Posljednji pozdrav našem Rudolfu Belinu

Emotivna prisjećanja za govornicom uz suze u spomen na plavu legendu, dirljivi kadrovi na
ekranu, sjeta i ponos... Ovoga smo se ponedjeljka, uz snažne emocije i sa silnom tugom,
oprostili od našega nogometnog velikana, jednog od simbola purgerskog kluba, našeg dragog Rudolfa Belina, koji nas je zauvijek napustio u svojoj 83. godini.
Obitelj, brojni prijatelji, suigrači, suradnici, novinari na prigodnoj su se komemoraciji u glavnoj loži maksimirskog stadiona oprostili od Dinamova proslavljenog igrača i trenera, legende zagrebačkoga i hrvatskog nogometa. Okupljanje je otvoreno uz dirljive sekvence s prisjećanjima samog Belina iz dokumentarnog filma posvećenog generaciji iz 1967. godine u produkciji HNTV-a.

Za govornicom su posljednji pozdrav velikanu našeg nogometa uputili Dinamov predsjednik Zvonimir Boban, Zorislav Srebrić koji je Belinovu igračku i trenersku karijeru u maksimirskom klubu pratio od samog početka, i Damir Bakić, izaslanik zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića.
Posebno je emotivno bilo izlaganje predsjednika Bobana koji je u ranim danima svoje igračke karijere pet godina trenirao i pod nadzorom Rudija Belina.
– Naš počasni predsjednik Velimir Zajec pitao me „kaj možeš govorit'?“. Rekao sam „moram“. Da, moram reći par riječi, ali nije lako... Za gospona Rudu sam jako vezan. Mnogi su ga u gradu zvali Rudi, a mi smo ga oslovljavali s „gospon Rudo“. S njegovim sinom Kristijanom i danas svaka dva dana razmijenim plava srca sa željama da Dinamo bude tamo gdje su ga ljudi poput gospona Rude i stavljali, a to je na vrhu, uvijek u srcu, u mislima, u životu, uvijek u svakodnevici, u momentu. Bio je čovjek koji u sebi nosi ideal onog starog Zagreba i dinamovštine, i to one prave, one po rođenju, one koju ne možeš naučiti. Dragost, decentnost, potpuna predanost, veliko nogometno znanje, manjak ambicije da bude prvi trener... Takav je bio, predobar i predrag, htio je samo pomagati, a kad si prvi trener sve je to teško i komplicirano. Kad sam došao s 15 i pol godina u prvu momčad u svlačionicu, on je rekao: „Kaj je, mali, kaj se grčiš? Nemoj se grčiti, igraj
slobodno, igraj kaj znaš“. I to puno znači. Kad sam već počeo igrati vježbao sam
„slobodnjake“ i umislio sam si da ih znam dobro izvoditi. Rekao mi je: „mali, gledaš previše gol. Ne gledaj gol! Gledaj iznad kojeg čovjeka pucaš“. To mi je bila znanstvena fantastika. Nemoguće, ti gledaš gol kad pucaš slobodan udarac, misliš da s felšom ide tamo gdje treba. Ali previše ih je išlo sa strane zato što postoji putanja lopte koju je on izračunao još u doba kad je igrao. To su stvari koje možeš naučiti od ljudi koji duboko poznaju nogomet, koji znaju nešto više od tebe. Za velikane kad odlaze nikad nismo spremni, ali ostavljaju trag. Rudin je najsjajniji. Hvala mu na svemu. Neka mu je laka hrvatska, zagrebačka zemlja i neka mu je sve u miru, a njegov trag ostaje među nama. Priča ostaje i ona je divna – u svom je emotivnom izlaganju istaknuo predsjednik Boban.

Gospodin Srebrić je u detaljnom i također emotivnom obraćanju podsjetio na najvažnije trenutke
Belinove igračke i trenerske karijere, garnirao ih sa statistikom i brojnim zanimljivim
potankostima.

Lijepim riječima oprostio se i Damir Bakić, izaslanik gradonačelnika Tomaševića.
– Gospodin Belin bio je više od vrhunskog igrača, simbol jednog vremena, nogometaš koji je dres nosio s ponosom, ali s plemenitošću koja je nadilazila igru. Bio je čovjek koji je svojom vedrinom i toplinom oplemenjivao sve oko sebe. Dinamo je tad bio više od kluba, više od nogometa, u našim srcima simbol i ponos našeg grada i naše zemlje. Mi smo i tada kao djeca bili ponosni na sve što je Dinamo tad bio – i na interpretaciju nogometne igre, i na nogometno umijeće, i na ponašanje na terenu. Ako je tada itko bio utjelovljenje svega što je Dinamo predstavljao onda je to Rudi Belin. Ima posebno mjesto i u povijesti kluba i
u povijesti našeg grada. Bio je i trener, mentor i savjetnik, a prije svega čovjek koji je svoj Dinamo i svoj Zagreb nosio u srcu do posljednjeg dana. On je predstavljao Dinamo koji ne razdvaja nego ujedinjuje, Dinamo koji nije ni protiv koga nego je za sve, Dinamo koji, kako mu i samo ime kaže, pokreće. Vjerujem da će uskoro neko gradsko ili školsko igralište nositi ime Rudolfa Belina.

Nakon komemoracije u loži maksimirskog stadiona naš nezaboravni Rudi Belin ispraćen je na svoje posljednje počivalište u Aleji velikana na zagrebačkom groblju Mirogoj.