopustio Dinamu angažirati vratara izvan prijelaznoga roka pa je tako iz gradskog suparnika Lokomotive došao Slavko Arneri upisavši premijeru upravo protiv Crvene zvezde.

  U trima uzastopnim proljetnim utakmicama zahuktali je Dinamo redom svladao sva tri suparnika iz tadašnje „velike četvorke“: Crvenu zvezdu u Zagrebu sa 5:1, Hajduk u Splitu sa 2:0 i potom Partizan ponovno u Zagrebu sa 1:0. Štoviše, u ukupno devet proljetnih utakmica plavi su upisali osam pobjeda, svladala ih je jedino Lokomotiva, i to u predzadnjem kolu kad su već osigurali pokal.

  Zanimljivo, u pet uzastopnih dvoboja, od 9. do 13. kola, postigli su ukupno 24 (!) gola, što je gotovo pet po utakmici! Plave je u proljetnoj polusezoni vodio austrijski trener Karl Mütsch koji je u zimskoj pauzi zamijenio Mirka Kokotovića.

   Dinamo je u prve tri poslijeratne sezone bio domaćin na svom starom purgerskom igralištu u Koturaškoj, dakle do preseljenja u Maksimir uoči sezone 1948/'49., no iznimno bi protiv velikih suparnika katkad znao biti domaćin u Kranjčevićevoj kako bi stalo više gledatelja na tribinama. Tako je bilo i ovaj put, skupilo se oko 17.000 kibica.

   Popularni Franjo Mara Wölfl bio je prvi strijelac prvenstva, i to drugu sezonu uzastopno. Postigao je 22 pogotka, a u dojmljivoj izvedbi protiv Crvene zvezde zabio je tri. Mrežu je načeo već u četvrtoj minuti, ali iz jedanaesterca nakon što je gostujući branič Momčilo Šapinac srušio Ratka Kaciana. Plavi su povisili vodstvo u 17. minuti, lopta se nakon efektne akcije Zvonimira Cimermančića i Kaciana dokotrljala do Wölfla koji ju je sa desetak metara snažno lansirao u kut. I treći je Dinamov gol, ovaj put u 69. minuti, niknuo nakon dopadljive akcije koju je Wölfl ponovno spremio u sami kut zaokruživši „hat-trick“.  Slobodan Miškov u 76. je minuti pobjegao obrani, istrčao sam pred Arnerija i pogodio za 3:1. Ovo je bio Zvezdin jedini udarac prema vratima u drugom dijelu. Aleksandar Benko u 82. je minuti projurio pored Mladena Kašanina i snažno iskosa zakucao i četvrti gol plavih. Cimermančić je u 87. minuti zatresao mrežu, ali su suci pokazali da je riječ o zaleđu. No, zato je dvije minute kasnije Cimermančić, uporan u nakani da Dinamo zabije i pet gol, uspio proparati mrežu za 5:1.

  U predigri ove utakmice kombinirana momčad Dinama svladala je Jedinstvo iz Brčkog sa 6:1.

Plavi su nakon pobjede protiv Beograđana imali 21 bod na vrhu ljestvice, dva više od Hajduka kojeg su četiri dana kasnije nadigrali u Splitu. Treći je bio Partizan sa 16, a do njega Crvena zvezda sa 13 bodova i utakmicom manje...

   – Tri najbolje momčadi u Dinamovoj povijesti? Generacija Gradjanskog iz 1940-ih, društvo koje je osvojilo Kup velesajamskih gradova 1967. i dečki koji su osvojili naslov 1948. godine – u zanosu nam je govorio naš nezaboravni Zvonimir Amigo Magdić.

  Svojedobno je i sam opisao i cijelu generaciju, a i samu izvedbu protiv Crvene zvezde.

  „Zašto 1948.? Zbog jednostavnosti igre. U tri poteza. I – bum. Wölfl i kompanija, igrali su poput Mađara Ferenca Puskasa. Duhovito, slikovito i učinkovito. A, utakmica Dinamo – Zvezda? U Kranjčevićevoj. Srijeda, i mutno. Kišovito. I, pet komada Zvezdi! Ali, kakvih pet! Trodimenzionalno. Pravi zagrebački nogomet. Od nekad. U tri – cuga! Modernizam za sva vremena. Vapaj i današnjice! Škola, dobra zagrebačka, purgerska škola. Glava gore, duge lopte i topovi Mariške Wölfla! Kanonada. Tri, od pet. Čudesna utakmica. Nezaboravna. U krugu, neponovljivih. Vratar Mrkušić nije se ni micao. A, nije kriv.“

Zagreb, 7. travnja 1948.

Savezna liga, 13. kolo

Dinamo – Crvena zvezda 5:1

Dinamo: Arneri, Jurić, D. Horvat, Pukšec, Jazbinšek, Pleše, Cimermančić, Kacian, Wölfl, Čajkovski, Benko

Trener: Karl Mütsch

Crvena zvezda: Mrkušić, Kašanin, Miom. Petrović, Šapinac, Drakulić, Drenovac, Miškov, Mitić, Šećerov, Vukosavljević, Đajić

Trener: Svetislav Glišović

Sudac: Leo Lemešić (Split), Gledatelja: 17.000

Strijelci: 1:0 Wölfl (4. - 11m), 2:0 Wölfl (17.), 3:0 Wölfl (69.), 3:1 Miškov (76.), 4:1 Benko (82.), 5:1 Cimermančić (89.)