Plavi imendan: punih osam desetljeća otkako je u purgerskom klubu zaživjelo ime Dinamo

Dinamo putovima Gradjanskog, Akademičar putom HAŠK-a i kasnije Mladosti... Tako je izgledala „podjela karata“ prije točno osam desetljeća. Na današnji dan, 9. lipnja 1945. godine, u purgerskom je klubu prvi put zaživio naziv Dinamo. Posebno mjesto u plavom kalendaru imaju dva iznimno važna datuma, dvije točke koje su snažno ugravirane u povijesnom „timelineu“ purgerskog društva: prije mjesec i pol dana, 26. travnja, proslavili smo klupski rođendan, a sad, 9. lipnja, prisjećamo se trenutaka kad je plavi klub prvi put dobio ime – Dinamo. Plavi je kalendar tako, eto, bogat za dva purgerska „blagdana“: i rođendan i – imendan.

Završetkom Drugoga svjetskog rata uslijedio je politički manevar: naziv I. Hrvatski gradjanski športski klub zabranjen je zato što je nosio nacionalni predznak, a pritom i asocirao na društvo jedne klase. U samo nekoliko dana razmaka prvo je ministar zdravlja, Aleksandar Koharović, raspustio uprave klubova koji su djelovali u vrijeme NDH pa nisu mogli nastaviti s nazivima koji su imali naznake nacionalnog predznaka, da bi potom, u subotu, 9. lipnja, bila organizirana Skupština na kojoj je formiran Dinamo.

Tek za usporedbu, zanimljivo je primijetiti da je razdoblje Gradjanskog od 1911. do 1945. trajalo jednako koliko i doba plavih u samostalnoj RH od 1991. do danas: točno 34 godine.

U Koharovićevoj je odluci pisalo: „Rješavam da se raspuste uprave svih sportskih saveza, podsaveza, župa, klubova i ostalih fiskulturnih udruženja na području Federalne Hrvatske, a koje su djelovale za vrijeme okupacije od 10. travnja 1941. godine do oslobođenja. Sva pokretna i nepokretna imovina športskih foruma i klubova raspuštenih upravapovjerava se do daljnje odredbe na čuvanje i raspolaganje Zemaljskom fiskulturnom odboru Hrvatske (ZEFIOH-u).”

Upravo je ZEFIOH bio najviši republički sportski forum koji je bio ovlašten za tumačenje statusa i kontinuiteta novih i starih sportskih društava. Predstavnik ZEFIOH-a na Dinamovoj skupštini u lipnju 1945. godine, Miro Mihovilović, dakle jedini koji je po svojoj funkciji i legitimitetu meritoran suditi o ovoj temi, kasnije je precizno pojasnio:

“Dinamo nastavlja kontinuitet Gradjanskog na jednak način kao što je kasnije Croatia nastavila kontinuitet Dinama”. Raspuštena je, dakle, uprava kluba, a ne klub.

Gradjanski je tako nastavio egzistirati u obliku Dinama, a HAŠK-ovi “akademičari” pod novim nazivom Akademičar pa Mladost...

Puni naziv kluba imao je, dakle, “dvostruki problem”: prefiks “hrvatski” nosio je jasnu nacionalnu konotaciju, a ime Gradjanski asociralo je na građansku klasu što je bilo protivno tadašnjoj ideji besklasnoga društva. U takvim su okolnostima tražili neko drukčije ime koje bi bilo u skladu s društveno političkim promjenama.

Skupština u lipnju 1945. održana je u zgradi Gradske električne centrale u Gundulićevoj 32 pa je, kako smo već više puta podsjećali, nekako bilo i logično da je akterima sastanka, promišljajući o novom imenu, „zasvijetlila žaruljica“ s imenom Dinamo jer dinamo je električni generator, pokretač energije. Osim toga, ime se uklapalo i u navedeni društveno politički trend s obzirom na to da su u tadašnjem SSSR-u egzistirali klubovi istog naziva iako u identitetskom smislu nisu imali dodirne točke sa zagrebačkim sportom.

Priča o autoru samog imena Dinamo imala je različite konture jer su i izravni sudionici Skupštine prepričavali svoja sjećanja na različite načine. Neki su, primjerice, tvrdili da je ime dao Herman Mattes, ali autor je, kako su nam tvrdili svjedoci koji nam se čine najvjerodostojnijima, ipak bio Ivica Medarić.

Neposredno nakon rata cjelokupni je sport bio ustrojen po sovjetskom modelu, na ideji masovnosti, tako da su svi klubovi transformirani u fiskulturna društva što je u praksi značilo da su morali imati više sportskih grana, a ne samo nogometnu sekciju. Sukladno novom ustroju sporta u državi puni je naziv bio Fizkulturno društvo Dinamo, s prefiksom FD. Dinamo je bio predstavljen kao klub gradskih komunalnih poduzeća, a gotovo svi igrači Gradjanskog bili su namještenici upravo – gradskih komunalnih poduzeća. Ubrzo je potom doista i osnovan klub komunalnih poduzeća, i to jednostavnog naziva, FD Komunalac. Štoviše, i Gradska električna centrala do kraja je rata i ubrzo nakon toga imala klub imena Šparta Elektra čija je adresa bila upravo u Gundulićevoj 32.

Promjene unutar purgerskog kluba bile su u imenu i ustroju, a Dinamov kontinuitet s Gradjanskim vidljiv je i po istoj boji, stadionu u Koturaškoj, brojnim igračima prve momčadi, ali i juniorima, treneru, navijačima, čak i popratnom osoblju poput masera... Naposljetku, i današnji Dinamov grb osmišljen je još 1969. i službeno prihvaćen godinu kasnije upravo po uzoru na poznati grb iz doba Gradjanskog.

Samo u prvih dvadesetak dana za plave je, što za prvi, a što za juniorski sastav, zaigralo 16 igrača koji su prethodno nastupali za Gradjanski, a pritom čak ne brojimo Milana Antolkovića koji je bio dio Dinama, ali više nije mogao igrati zbog ozljede. 

Kako nam je svojedobno potvrdio i Dinamov predsjednik iz doba Hrvatskog proljeća, Dragutin Božić, postojali su i javni zahtjevi brojnih navijača za povratkom imena Gradjanski. Uprava je u nekoliko navrata raspravljala o ovoj temi i uvijek ostala na stanovištu da je klub pod Dinamovim imenom izborio „časno mjesto u poslijeratnom nogometu“ uz zanimljiv dodatak: „ako bi došlo u obzir mijenjati ime, tada treba ozbiljno razmotriti koje će to ime biti.“ Iako ideja nije dobila političku podršku zbog imena koje se, kako su smatrali, kosilo s idejom besklasnoga društva, klub je 1970. uspio promovirati novi službeni grb po uzoru na doba Gradjanskog.

Kontinuitet purgerskoga kluba od doba Gradjanskog preko Dinama isticao je i novinarski doajen Žarko Susić, svjedok vremena, akter zbivanja i veliki haškovac.

HAŠK je, primjerice, nastavio djelovanje pod imenom Akademičar jer je morao nestati nacionalni prefiks. Kako su HAŠK ionako u žargonu nazivali „akademičar“, to je postao i službeni naziv nakon rata. Na čelu Akademičara bili su isti ljudi koji su i prije završetka rata u istom uredu vodili HAŠK predvođeni Ivanom Icom Hitrecom. Zanimljivo je da je Akademičar nakon rata čak i pravnim dokumentom tražio povrat HAŠK-ove imovine. Dvojica od njih – Hitrec i Medarić – pomogli su i u organizaciji Dinama pri čemu je Hitrec, paralelno sa svojim osnovnim poslom u Akademičaru kao nastavku HAŠK-a, pomagao u ulozi tehničkoga referenta Dinamove nogometne sekcije organiziravši prve treninge na igralištu ZET-a. Pritom je „iz svojega bazena“ u pomoć pozvao i bivšeg člana HAŠK-a, trenera Branka Kunsta, koji je kratko vodio momčad u odsutnosti trenera Gradjanskog, Martona Bukovija. Nakon rata nije postojao natjecateljski kontinuitet nijednog kluba jer su sva ranija natjecanja prekinuta i svi su krenuli od nule. Svi su klubovi startali od najniže razine što je u praksi značilo da su prvo igrali lokalne kvalifikacije pa prvenstvo na lokalnoj potom republičkoj razini i na osnovu tih plasmana formirane su državne lige, od prve na niže.

Marko Belinić, jedna od bitnih figura u Dinamovu poslijeratnom ustroju, u svom je svojedobnom izlaganju podsjetio: 

„U ljeto 1945. godine posjetili su me kao predsjednika Gradskog odbora sindikata Hrvatske i tajnika Narodnooslobodilačkog fronta dr. Jerko Šimić, Franjo Wölfl i Ivan Oskar Jazbinšek. Izložili su mi situaciju u nogometnom sportu i predložili da se ponovno oživi rad Gradjanskog. Učinili su to i zato što su znali da sam kroz dugi niz godina bio aktivan član Gradjanskog. Ubrzo smo se složili da se produže svijetle nogometne tradicije Gradjanskog, da se okupe svi eminentni igrači i da počne rad s podmlatkom. Međutim, atmosfera je bila takva da pod imenom Gradjanski nije bilo moguće pokrenuti ovu akciju pa smo se složili da klub s novim imenom nastavi na nogometnim tradicijama Gradjanskog. Upravo je Gradjanski imao svoje uporište u Zagrebačkoj električnoj centrali, gdje su uz mnoge druge eminentne igrače Građanskog radili i Franjo Wölfl, August Lešnik i mnogi drugi. Odlučili smo da boja kluba bude plava, kao što je bila i boja Prvog hrvatskog građanskog sportskog kluba osnovanog 1911. godine u Zagrebu.“

Dinamo je 1945. nastavio liniju Gradjanskog, a i svoj prvi naslov prvaka u poslijeratnoj Jugoslaviji, 1948. godine, osvojio je igrajući većinu domaćih utakmica na svojem starom igralištu u Koturaškoj.

Plavi su pod nazivom Gradjanski osvojili pet naslova prvaka pri čemu su, uz beogradski BSK, bili najuspješniji kub u predratno doba. Kasnije su pod imenom Dinamo, sve do 1991. godine i nespretne promjene imena, četiri puta bili državni prvaci uz još jedan (ne)priznati naslov iz 1979. godine u famoznom „slučaju Tomić“. Sedam puta su osvajali državni Kup, a najsvjetlija je točka, dakako, pokal Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, natjecanja koje je s vremenom preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Četiri godine ranije plavi su igrali i u finalu istog natjecanja gdje je u dvjema utakmicama ipak bolja bila Valencia.

U ljeto 1991. godine klub je dobio povijesno neopravdani hibridni naziv HAŠK Građanski da bi početkom 1993. bio preimenovan u NK Croatia. Dinamovo je ime ponovno zaživjelo na nezaboravno Valentinovo 2000. godine. U dosadašnje 34 sezone u samostalnoj Hrvatskoj plavi su osvojili rekordnih 25 naslova prvaka, 17 pokala pobjednika Kupa i osam Superkupova.